Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

09.04.2009.

Lazar Draško, glavni kantonalni tužilac u Goraždu, tokom rata je bio poručnik Višegradske brigade i javni tužilac u Višegradu

BH DANI 2006

U četvrtak, 29. marta, bageri su počeli kopati u centru Višegrada, u ulici JNA, na predratnom broju dva, gdje je nekad bila kuća Esada Brankovića, spaljena početkom rata i mehanizacijom potpuno poravnata. Prije dvije godine kopalo se u kući Zulfe Hasečića, koja graniči sa kućom Brankovića. Tražila su se tijela Vezime (kći Demira Osmana) Hasečić (1952.), njenog sina Nermina (Remze) Hasečića (1977.), kćerke Alme (Remze) Hasečić (1981.), oca Veziminog Osmana Demira i majke Nefe Demir, zatim brata Veziminog Azema (Osmana) Demira, te Sulejmena (Mustafe) Tvrtkovića, njegove supruge Abide (Omerović) Tvrtković i sina Selima (Sulejmena) Tvrtkovića (1977.). Zadnji put, prema tvrdnjama svjedoka, viđeni su u kući Zulfe Hasečića. Od juna 1992. za njih se ništa ne zna. Svjedoci za njihov nestanak terete Milana Lukića.

I poslije nekoliko sati traženja rezultati su izostali. Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žene žrtve rata, tvrdi da je ekshumacija na ovoj lokaciji vršena po prijedlogu Lazara Draška, glavnog kantonalnog tužioca Bosanskopodrinjskog kantona, ali su kosti nestale. Pitala je, priča Hasečićka, Draška: "Tužioče, ti prije tri godine reče: 'Što ne vadiš one svoje, oni su u pečenari, u kući Brankovića?' Nakon toga me je napao tvrdeći da to nije tačno. Šokirala sam se jer je na tom sastanku bilo još nekoliko osoba koje to mogu posvjedočiti."

Ševala Valetovac je taj dan u Višegradu tražila brata koji je 26. maja 1992. zajedno sa još 20-ak mladića izveden iz autobusa koji je išao u Makedoniju. Nikad niko od njih nije pronađen. O onome što je preživjela u Višegradu Ševala je ispričala istražiteljima u Goraždu. Tada joj je, tvrdi, Draško pomenuo da je vidio tijela porodice Hasečić. Podsjetila ga je na to u Višegradu, a Draško ju je maršnuo i rekao joj da se gubi?!

Ko je Lazar Draško?

Tokom rata je bio javni tužilac u Višegradu, a navodno je imao i čin pukovnika.

Preživjeli Višegrađani ga optužuju da je znao za ratne zločine (silovanja, masovna ubijanja i spaljivanja civila u kućama), ali da nikad ništa nije uradio kako bi ih spriječio. Navode i da je Draško na suđenju Milanu Lukiću svjedočio u njegovu korist. Govoreći o postupku protiv Milana Lukića Šefko Alomerović je izjavio: "Iz zapisnika o saslušanju Branimira Savovića, ratnog komandanta Višegrada i poručnika Višegradske brigade Lazara Draške pred istražnim sudijom u Užicu, jasno je da su ga branili".

Kao ratni javni tužilac Draško nikad nije uradio nijednu istragu o srpskim zločinima u Višegradu, ali je vodio istrage protiv Bošnjaka. Za mnoge koje je on ispitivao ni danas se ne zna gdje su, a njihove iskaze date pod batinama iskoristio je za izvještaj Stanje u opštini Višegrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba, koji je '96. radio za beogradski Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Slobodan Milošević je taj izvještaj priložio u svoju odbranu navodeći: "Imam kod sebe dosta dokumenata koji govore o zločinima Muslimana u Višegradu. Samo primera radi, evo jedan izveštaj koji je napravilo Osnovno javno tužilaštvo Višegrad. To je izveštaj koji je javni tužilac podneo još, znači, 17. marta i tu se navodi šta su radili 1991. islamski fundamentalisti, teroristički napadi još 1990., zločini koje su izvršile muslimanske formacije u Višegradu i tako dalje. Molim Vas, gospodine Maj, da uzmete ovo kao dokazni predmet, jer je to informacija o izvršenom genocidu i ratnim zločinima protiv pripadnika srpskog naroda u opštini Višegrad u 1991. i 1992. Ta informacija ima 18 stranica i potpisao je javni tužilac Lazar Draško."

Rezultat "srpskog otpora stvaranju islamske države" o kojem Draško nikad nije pisao je oko 3.000 nestalih Višegrađana (600 žena i 119 maloljetne djece), 110 bošnjačkih sela potpuno uništenih, porušeni muslimanski vjerski objekti, masovna silovanja Bošnjakinja…

Lazar Draško je poslije rata radio kao tužilac i sudija u Bileći, Višegradu i Trebinju da bi nakon revizije pravosuđa bio imenovan za glavnog tužioca u Kantonalnom tužilaštvu u Goraždu. Udruženje Žene žrtve rata su 20. aprila 2005. Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, odnosno njegovom predsjedniku Branku Periću, poslale dopis sa zahtjevom da se provjere "postojeći dokazi i postavljenje Lazara Draška na mjesto glavnog kantonalnog tužioca Bosanskopodrinjskog kantona Goražde".

Tri mjeseca kasnije uslijedio je odgovor iz Ureda disciplinskog tužioca koji je potpisao Mersudin Pružan, a u kojem se navodi da su oni ispitali pritužbe na izbor Draška zbog navodnih ratnih aktivnosti, te da "Ured disciplinskog tužioca nema mandat da ispituje aktivnosti koje su se dešavale u periodu od 1992. do 1995."?! Pozvali su se i na Zakon o VSTV-u prema kojem "disciplinski tužilac ne može pokrenuti postupak protiv sudije ili tužioca po isteku više od pet godina od dana na koji je navodni prekršaj učinjen"! (DŽ.K.D.)

http://www.bhdani.com/print.asp?kat=fok&broj_id=460&tekst_rb=3

09.04.2009.

PREVENTIVA PLANIRA UBISTVA

PREVENTIVA PLANIRA UBISTVA

Srpska teroristicka organizacija


Javljam se iz lepog grada Visegrada i cuvenog grada pre rata po Andricevom delu i po ljudskim tolerancijama izmedju komsija Muslimana i Srba, sve dok nisu lude i profiterske glave dosle na vlast u Visegrad, zavadile narod, opljackale i razorile muslimanske verske objekte i izvrsile nevidjeni zlocin nad Muslimanima, a sada se prave mirotvorci pred stranom silom. Posto sam sve vreme rata bio u Visegradu i nisam nikad gledao na veru i boju koze, gledao sam sve ljude istim ocima.

Za vreme rata bio sam clan Ratnog predsednistva, ali nisam mogao nista da pomognem jadnom narodu koji je stradao u Visegradu. Glavnu rec su vodili Branimir Savovic i Risto Perisic. Njihova rec morala je da se ispostuje. Oni su bili bog i batina za vreme rata, a i sada su, sa velikom sumom novca opljackanom za vreme rata.

