Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

27.12.2008.

Ljubi bliznjeg svog: posjeta Visegradu '92

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.



Iz knjige  Ljubi bližnjeg svog, Peter Maass


2.

Više od četiri stoljeća, Višegradom su dominirale dvije stvari, njegov most i njegovi Muslimani. Most preko rijeke Drine podignut je u doba vladavine osmanskog sultana Sulejmana Velikog. Tada, a i danas, most se dâ porediti sa horizontalnim Ajfelovim tornjem. Trgovina između Bosne i Srbije odvijala se preko njegovih kamenih blokova, stoljećima uglačanim da su sad glatki kao djetinja koža. Most je bio zaslužan što je Višegrad bio raskršće Osmanskog carstva i kršćanskog svijeta, i kad je između ta dva diva vladao mir, grad je doživljavao procvat. U suprotnom – gadno je stradao, jer Višegrad je ležao na povijesnoj rasjeklini.

U ljeto 1992. godine, kad sam otišao u Višegrad, most je i dalje stajao – jak i pouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zašto je nekim momcima prva ljubav bio most, a ne djevojka. Čak i kad bi odrasli, Višegrađani su osjećali neku naročitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime kao da im je sin-jedinac. Vidi što je lijep, govorili su, što je jak, nema mu premca. Te godine, most nije bio žrtva već svjedok početka rata, koji je Višegrad tek ovlaš dotakao, tek pokoja spaljena kuća, oštećena fasada. Rat je brzo došao i još brže otišao, a ipak je nešto oduzeo gradu. Njegove Muslimane.

Višegrad je bio očišćen, ne od smeća, koje se gomilalo po ulicama i sokacima, već od ljudi. Djelovao je kao ukleti grad iz vesterna, samo što se glavnom ulicom nije valjala bala smeća i osušene trave. Žaluzine su mlatarale na prozorima, udarale su na najmanji dašak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjući i ližući otvorene rane. Bili su odlična meta za vojnike koji su, od dosade, na njima vježbali gađanje. Kapije na kućama širom otvorene; tako su ih za sobom ostavili pljačkaši i vojska. Mogli ste ući u bilo koju muslimansku kuću u Višegradu, a ono što biste tamo našli bilo je gotovo uvijek isto. Uljezi koji su tražili nakit i njemačke marke, omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskidali su podne daske, dušeci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni nožem, sadržaj ladica istresen po podu, primjerci Kur’ana, na podu, ispišani. Skorena krv na jednom zidu ili posvuda po zidovima. Što god je imalo ikakvu vrijednost, sve do zadnje sijalice – odneseno.

Srbi, koji su naslijedili grad, to su zvali napretkom.

„Ne znam šta podrazumijevaš pod etničkim čišćenjem”, rekao mi je Mojmilo Marković, koji je sebe zvao gradonačelnikom, mada je pištolj beretta, uguran u pantalone, svjedočio o njegovoj znatnoj osrednjosti. „Muslimani su dobrovoljno otišli. Šta hoćete, pa mi smo im obezbijedili i autobuse? Nismo ih tjerali da idu. Časna riječ.”

Stotinjak metara od zgrade opštine, džamija – dinamitom dignuta u zrak, ruševine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Marković mi objašnjava kako će tu, kad se stvari normaliziraju, biti park. U gradu nema dovoljno parkova, rekao je, kao da je uništavanje hrama bio nadahnuti čin ekološke svijesti. Višegradski „mudžahedini” su munaru koristili kao mitraljesko gnijezdo, objasnio mi je, tako da je, nažalost, džamija morala biti srušena. Marković, surov čovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanje zašto, ako su mudžahedini pucali iz džamije, na okolnim zgradama nije bilo ni traga od metaka. On je bio amater u prekrajanju historije.

 

-.-PHOTO: wikipedia-.-Mesto zločina: Most u Višegradu
Mesto zločina: Most u Višegradu
PHOTO: wikipedia

Čišćenje Višegrada je bilo jednostavna operacija, svjedočili su izgnanici koji su je preživjeli. Paravojne jedinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u grad odmah nakon što je rat započeo i počeli, idući od kuće do kuće, od stana do stana, hapsiti nenaoružane muškarce, Muslimane. Srbi su kružili u nekoliko kamiona, bila je tu čak i hladnjača. Jedan stari Musliman, koga su natjerali da baca leševe u rijeku, uspio je pobjeći i kasnije razgovarati sa mojim kolegom iz Washington Posta, Blaineom Hardenom. „Srbi su zatvorenike odvodili do ograde mosta”, pričao je. „Natjerali bi ih da se nagnu. Neke su ubijali metkom, neke klali. Sve su ih pobacali u rijeku... Meni i jednom čovjeku, starijem i od mene, naredili su da odemo na most. Na ulici – leš starca unakažene glave. Naredili su nam da odvučemo leš na most. Dok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispao mozak. Odvukli smo leš na most. Naredili su nam da ga bacimo u Drinu. Na mostu su bila još dva tijela. Zaklana. Naređeno nam je da i njih bacimo u rijeku. Jednom su bila tek odsječena četiri prsta na ruci.”

Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi put. Okrutnost je u Višegradu odomaćena, a most je stoljećima bio u središtu balkanskih zapleta. Kamen ne govori, ali njegove priče ispričane su u epskom romanu koji je svom autoru, Ivi Andriću, donio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Andrić je odrastao u Bosni i bolje od ikog je poznavao njen narod i povijest. Njegovo remek-djelo Na Drini ćuprija je književni otisak strasti koje i Balkan i ostatak svijeta svakih nekoliko generacija, nekad i češće, gurnu u ludilo. Roman počinje prije četiri stotine godina užasnom scenom u kojoj srpskog pobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je greška bila što je pokušao spriječiti gradnju mosta.

To balkansko razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz utrobu žrtve. Mnogo je delikatnije, i bolnije, ako se izvede kako treba. Hrastov kolac, dugačak je oko dva i po metra, sa zašiljenim željeznim vrhom, a cijelom je dužinom ulašten mašću. Gurne se u anus žrtve, koji je za ovaj obred proširen nožem. Egzekutor, koji biva nagrađen ako žrtva dugo izdrži živa, gura kolac sasvim polahko i vrlo pažljivo u stomak, udarajući ga drvenim maljem i čineći sve da izbjegne povrjeđivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu, mimoilazi jetru i slezenu, dijafragmu i pluća, jurne pored srca a onda, pobjedonosno, probije mišiće na ramenima i na leđima izbije na površinu kože. Žrtva bi trebalo da je još živa. U tom trenu motka je u napola uspravnom položaju tako da je svi vide. Žrtva tako visi, savinuta i sklupčana statua, dok ne izdahne. Protivnici pljuju po njemu a seoski psi ližu krv koja kaplje. U Andrićevoj knjizi, Srbin živi cijeli dan, a zadnje su mu riječi – riječi pobune upućene mučiteljima: „Turci na ćupriji... da paski skapavate... paski pomrete.”

To je jedan okrutan običaj i ovo je brutalna scena, ali Andrić je pošten i želi da njegovi čitaoci spoznaju i najgore i najbolje u čovjeku. Shvatite li sve što Andrić želi da shvatite, bićete mnogo mudriji od gospodara rata i svjetskih diplomata koji od ovog našeg svijeta prave haos. Događaji iz 1992. godine dobijaju smisao nakon čitanja Andrićeve knjige. Divlje strasti oslobođene 1992. i strašne posljedice koje su ostavile, identične su prethodnim grčenjima ljudskog duha, poput onog iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i time pokrenuo I svjetski rat. Iznenada, kao kad udari grom, mir u Višegradu bio je prekinut onog ukletog ljeta 1914. godine. Andrićevo tumačenje je univerzalno, nije vezano ni za specifično vrijeme niti mjesto:

Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povjesnici dešava, prešutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubjeđenja. ...Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vjekovnoj tradiciji, u kojoj je uvijek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstva ali i čojstva i merhameta i osjećanja za red i mjeru, osjećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo općim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili riječ u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.


Ja sam naišao na jednog čestitog čovjeka u Višegradu. Ime mu je bilo Vladimir Rađen, stolar i Srbin. Razgledao sam jednu opljačkanu muslimansku kuću i ugledao ga, u jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. Čudan prizor u gradu bez duša ili duše. Vladimiru je bilo oko četrdeset pet godina. Punačak ali dječačkog lica koje je činilo da djeluje mlađe i bezazleno. Živio je u blizini i nastojao da bar svoj kvart nekako pospremi i sredi, onih nekoliko slobodnih dana kad nije bio na frontu. Imao je na sebi majicu, i dva dana neobrijanu bradu. „Svi smo mi u Višegradu živjeli kao jedna velika porodica, i Muslimani i Srbi”, sjećao se, oslanjajući se na metlu. „Svi su bili u miješanim brakovima. Nikad se nije pitalo ko je Srbin a ko Musliman. Nismo tražili razlike. Znate, nije narod htio rat. Političari su nam priredili ovu kašu, a sad nam nema natrag.”

Htio sam saznati nešto o porodici koja je živjela u opljačkanoj kući. Podovi su, naravno, bili odvaljeni, zidovi, dakako, prepuni rupa. Sve što je pripadalo porodici, stvari koje onima što su kuću poharali nisu bile od ikakve vrijednosti, razbacane po sobama, poput smeća na deponiji. Hodajući po njihovoj odjeći, njihovim knjigama i slikama, osjećao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj njihov dom više nije bio dom već otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost, sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam uzimao u ruke. Ko su bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba lokalnim vlastima da im se izda dozvola za proširenje kuće. Drugim je porodica bila obaviještena da im je kćerka dobila stipendiju za studij u Sarajevu. U ćošku, izgažena kondukterska željezničarska kapa; pripadala je ocu, željezničaru. Pronašao sam i dnevnik, pun kćerkinih mladenačkih misli o ljubavi. Šta li se s njom desilo? Jesu li je silovali? Mučili? Ubili? Ili je samo očišćena, što je bilo najbolje, znaju li se alternative?