Sve firme su doterali na ruglo srama. Sav novac od zrtava muslimanskih, nad kojim je izvrsen zlocin, stavili su u svoje dzepove. I sada iz Srbije kroje ovom jadnom narodu kapu. Postavili su svoje ljude na rukovodeca mesta u firme i na funkcije u MUP-u, te svaki mesec kupe harac. Zena Branimira Savovica, Ankica, poznata po nocnom zivotu i pijankama po kaficima, predstavlja se da je supruga predsednika iz senke RS i poslednjih dana poziva na pristupanje organizaciji koja se zove "Preventiva".

U razgovoru s njom o ciljevima organizacije i nacinu rada objasnila mi je sledece. Neka lica treba da se likvidiraju, neka da se zaplase i nekim stranim licima iz medjunarodne zajednice, koja su nepodmitljiva, treba minirati automobile. Na spisku za likvidaciju u Visegradu su Drazen Perendija, Stojan Papic, Mile Lukic i Mile Peric.

Za Drazena Perendiju kao razlog navodi se da je bio u Biljaninoj stranci, a takodje i Stojana Papica. Za Lukica, posto je otac optuzenog Milana Lukica, i posto mu je u skorasnjim akcijama po naredjenju Branimira Savovica ubijen sin Novica Lukic, i plasi se da bi moglo biti osvete. Za vodje ogranka za istocnu Bosnu postavljeni su Milan Josipovic, bivsi komandir policije, i Drazen Knezevic, policajac.

Za teroristicke akcije zaduzeni su policajci Zeljko Lelek, Goran Nedic, Srecko Nedic, Novak Poluga, Miro Moljevic i bivsi policajci Rakovic i Milicevic. Za romanijski okrug i Sarajevo postavljen je Milovan - Cicko Bijelica. Za banjolucki i posavinski deo, tek smenjeni Radomir Njegus, za Hercegovinu Zoran Mandic.

Za finansiranje organizacije Brane Smiljic, zvani Zika, iz Visegrada, zatim Pecikoza, bivsi direktor Terpentina, gde je pronadjena veca kolicina kiseline za proizvodnju opojnih narkotika, i bivsi direktor HC "Visegrad" Marjanovic.

Za pracenje i obavestavanje lica koja su u Srbiji i koja bi mogla biti potencijalni neprijatelji organizacije zaduzen je Momcilo Mandic. Vazne odluke i sastanci organizacije odrzavaju se na Zlatiboru, u apartmanima Branimira Savovica, Brane Smiljica i Riste Perisica. Jezgro organizacije cine Branimir Savovic, Radomir Njegus, Risto Perisic, Cicko Bijelica, Milan Josipovic i Momcilo Mandic, koji je i zaduzen za kontakte s ljudima iz DB Srbije.

Prilikom razgovora s Ankicom receno mi je da su na spisku za likvidaciju i Zoran Colovic, zvani Cavka, iz Sokolca, Rato Spahic iz Pala, Dragan Lukac iz Banje Luke, izvesni Vuk iz Bijeljine, koji je bio u Mauzerovoj jedinici, bivsi direktor "Glinice" iz Milica, i Dragan Sekaric iz Gorazda. Ta lica su, kako je navela, potencijalni neprijatelji organizacije.

Za snabdevanje organizacije oruzjem i minskim sredstvima zaduzeni su bivsi komandant Visegradske brigade Luka Dragicevic i Milan Kosoric, koji je i za vreme rata SDS snabdevao oruzjem iz Srbije. Za logistiku su zaduzeni Radoje Tasic, novinar iz Visegrada, i advokat Radomir Tanaskovic. Na kraju, da navedem i moju ulogu.

Kao i za vreme rata, ja sam tu za prikupljanje materijalnih sredstava, vecinom iz inostranstva, a tu je sa mnom Miroslav Kojic, koji radi u nasoj ambasadi u Austriji. Jedna od prvih akcija bila je ubistvo Novice Lukica. Da imamo saradnike na svim nivoima dokazuje to, da nijedan clan Ratnog predsednistva nije optuzen za ratne zlocine.

Ovo sam napisao posto sam saznao da mi Branimir Savovic i Risto Perisic namestaju optuznicu pred Medjunarodnim tribunalom da bi sebe sacuvali. Neko iz vlasti na kraju ipak mora biti optuzen za genocid nad 5.000 civila u Visegradu. Dok se ta optuznica ne pojavi, ja bih vas zamolio da moje ime ne iznosite u javnost.


Ime poznato redakciji "NEZAVISNIH"


Nezavisne novine, Septembar 2006.
______________________________________________________
______________________________________________________

Edit visegrad92.tk:

http://www.pcnen.com/drugi/index.php?a=show&vid=7596.

"Pismo u cijem potpisu je Milan Lukic u redakciju “Nezavisnih novina” stiglo je sa zasticene imejl adrese, a jedino sto je bilo moguce utvrditi jeste da je posiljalac koristio usluge servera u Brazilu.

Isti server koristio je i posiljalac pisma o formiranju teroristicke grupe “Preventiva” u Visegradu, koje smo objavili prije nekoliko mjeseci.

Urednistvo
"
09.04.2009.

"Autobusni ljudi"

29. oktobar 2001.

"Autobusni ljudi"

gosti: Radovan Knezevic, Jasmin Odobasic, Advija Ziga, Mustafa Ceric, Vesna Biga
voditelj: Jasna Jankovic



B92: Danas u "Katarzi" govorimo o ljudima cije su sudbine u ovih poslednjih deset godina vezane za autobuse i vozove. Medju njima je i spisateljica Vesna Biga koja ce reci da su to zapravo nevidljivi ljudi u tihoj koloni jer je putovati tih ratnih godina, prema njenom uverenju, bio veliki greh i rizik.

Sudbina ljudi o kojima pise Biga u svom dnevniku "Autobusni ljudi" i otetih putnika iz Sjeverina, kao i onih iz voza na stanici Strpce nemaju naizgled nista zajednicko osim cinjenice da su se njihova putovanja odvijala u olovnim vremenima.

Pa ipak, spajamo danas te price u "Katarzi" pokusavajuci istovremeno da dalje istrazimo sudbinu otetih putnika iz Sjeverina, makar korak ispred onog koji nam je prosle nedelje ponudio republicki MUP. Zato smo otisli u Visegrad gde je u avgustu obavljena prva visegradska dzenaza, pokop tela pronadjenih u jednoj od mnogobrojnih masovnih grobnica u istocnoj Bosni.

Dakle, pre nedelju dana republicko Ministarstvo unutrasnjih poslova saopstilo je da se 22. oktobra navrsila deveta godina od, navodi se u saopstenju, poznate otmice sedamnaest lica muslimanske nacionalnosti iz Sjeverina. Proverom dokumentacije MUP-a Republike Srbije utvrdjeno je da nema podataka o ovom zlocinu, MUP-u nije poznato cak ni da se o njemu vodila istraga.

Zato je, kaze se dalje u saopstenju, ministar unutrasnjih poslova Dusan Mihajlovic naredio otvaranje istrage o ovoj otmici. Dosadasnje rezultate procitao je na konferenciji za novinare proslog ponedeljka nacelnik Uprave za kriminal Radovan Knezevic.

Knezevic:
Proverom dokumentacije MUP-a Republike Srbije utvrdjeno je da nema podataka o ovom zlocinu. Nije nam poznato da li se o njemu vodila istraga. Zato je ministar unutrasnjih poslova Dusan Mihajlovic naredio otvaranje istrage o otmici sedamnaest gradjana iz sela Sjeverin. Istragu ce voditi novoformirana Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala, Odsek za ratne zlocine u saradnji sa oba resora Ministarstva, resorom Javne i resorom Drzavne bezbednosti. Dosadasnjim radom na rasvetljavanju cinjenica i okolnosti u vezi s otmicom sedamnaest lica muslimanske nacionalnosti iz sela Sjeverin, opstina Priboj, koja su 22.10.1992. godine u ranim jutarnjim casovima izvedena iz autobusa uzicke "Rakete" u selu Mioce na deonici puta Rudo-Priboj, potvrdjene su sledece cinjenice. Pomenutu akciju izvrsili su pripadnici paravojne formacije "Osvetnici", kojom je u to vreme rukovodio Milan Lukic, rodjen 6.9.1967. godine u Foci, od oca Mila i majke Kate, devojacko Ivanovic. Kriticnog dana oko 07:45 casova ispred zgrade SUP-a Visegrad primecen je kamion marke "zastava" crvene boje, vlasnistvo ZZ Mark-impeks, u kome se, prema proceni svedoka, nalazilo petnaest do sesnaest muskaraca i jedna zenska osoba u civilnim odelima. Pored kamiona tom prilikom uoceni su Oliver Krsmanovic iz Visegrada, Milan Lukic, kao i izvesni borac iz Gorazda poznat pod nadimkom Kokosar. Svi pripadnici paravojne formacije "Osvetnici" bili su nagaravljenih lica, sto je bilo uobicajeno tokom izvodjenja njihovih borbenih akcija. Navedeni kamion u pratnji dva putnicka vozila oko 7:55 casova krenuo je ka Visegradskoj Banji i prema nasim saznanjima zaustavio se kod hotela 'Vilina vlas' oko sedam kilometara od Visegrada.

Prema navodima svedoka, oteta lica dovedena su do recepcije hotela gde je nakon izvrsenog legitimisanja usledilo njihovo fizicko maltretiranje. Navedena zenska osoba koja je bila prisutna istom prilikom izdvojena je iz grupe i odvedena u susednu prostoriju gde je fotografisana bez odece pri cemu na njenom telu nisu primeceni tragovi fizickog zlostavljanja. U nameri da opravda primenu fizicke sile prema pomenutim licima, Lukic je tom prilikom pojasnio da se radi o grupi muslimanskih ekstremista koji su zarobljeni u sumi pri polasku u teroristicku akciju protiv Srba naglasavajuci da je suprug pomenute zenske osobe licno ubio dvadesetak pripadnika srpske nacionalnosti sa tog podrucja. Nakon ponovnog ulaska u kamion, oteta lica u pratnji dvadesetak pripadnika Lukiceve grupe napustila su navedenu lokaciju krecuci se u pravcu Visegrada i na oko jedan i po do dva kilometra od hotela 'Viline vlasi' zbog kvara na kamionu navedena lica su prebacena u traktorsku prikolicu i transportovana na lokaciju udaljenu oko dva kilometra od ovog mesta. Odatle su pesice odvedeni do neke velike zgrade u blizini reke Drine. Prema izjavi svedoka iz tog pravca nedugo zatim zaculo se najpre nekoliko rafala, a potom i vise pojedinacnih pucnjeva. Pomenuta zenska osoba je ispred hotela izdvojena iz grupe i smestena u putnicko vozilo najverovatnije marke "lada" crne boje nakon cega je odvedena u nepoznatom pravcu. O daljim rezultatima istrage javnost ce biti redovno informisana. Istovremeno vas obavestavamo da je ministar Mihajlovic naredio pokretanje istrage o otmici lica muslimanske nacionalnosti iz voza u selu Strpce, opstina Rudo 27. februara 1993. godine. Za sada nismo u mogucnosti da damo pouzdane informacije o ovom zlocinu a javnost cemo redovno informisati o rezultatima istrage ubuduce.



B92: Dakle, kao sto ste culi, istragu ce, saopstio je MUP, voditi novoformirana Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala, Odsek za ratne zlocine, u saradnji sa resorom Javne i resorom Drzavne bezbednosti. Uspostavljanje ovog odseka prvi je konkretan znak da je zvanicna Srbija spremna za ozbiljno suocavanje sa zlocinima pocinjenim u protekloj deceniji, ukoliko naravno istraga ne ostane u toku.

Visegrad se nalazi uz samu istocnu granicu Srbije i na istocnoj strani reke Drine. Zamenik predsednika Drzavne komisije za nestale Bosne i Hercegovine Jasmin Odobasic kaze da je Drina najveca masovna grobnica u istocnoj Bosni.

Odobasic:
Radi se o tijelima koje je donela rijeka Drina. Stanovnici Zepe su ta tijela vadili iz rijeke i sahranjivali na lokalitetu Slap. Tu je ekshumirano 133 tijela. Takodje, ovdje se radi o tijelima sa lokaliteta Kurtalici. To je lokalitet uz samu Drinu, tacnije u koritu jezera Perucac. Tu smo ekshumirali 62 tijela u decembru prosle godine. U oba slucaja radi se iskljucivo o civilima koji su likvidirani na razne nacine. Eto, sticajem okolnosti mi smo uspjeli da ih ekshumiramo. Ostaje jos da konstatujem da je u istocnoj Bosni najveca masovna grobnica rijeka Drina koja je nedaleko odavde. Bojim se da najveci dio tijela koja su bacena u Drinu necemo nikada pronaci jer su prosla kroz hidrocentrale, turbine i slicno, ili su odnesena ko zna gdje. U Visegradu je oko dve hiljade nestalih. Mi necemo stati dok ne iscrpimo sve mogucnosti da pronadjemo i poslednjeg nestalog. Naravno, tesko je obecati da cemo naci sve, ali sigurno necemo stati dok postoji mogucnost da ijednog jedinog Visegradjanina ili bilo kog nestalog iz Bosne ne pronadjemo. Radimo u Bosanskoj Krajini najvise. Ondje gde se vrate mrtvi uvijek se vracaju i zivi. Recimo, u Prijedoru sam 1.100 tijela otkopao, pedesetak samo nije sahranjeno u Prijedoru jer nisu bili Prijedorcani. Danas imamo najveci povratak u te krajeve.



B92: Advija Ziga, predsednik Udruzenja porodica nestalih "Visegrad '92", slaze se sa ocenom Jasmina Odobasica a na nase pitanje da li ima indicija da su u Visegradu pokopana i tela otetih muslimana iz Sjeverina, Advija kaze:

Ziga:
Ta lica je odveo Milan Lukic i znamo sigurno da ih je odveo prema Visegradu i tu ih je likvidirao. Ta tijela su bacena u rijeku Drinu tako da vjerujemo, mada nisu identifikovana, da je prilikom vadjenja ubijenih Bosnjaka u selu Slap bilo tijela iz Sjeverina. Putem DNA analize ce se utvrditi sigurno da li se radi i o tim tijelima. Sto se tice svjedoka Bosnjaka, mi njih nemamo ali imamo nekoliko svjedoka lokalnih Srba koji su nam nagovijestili da su ti ljudi ubijeni kod Visegradske Banje.



B92: Sa Jasminom Odobasicem i Advijom Zigom razgovarali smo u Visegradu u avgustu kada su u tom gradu pokopani lesevi pronadjeni u masovnoj grobnici.

Ziga:
Godine 1992. u tri mjeseca, maj, jun, jul, dogodio se strasan zlocin u mom rodnom Visegradu. Danas se odrzavaju prve dzenaze na teritoriji opcine Visegrad. Danas ovdje u ovom momentu pokopavamo 152 tijela. Od tih 152 samo ih je 17 indentifikovanih, ostali su NN. U ovom momentu u gradskim grobljima Visoko identifikovano je oko 50 tijela a porodice ne zele da tijela ukopavaju u Visegradu nego negdje na teritoriji Federacije. Nazalost, vlast Federacije nije nasla za shodno da nam pomogne da se udovolji tim porodicama koje zele da ukopaju svoje najmilije u Federaciji, mada smo tesko dobili dozvolu i za Visegrad, odnosno Republiku Srpsku. Isto tako smo imali mnogo problema sa vlastima RS jer su od nas trazili 600.000 maraka za obezbedjenje u Visegradu. Oni su se nama pismeno prije ovog dogadjaja obratili da traze ta sredstva od nas. Ja sam rekla da je to neshvatljivo, da je to nemoralno, da bi najrealnije bilo da onaj ko je pocinio zlocin snosi sve troskove. OHR nam je mnogo pomogao. Naredio je vlastima RS da oni takva pitanja i takve zahtjeve ne mogu i ne smijju postavljati. Nazalost, slicnih problema smo imali u Federaciji. Niko, nazalost, nije zelio da finansira ovu dzenazu, ni prevoz, ni ukop tijela, tako da su i OHR i kabinet gospodina Petrica isto tako morali da reagiraju. Za nas Visegradjane nakon '92. godine ovo je najtuzniji dan kada ukopavamo svoje najmilije.

Pocetkom maja '92. godine poceli su masovni zlocini u Visegradu, pocelo je klanje i ubijanje nasih muslimana. Kada kazem da nam je nestalo oko 3.000 ljudi, govorim iskljucivo o civilnim licima. Imamo cak i djecu od dva dana koja nisu imala ime, koja se vode na spisku nestalih osoba i najstariju osobu koja je rodjena 1894. godine. Zlocinci, kriminalci, teroristi u Visegradu nisu birali da li je dijete, da li je odrastao covjek, gledali su samo je l' musliman, je l' Bosnjak - i ubijali su. Jedan od najvecih ratnih zlocinaca u Visegradu je Milan Lukic koji, nazalost, nikada nije uhapsen. Imamo jos mnogo Milana Lukica u Visegradu. On je rodjeni Visegradjanin. Zlocine u Visegradu su pocinile nase bivse nazovi-komsije. Nije dosao niko sa strane da pocini zlocin, ovi nasi su znali gdje je ko zivio, ko je sta radio. Kada su poceli pocetkom maja sa ubijanjem, prvo su birali intelektualce a posle su poceli ubijati sve redom.

Drina je najveca grobnica Bosnjaka. Evo, ova tijela koja se danas ukopavaju tijela su koja su nakon ubijanja ili klanja na Staroj cupriji u Visegradu bacana u Drinu, tako da su ta tijela '92. nasi ljudi, izbjeglice koje su vec bile izbjegle u Zepu, izvukle iz rijeke Drine i ukopavale u masovnu grobnicu tako da se prije nekoliko mjeseci izvrsila identifikacija odnosno ekshumacija tih tijela.

Ovi ljudi koji prisustvuju dzenazi vjerujem da ce pomislili na povratak, da ce zbog svojih mrtvih, svojih ubijenih pozeljeti da se vrati. Mislimo da smo ucinili dobar potez time sto smo organizirali dzenaze u Visegradu. Ali sto se tice zajednickog zivota, mislim da se jos nisu stekli uslovi. Ne. Bar dok se ne pohapse ratni zlocinci. Kada mi dodjemo do istine i pravde, onda cemo mozda moci govoriti o istini i pomirenju, a do tada ne. Ne mogu oni ocekivati od jedne majke koja je izgubila cetiri sina ili zene koja je izgubila cijelu svoju porodicu da se pomire da zive normalno nekada. Mozemo mi zivjeti s njima, prolaziti tuda, ali zajednickog zivota kao sto je bilo vise nema. Nema tu ni povjerenja, nema toga vise. Ratni zlocinci su u Visegradu. Jedini je Milan Vasiljevic do sada u Hagu. Jedino je on u Hagu. Milan Lukic, Sredoje Lukic, Momir Savic, mesar Dragan Lakic, njegov sin, sve su to ratni zlocinci. Mi ne mozemo reci da su oni osumnjiceni, oni su za nas ratni zlocinci jer mi znamo, postoji na hiljade svedoka toga sta su oni uradili. To smo mi gledali svojim ocima. Nazalost, treba haskom tribunalu to dokazati. Kako dokazati kada su nasi ljudi pobijeni. Kako dokazati? Mozemo samo s ovim tijelima dokazati da se desio zlocin.

Moji roditelji su imali stan u Visegradu. Moja su dva brata nastradala. Meni je lakse zivjeti sa Srbima koji su u Sarajevu ostali za vrijeme rata nego sa ovima ovdje koji su nas bukvalno klali i ubijali. S njima vise nema zivota. To je moje misljenje. Na kraju krajeva, kod nas se vise nema ko vratiti. Ovdje su unistavane cijele familije. Ima sela koja su bukvano istrijebljena. Nema se tu vise niko vratiti. Dosta stanovnistva se iselilo u trece zemlje. Porodice koje su nekoga izgubile ne zele da se vrate. Ja nisam mogla vjerovati da je moj bivsi profesor srpskohrvatskog jezika mogao da ubija, da siluje djevojke, svoje ucenice, da osniva te logore u Visegradu. On je bio tada nacelnik MUP-a, odnosno SDS-a u Visegradu - Risto Perisic. Ali, eto, to se sve desilo. On je tu, on je sada direktor "Partizana", zivi tu, slobodno, mirno, i on i svi ostali.

Oko 22.000 stanovnika je bilo u Visegradu, 65% je bilo Bosnjaka. Ostali su bili Srbi, Hrvata nije bilo. Mislili smo da je vladalo bratstvo i jedinstvo, nismo mogli povjerovati da se ovo moglo desiti '92. godine. Nazalost, '42. godine isti se pokolj desio u Visegradu i cijelom Podrinju, i sto je najinteresantnije - sve su to uradile iste porodice, odnosno ista su prezimena. Ocevi su pocinili zlocin '42. godine, njihovi sinovi danas '92. godine.



B92: Medjunarodni krivicni tribunal za bivsu Jugoslaviju podigao je 26. avgusta 1996. godine zapecacene optuznice protiv Mitra Vasiljevica, Milana i Sredoja Lukica. One su sve otpecacene do 1. novembra prosle godine. Optuznica ih tereti za zlocin protiv covecnosti i krsenje zakona i obicaja rata. Na sudjenju Mitru Vasiljevicu koji se tereti za neposredno ucesce u dva slucaja masovnih ubistava visegradskih muslimana svedocili su proterani stanovnici Visegrada. Uz paravojne formacije iz Srbije, u tom je progonu ucestvovao i deo lokalnih Srba ukljucujuci i Vasiljevica, navode svedoci. Zlocini koji su vodili potpunom ociscenju grada od muslimanskog stanovnistva ukljucivali su mucenja, silovanja, pljacke i ubistva kojima su trag ostavili lesevi koje su neki od svedoka kupili iz Drine.

Protiv Milana Lukica izdat je inicijalni nalog za hapsenje koji do sada nije izvrsen. Da podsetimo, Lukic je nakon otmice u Sjeverinu bio pritvoren devet dana i potom pusten na slobodu. Mnogi danas tvrde da se Lukic vise ne nalazi u Visegradu gde poseduje lanac kafica. Advija Ziga svedocila je za "Katarzu" Radija B92 o zlocinima nad muslimanima u Visegradu za koje je podatke pocela da prikuplja 26. maja 1992. godine.

Ziga:
Moj brat sa porodicom posao je prema Uzicu da izadje iz visegradskog pakla. Na putu prema Uzicu, posle dva do tri kilometara kada su posli iz Visegrada, konvoj je zaustavio Milan Lukic. Zaustavio je konvoj autobusa i kamiona, usao je u autobuse, izveo je sedamnaest mladica medju kojima je bio moj brat od 25 godina. Na licu mjesta je ubio cetvoricu jer su se clanovi porodice pobunili sto ih izvodi. Pred svjedocima je ubio cetvoricu, dvojicu mladica, odnosno jedno dijete od deset godina, musko dijete, i dvojicu staraca. Ovih ostalih trinaest je odveo i od tada se za njih nista ne zna. Pretpostavljamo da su ubijeni, ali jos uvek trazimo njihove grobnice.



B92: U aprilu iste godine Uzicki korpus na celu sa Dragoljubom Ojdanicem kojeg ce kasnije tribunal optuziti za zlocine na Kosovu ulazi u Visegrad a zajedno s njim i deo Valjevskog korpusa.

Ziga:
Kada je Jugoslovenska armija usla tog aprila '92. godine u Visegrad, nasi su ljudi mislili da dolaze oslobodioci, da nece imati nikakvih problema s njima. Medjutim, jednog dana, isto u aprilu mjesecu, Murat Sabanovic iz Visegrada dosao je na branu Visegradsku, zaprijetio je. Prije toga su poceli Srbi sa okolnih brda pucati po Visegradu. Tada je on dosao na branu, zaprijetio je da ce branu dici u zrak ako u tom momentu iz kasarne Jugoslovenske armije ne prestanu sa pucnjavom. Sa njim su pregovarali i Ojdanic i celnici stranke SDA iz Sarajeva, molili su ga da to ne uradi. Medjutim, u tom momentu niko od njih nije znao da on kod sebe nije imao nista, apsolutno nista, nikakvog eksploziva, cak ni pistolj niti bilo sta drugo. Svi su mislili da ce ako minira branu potopiti Visegrad. U strahu da ne dodje do toga, muslimansko stanovnistvo je izbjeglo prema Gorazdu a srpsko stanovnistvo je bijezalo prema Uzicu. Medjutim, od toga nije bilo nista. U toku tog dana, ne znam tacno koji je bio datum, april je bio, sve se to smirilo. Muslimani koji su otisli prema Gorazdu bili su dva do tri dana u Gorazdu kada je Jugoslovenska armija iz Visegrada uputila poziv da se ljudi slobodno mogu vratiti, da im ni dlaka s glave nece faliti, da se vrate na radna mjesta i ako se ne vrate u roku od 24 sata, izgubice posao. U tim satima, dok su preko Radio Uzica i Radio Gorazda pozivali u Visegrad da se vrate, u Gorazdu je osnovan forum za povratak Visegradjana. U tom forumu su bili rahmetli Ohranovic Esad, Ismet Sepo, Saha Susko koja je najodgovornija za povratak izbjeglih ljudi iz Visegrada u Gorazde. Devedeset odsto Visegradjana koji su izbjegli - tu je bilo otprilike oko cetiri do pet hiljada ljudi, uglavnom civila, zena, djece, staraca - vratili su u Visegrad. Jugoslovenska armija je jos uvijek bila tamo, ljudi su se isti dan vratili na posao.



B92: Jugoslovenska narodna armija napusta Visegrad 19. maja. Na Drini cuprija po drugi put u pola veka postaje mesto zlocina.




Ziga:
Dok su oni bili tamo, pokolja u Visegradu nije bilo. Taj dan kada su otisli, kada je Ojdanic vratio Uzicki korpus, nazalost, ostavio je sve oruzje visegradskim Srbima. Taj isti dan ili mozda nekoliko dana ranije, sad tacno ne znamo dan, Milan Lukic koji zivi u Obrenovcu, koji je bio policajac, koji je se rodio i zivio i zavrsio osnovnu i srednju skolu u Visegradu, u jednom visegradskom selu, doveo je jednu grupu momaka iz Obrenovca koji su sebe nazivali "beli orlovi". U isto vreme dosla je jedna grupa seseljevaca, oni su sebe tako nazivali. Dosla je jedna grupa ne znam iz kog mesta, zvali su se "garavi sokak". Oni su prije nego sto su odlazili u kuce i kada su odvodili djevojke i devojcice, i muskarce, oni su se mazali nekakvih crnim farbama, ne znam sta je to bilo, uglavnom da se ne bi prepoznali njihovi likovi. Od 19. maja 1992. godine u Visegradu je nastao pakao. Svi oni koji su se nasli u gradu vise nisu mogli izaci. Prva masovna ubistva su se desila na mostu Mehmed Pasic-Sokolovica, na zloglasnoj Cupriji, i mi Bosnjaci ako se ikada vratimo, mi bismo najradije taj most srusili, jer je i te '45. godine isto sluzio za pokolj muslimana.

Dovodili su ljude, zene, djecu, pojedince su klali, bukvalno ih klali na sofi na sredini Cuprije, i njihova tijela obezglavljena bacali u Drinu. I djecu s majkama - za ovo sto govorim imamo zive svjedoke koji ce sutra svjedociti u Hagu, koji su vec to i uradili. Majke sa djecom su ubijali tako sto su majke ubijali na licu mesta tu na sofi i bacali u vodu a za njima su bacali njihovu djecu, to su bebe od godinu dana, od dvije, tri godine, i u zraku su u njih pucali. Milan Lukic, Mitar Vasiljevic, Mirko Lakic, mesar iz Visegrada, doveli su oko 65 iskljucivo zena i djece u kucu Mehe Aljica, zatvorili su vrata, navukli su nekakve cigle i ne znam sta sve jos da bi zatvorili prozor, sve izalaze, da ljudi ne bi mogli izaci. Prvo su poceli pucati po njima. Tada su ubacili zapaljive bombe i ti ljudi su ubijeni, sem jednog prezivjelog, jedna djevojka od devetnaest godina je uspijela izaci sva izgorjela iz te paljevine tako da imamo jednog preziveljenog svjedoka. U kucu Adema Omeragica doveli su Mitar Vasiljevic i Milan Lukic isto stanovnike sela Koritnik. Sedamdeset tri osobe su tu izgorele. Tu je bilo muskaraca, zena i djece. Uglavnom su tu bili starci i zene i djeca. Isto tako, na isti nacin su ih zatvorili, pucali, ubacili zapaljive bombe i na taj nacin likvidirali. Iz te kuce imamo cetiri prezivjela.

Stanovnici tih okolnih sela su se krili po sumama jer su vec poodavno harali cetnici po Visegradu. Jedan dan Ljupko Tasic, poznati ugostitelj iz Bosanske Jagodine, pozvao je stanovnistvo kao njihov prijatelj da organizuje konvoj da izadju iz grada, kao da im se nista nece desiti, da izadju slobodno sa svojim porodicama. Skupili su se tog 14. juna '92. godine u Bosanskoj Jagodini. Bilo je sest autobusa, dva kamiona, dosli su do Visegrada. Ispred hotela "Visegrad" su stajali, uslo je jos nekoliko mladica u taj konvoj. Posli su prema Sokolcu. U pratnji tog konvoja je bio Ljupko Tasic, organizator konvoja, a pre toga lokalni Crveni kriz Visegrada je popisao imena ljudi koji ce biti u tom konvoju. Pre toga su morali da potpisu nekakve priznanice sto su vec radnici Crvenog kriza pripremili da oni dobrovoljno napustaju svoju imovinu, tako da su bili primorani da potpisu te priznanice. Taj konvoj je posao tog kobnog 14.6.1992. godine prema Sokolcu. Usput je bilo pucnjave. Kada se konvoj kretao prema Donjoj Lesi, prema Rogatici, vidjeli su svi koji su bili na gornjoj strani, na lijevoj strani autobusa, iz kamiona nisu mogli vidjeti jer su bili pod ceradama, svi su vidjeli covjeka na raznju. Bukvalno, covjek na raznju. Tek su ga bili stavili na razanj tako da je jos covjek maltene bio ziv na tom raznju. Malo dalje od njega videli su da lezi, da li je bila mrtva oni to ne znaju, gola zenska osoba. Ne znamo ko je to bio. Konvoj je tuda prosao. Jedna nam je zena u tom konvoju stradala od zalutalih metaka jer su oni senlucili pored onog tijela. Jedna majka koja je sjedela na prvom sedistu iza vozaca, koja je nosila bebu od dvije godine slucajno je pogodjena, nije niko na nju namjerno pucao, ona je poginula, odmah su je izvadili iz autobusa i tu je negde ukopana. Prije godinu dana ona je ekshumirana i vracena je porodici u Gorazde. Dosli su do opcine Sokolac, mjesto Brdo koje se zove Isevic Brdo, najblize selo tom brdu se zove Kolakovici. Na tom brdu su se zaustavili autobusi odnosno ta kolona, usao je Ljupko Tasic koji je bio u pratnji ove kolone autobusa i kamiona, braca Milosavljevic Predrag i Nenad, Boris Ceho, usli su, bili su naoruzani i rekli da svi muskarci treba da izadju iz autobusa. Njihove majke, odnosno supruge su se pobunile. Na njih su uperili puske da sute jer ovi idu samo na ispitivanje u Rogaticu i oni ce ih vratiti. Medjutim, djeca su napravila paniku, poceli su plakati i vristati, kisa je padala, bilo je rano jutro, bilo je magle i kisa je padala. Izveli su 78 muskaraca. Zene i djecu su potjerali s tog brda prema selu Kolakovic niz nekakvo brdo gdje su zene trcale, bjezale. Za njima su pucali, ali u zrak su pucali. Jednog prezivelog imamo. Odatle su ih otjerali u sladaru, to je fabrika secera u Rogatici, tu su prenocili. Tukli su ih, ispitivali, oduzeli sav nakit, novac, sve sto su imali kod sebe. Sutradan 15.6. su ih opet strpali u te autobuse, kamione, i vratili u jedno mjesto koje se zove Paklenik. To je poznata jama Paklenik gde su ta tijela ekshumirana u novembru mjesecu 2000. godine.



B92: Hotel "Vilina vlas" nekada je bio odmaraliste. Pored njega je banja i jedan manji hotel. Ovi objekti sluzili su za zatvaranje a u njima su zatvorenici muceni, tuceni i seksualno zlostavljani. "Vilina Vlas" danas nosi ime "Jasmina".

Ziga:
Tu su odvodili djevojcice od 12 godina, najmladja je imala 12 godina, mlade zene, djevojke, silovali, dvije prezivjele imamo, dva svedoka. Jedna djevojka Jasmina Ahmedspahic koja je te '92. godine imala 18 godina, kada su je uveli u sobu da je siluju, skinuli su je, ona je skocila kroz prozor drugog sprata hotela "Vilina vlas" u Visegradu i izvrsila samoubistvo. Nisu uspjeli da je siluju. Mi Bosnjaci taj hotel nazivamo Hotel "Jasmina". Za nas vise nije "Vilina vlas" nego hotel "Jasmina" po toj djevojci.



B92: Pricu o visegradskim zlocinima koja svakako nije kraj i naseg istrazivanja o onome sto se u tom gradu dogadjalo za vreme poslednjeg rata. Zavrsavamo recima Mustafe efendije Cerica izrecenim prilikom visegradske dzenaze.

Ceric:
Grijeh mozemo pociniti prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi. Onaj grijeh koji pocinimo prema Bogu, Bog nam kaze da je on milostiv i da moze oprostiti, ali onaj grijeh koji cinimo prema ljudima Bog nam porucuje da taj grijeh moramo izmiriti sa ljudima prema kojima smo ucinili grijeh, odnosno za grijeh koji cinimo prema ljudima odgovorni smo. Zato nije bez razloga receno u Starome zavjetu i u Kuranu da onaj koji ubije drugoga bezrazlozno i nevinog covjeka kao da je ubio cijelo covecanstvo, a onaj ko ozivi jedno ljudsko bice kao da je ozivio cijelo covecanstvo. Velika je to poruka i velika je to misao koja se odnosi na sve nas bez obzira na to ko smo, odakle smo, sto smo, i bez obzira na to kako mi mislili o drugim ljudima. Zato ne treba da cinimo grijeh prema drugima, a ako smo pocinili grijeh prema drugima treba imati snage da trazimo oprost. A ako je neko prema nama ucinio grijeh treba da imamo snage da ako mozemo oprostimo, jer to je nacin da se odrzi zivot ljudski na zemlji. Jer mi smo ljudi ovdje povezani i jedni na druge upuceni. Mi moramo zivjeti zajedno na isti nacin kao sto u sumi razlicito drvece jede istu hranu ali razliciti su i niko nikome ne smeta. Suverenitet jednoga naroda nije u tome da napada drugi narod, vec je suverenitet jednoga naroda da bude u stanju vladati sam nad samim sobom.



B92: Razgovaramo sa Vesnom Bigom koja deset godina zivi izmedju Beograda i Zagreba. Putovanje izmedju ta dva zaracena sredista, dve erupcije, zabelezila je u svom dnevniku "Autobusni ljudi". Knjiga je prvo objavljena u Zagrebu a potom i u Beogradu u izdanju Foruma pisaca.

"Zivot je postajao neverovatno jeftin, zlocini nekaznjivi. Odatle sam iz te sveopste jeftinoce iz koje nisam mogla izuzimati ni sebe donekle crpla snagu i za svoja neprestana putovanja koja su neki oko mene smatrali rizicnim. Rat je, izmedju ostalog, gazio i osecaj ljudske neponovljivosti pokazujuci nam da je zivot mnogih ljudi u rukama slucaja", pise Biga u ovom dnevniku a u razgovoru za "Katarzu" B92 kaze:

Biga:
Ta knjiga je nastala, kao sto sam ja u uvodu napomenula, iz neke potrebe da se sredi taj svijet koji se poceo raspadati, ta bivsa Jugoslavija, prostori, odnosi s ljudima. Nastala je jedna vrsta kaosa, tako da se javila potreba da se to sredi, da se ti dogadjaji na neki nacin poslazu makar u recenice, sto je nemoguce poslagati ali na neki nacin se coveku cini da unosi neki red u svoj zivot, da sredjuje te utiske ili barem nabraja, ili barem moze onda naknadno o njima razmisljati. Tako je, dakle, iz potrebe i osjecaja da se dogadja ipak nesto sasvim neobicno, sasvim jedinstveno sto bi se moralo na neki nacin zadrzati, dakle zadrzati u sjecanju ili zadrzati na nekoj razini postojanja, nastala knjiga. Na momente se to cinilo sasvim fantasticnim. Eto, to bi bio neki izvor, neka borba sa tim dogadjajima koji su se gomilali.

To je bila neka vrsta takoreci nevidljivog putovanja za druge ljude na tim zaracenim prostorima. Bio je dakle rat, bila su ta dva grada u tim neprijateljskim odnosima i postojali su ljudi koji su morali putovati, koji su imali na obje strane neke emocionalne obaveze, uvijetno receno, tako da smo mi, ta tiha kolona autobusa koja je putovala po dvadeset sati preko Madjarske, Slovenije, na neki nacin bili skoro nevidljivi. Medjutim, sve dimenzije rata su se u tom autobusu na neki nacin ukrstale i moglo se iz razgovora sa ljudima cuti o toj uzasnoj tragediji koja se dogadjala i privatno ljudima i svima nama opcenito tako da je autobus bio kao neka vrsta lakmusa.

Dosta je neobicno, mogu vam reci, pogotovo je tada bilo, jer to je bilo kao da udjete u jedan vrtlog, to je bio strasan medijski pritisak, jedna strasna atmosfera u Zagrebu, u Beogradu takodjer, tako da je bilo na neki nacin cudno. Trazilo se sve sto je moguce da se te dve kulture na neki nacin suprotstave, da se to neko prijateljstvo produbi, da se pronadju dva razlicita jezika, dve razlicite povijesti. Radjalo se, na neki nacin, cudoviste i na jednoj i na drugoj strani i kao da ste ulazili u dve razlicite atmosfere, u dva ozracja, sto bi rekli u Zagrebu. Neko plivanje medju tim polovima je bilo stvarno cudno iskustvo. Na momente se osjecate kao sjenka koja se krece izmedju nekakvih ogromnih crnih oblaka, neki pokusaj postoji unutrasnji da se covek obrani koliko je moguce nekom ravnodusnoscu. Naravno, to je samo privid. To se vidi, ja se nadam, i kroz pisanje. Mora covijek na neki nacin potisnuti svoju emocionalnost. Ne moze reagirati i ne smije reagirati neposredno. I pisanje je, dakle, bilo onda taj neki posredni nacin izljeva svih tih emocija koje su se uokolo zbivale. Mogu vam reci da je to zaista bio uski krug koji je imao razumijevanja, tako da sam ja i neke svoje veze morala prekinuti ili su bile prekinute silom, to se zaista suzilo. Cak sam i ja namjerno suzila neke svoje veze da bih mogla slobodno pricati o onom sto mi se dogadja jer to se nije moglo u to vrijeme. Bio je veliki grijeh putovati ovamo. A ovdje takodjer nije bilo mnogo ljudi koji su bas imali simpatija za taj nacin zivota. Taj krug je bio suzen. Ne mogu reci da sam dozivela neke provokacije ali na neki nacin, naravno, nisam o tome mnogo ni pricala. A nije bilo ni nekog pravog interesa jer strasti su bile toliko uspaljene da je ona druga sredina bila unaprijed odsjecena i definirana kao takva, kao tamna strana. Zapravo, to smatramo nekom vrstom ekscesa, nekog individualnog hira koji se nije imao na sta u tom momentu nadovezati.

Onaj prvi kaos kada sam ulazila u Zagreb, kada su sirene u Zagrebu bile, ja sam preko Slovenije vlakom ulazila u Zagreb, taj dozivljaj te pustinje, ispraznjenog grada, zatim susret s ljudima prije toga koji su pobegli u Sloveniju dok se u Zagrebu dogadjao taj kaos, taj susret sa tom ljudskom masom u trazenju koja ne zna sta slijedi, sta ce biti sutra, to je na neki nacin bila prva jaka freska rata, da tako kazem. To je, recimo, nesto sto je apsolutno cega se sjecam sada u detaljima. Onda posle polako to pocinje da se na neki nacin ujednacava, covjek se navikne na sve pa i na neke dogadjaje koji su strasni ali prosto prolaze. I sami znate kako smo bili zasiceni i prezasiceni i tupi na jedan los nacin, otupljeni za nesto za sto covjek svakako u normalnim okolnostima ne bi smio to biti.



B92: Vesna Biga dalje u svom dnevniku pise:

"Poveremeno bih se nasla na nekom od mirovnjackih skupova u Beogradu ili na nekom protestnom skupu u Zagrebu, no veoma brzo dobila sam osjecaj da je to naprosto tek nacin da covek stekne utisak da nesto cini potpuno svjestan da to nema nikakvog ozbiljnog uticaja na same dogadjaje. A i mnogi koji su upraznjavali ovakve aktivnosti, ne svi naravno, cinili su mi se poput nedeljnih posjetitelja crkve koji ritualno propisanim jezikom humanizma lickaju svoj ponesto ofucani i staromodni superego koji jos uvek ne priznaje da se mnogo sta oko nas i u nama promenilo."

Biga:
To sam na neki nacin i nastojala pokazati pisuci, na neki nacin sam se nastojala sacuvati od sudjenja drugima. Imamo dosta sudija. Mislim da su mnogi ljudi zaista iskreno vidjeli neki nacin da pomognu pa su cak neki ljudi to videli kroz politicke partije, sto je meni sasvim strano. Ja nisam mogla sebe pronaci u svim tim politickim formama koje su tada bile na sceni a uspjela sam se pronaci na ovaj nacin. Posto sam se smatrala da ipak neko ko pise, neko ko se zove intelektualcem mora na neki nacin barem svjedociti ako ne i prije svega svedociti, onda je to bio neki moj doprinos, to sto kazete, da na neki nacin osvjetlim i te ljude, tu kolonu ljudi koja je neprestano putovala tiho izmedju tih zaracenih strana. Ovo je bio neki nacin razgovora sa sobom i podnosenja racuna sebi, dakle nikakvom sudu izvan. U tom smislu je to forma koja meni najvise odgovara, ali naravno da ima ljudi koji ulaze iskreno u neki projekt i nalaze tu sebe, to je nesto opet sasvim drugo. Mislim da smo svi ipak odgovorni. Ovo je bio neki moj odgovor na odgovornost, ovaj dnevnik. Covjek to mora na neki nacin reci, mora govoriti, a sto se tice odgovornosti, krivnje i tih stvari, mislim da je elita prije svega odgovorna. Naravno, ne treba abolirati narod od krivnje, mislim da je ta krivnja visestrana ali svakako da su tu intelektualci vrlo odgovorni za to sto se dogodilo. Politicke elite imaju jednaku odgovornost. To je tesko odmeravati, to bi radje prepustila ljudima koji se time bave, ali apsolutno je nemoguce okrenuti se na bilo koju stranu a da ne vidite tu vrstu odgovornosti i krivice - u kojoj mjeri, koliko, ko je bio, to je nesto u sta se ne bih upustala niti bih mogla odmjeriti ko je u kojem postupku koliko kriv, ali da je krivnja rasporedjena, to je sigurno.

Evo, sada ste imali nekoliko tih udarnih dogadjaja kao sto je recimo film "Oluja" koji je bio na televiziji, pa zatim velika polemika oko toga, zatim neke, doduse instant statistike pokazale su da skoro preko 60%, blizu 70% ljudi smatra da treba suditi krivcima bez obzira na to koja je strana u pitanju. Mislim da polako dolazi do nekog osvescivanja samo to sporo tece. Postoji jedan val mladih pisaca oko biblioteke "MB" casopisa "Kvorum", dosta je tih mladih, na neki nacin i fakovci koji su bili ovdje nedavno. Oni kao da su ostali pomalo izvan. To i je generacija koja je zapravo bila vrlo mlada u to vrijeme i njima je na neki nacin prirodno i logicno, to je moderna generacija, da siri trziste i oni jednostavno dolaze ne opterecujuci se previse, barem naizgled, onim sto je bilo. Ono sto njih potice jeste na neki nacin prirodna zelja da se kulturni prostor siri, bez obzira na proslost. Mislim da ce oni bas biti ti koji ce u kulturi napraviti neki prodor i vjerovatno ce zbrisati na neki nacin jedan dio tih tamnih naslaga, na neki prirodan nacin, bez nekog specijalnog projekta pomirenja odvagivanja krivnje, jednostavno ce doci ovdje i pokusace predstaviti ono sto su uradili jer ipak je to takoreci jedan jezik, prema tome, to je prirodno trziste, pogotovo za pisce. Mislim da se ekonomski prodor mozda jos i prije dogodio, mozda je on cijelo vrijeme na neki nacin i postojao, neka vrsta razmjene itd. i preko te vrste trzista, a ne samo kulturnog trzista koje cak kasni, mogli bismo reci. Do nekih razmjena je dolazilo i za vrijeme rata, tzv. roba ovih drugih. Medjutim, kulturna roba je tek pocela sad polako prodirati, bojazljivo. I taj motiv koji su oni sebi postavili i u Hrvatskoj da na neki nacin prosire trziste on ce ih jednostavno dovjesti i ovdje tako da ce se to na neki nacin dogoditi, uvjetno receno, prirodno.



B92: Na danasnji dan pre tacno sest godina u americkoj vojnoj bazi u Dejtonu poceli su mirovni pregovori o Bosni i Hercegovini. Posle tri sedmice potpisan je mirnovni sporazum kojim je okoncan rat u toj bivsoj jugoslovenskoj republici. Vesna Biga u svom dnevniku o tome kaze:

"Nakon svih ovih godina ne usudjujem se jos uvek vjerovati da ce rat stati, da cu na normalan nacin putovati, da ce se telefonske veze uspostaviti. Barem toliko, kako rece zagrebacki prijatelj."

Biga:
Ja sam mislila da sam zavrsila sa dnevnicima, da je to ona strasna stvar koja nam se dogodila, stavila sam cak onako optimisticki i pod navodnicima "zavrsetak dnevnika s Dejtonskim sporazumom". Sad, kao, pocinje nesto drugo. Tako sam na neki nacin prestala '95. pisati dnevnike. Zatekla sam se u Beogradu kada je bilo bombardiranje, tako da sam opet nasla neki izlaz, opet onaj isti motiv da se savlada taj uzas koji se ovdje dogadjao i onda sam pocela ponovo pisati dnevnik koji je objavljen u "Filipu Visnjicu", "Ocekujuci novog sokola", i to bi bio drugi val dnevnika, no ja se toplo nadam da vise nece biti te vrste borbe sa onim sto se dogadja. Osim toga, to je jedna forma koja je fragmentarna, koja covjeku dozvoljava da u tim haoticnim zbijenim vremenima na neki nacin sabije i osjecaje u neku vrstu kratkog izrazavanja. Ja sam zivjela u Zagrebu kada su bile uzbune. Dakle, imala sam neki osjecaj te masovne ne mogu reci panike, jer toga u Beogradu bas i nije bilo, moj utisak je da su ljudi dosta disciplinirano reagirali na sve to ali je vladao osjecaj masovne tjeskobe. To sam, dakle, vec tamo upoznala, iako je to bilo naravno nesto sasvim drukcije, ali u pocetku je postojao taj strah koji je imao dosta slicnosti s ovim ovdje. Medjutim, naravno, ovo sto se ovdje dogadjalo bilo je zaista... najbolje je da se covjek udalji od toga da bi uopce o tome mogao govoriti. Bila sam jedno krace vrijeme i u Zagrebu za vrijeme bombardiranja Beograda, tako da sam imala i tamosnju sliku onoga sta se ovdje zbiva, pa sam se onda opet vratila, tako da sam bila ukljucena u tu otopinu uzasa na malo isprekidan nacin. Mogu vam reci da dozivljavam to cak kao prednost. To moze zvucati malo perverzno jer to su uzasna vremena ali nije lose kretati se izmedju dva svijeta koja nastoje da budu suprotstavljena ili su bar nastojala i zanimljivo je promatrati reakcije ljudi, odraze svega toga sto se dogadja. Zatim, morate se malo i od sebe distancirati da bi uopce mogli opstati, i distantirati se od svog vlastitog neposrednog reagiranja. Dakle, disciplinirati i ukrotiti malo i svoj jezik i svoje emocije da biste uopce opstali.

Stariji postovi

Visegradsko ljeto
<< 04/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
70797

Powered by Blogger.ba