Upitao sam Vladimira. Izgledao je neobično tužan, na rubu plača, i njegov zbunjeni izraz lica me je naveo da se sjetim Lennieja, prostodušnog farmera iz romana O miševima i ljudima Johna Steinbecka. Vladimir nije sasvim shvatao ono šta se, tako brzo i tako okrutno, posljednjih mjeseci događalo oko njega. „Bili su divni ljudi”, kazao je. „Pobjegli su, jer su se prepali onog što se dešavalo. Mnogi su muslimani morali pobjeći. Sad se zbog toga osjećam siromašan i tužan. Svaki dan bih plakao.”

 

-.-PHOTO: DINO KASALO-.-Višegradska pastorala: Strašno sećanje na rat
Višegradska pastorala: Strašno sećanje na rat
PHOTO: DINO KASALO

O Višegradu sam saznao više, nekoliko mjeseci kasnije, kad sam upoznao djevojku po imenu Mersiha, koja je bila istih godina – sedamnaest – kao i djevojka iz one opljačkane kuće, čiji sam dnevnik sačuvao. Mersiha je bila vrlo lijepa, što je bila njena velika nevolja i mana kad je izbio rat. Višegradski gospodar rata je bacio oko na nju i jedne noći odvukao i nju i njenu mlađu sestru, odvojivši ih od majke koja je, naravno, histerično plakala, držeći tog ratnika za noge, dok je on udarao nogama i vikao, „Ja sam ovdje zakon!” Njegovo je ime bilo Milan (Lukić, danas u Hagu gde mu se sudi, prim. redakcije). Grupe koje se bave ljudskim pravima imaju o njemu debele dosijee, jer on je bio glavni „čistač” Višegrada. Milan je odveo Mersihu i njenu sestru u motel „Vilina vlas”, svratište pretvoreno u mjesto za razonodu tih nitkova; Bosanci su takva mjesta zvali logorima za silovanja. Mersiha je bila zaključana u jednoj sobi, a njena sestra u drugoj, sa druge strane hodnika. Mersiha je čula kako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da je „ispita, ali ne puno”. Mersiha je čula vojnike kako se smiju kad je jedan od njih ušao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Mersiha je čula plač i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to posljednji put da je Mersiha, i bilo ko drugi, čuo njenu sestru. Imala je petnaest godina.

Milan je ušao u Mersihinu sobu, zaključao za sobom vrata i na njih prislonio sto. Rekao joj je da se skine.

„Rekao mi je da se nikad neću vratiti kući, ne uradim li šta traži”, rekla mi je Mersiha, govoreći to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. „Onda mi je naredio da skinem odjeću. Nisam to htjela uraditi. Rekao je da moram, da je bolje da se sama skinem ili će to on uraditi i da neće biti nježan. Počela sam plakati. Rekao mi je da imam sreću što sam s njim. Rekao mi je da su me mogli baciti u rijeku sa kamenjem oko gležnjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio, počeo psovati i kazao: ’Dovešću ti deset vojnika.’”

Mersiha je zašutjela. Čvršće je stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokom cijelog intervjua, koji je trajao dva sata, mada se činilo da traje mnogo duže, sjedila uz nju. Sjedili smo u jednoj praznoj zeničkoj piceriji, u podrumu, gdje je Mersiha pobjegla kad su se njene višegradske muke i pokora jednom okončale. Zurila je u istu onu tačku – njena je bila na stolnjaku – koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je pričao kako su ubijena njegova sedmerica braće. Ja tu tačku nisam vidio. Mersiha mi je pričala kako je pokušala prestati plakati dok ju je silovao čovjek koji je sebe zvao zakonom. Kad je završio sa silovanjem – ili, kako je on volio reći, sa „ispitivanjem” – Mersiha se opet rasplakala. „Šta bi mi sad uradila?”, cerio se Milan. „Stavila me u topovsku cijev i ispalila u Tursku?”

Onda je zaspao. Kasnije su neki vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je viknuo Milanu: „Znamo da si unutra, pusti i nas malo.” Milan im je kazao da idu. Oko pet sati ujutro, probudio se i naredio Mersihi da se obuče i onda je, na njeno golemo iznenađenje, odvezao kući. Mersihina majka je čekala pred zgradom. Mersiha nije spomenula šta se desilo, a njena mati nikad nije pitala. Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Višegradu još mjesec dana, sve dok to više nije bilo moguće, u nadi da će im se mlađa sestra vratiti. Mersihina mati je gotovo svakodnevno išla u policiju – bez uspjeha. Tokom jedne takve posjete, neki je Srbin uperio pušku u nju i rekao joj: „Odlazi.” Drugi put je vidjela Milana. „Šta hoćeš?”, cerio joj se. „Vratio sam ti bar jednu.” Tako je to bilo u Višegradu, kao uostalom i u drugim mjestima.

Ono što me najviše zaokupljalo u vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je ona nametala o ljudima – kako su uopće mogli činiti tako čudovišne stvari? Kako se čovjek mogao probuditi ujutro i pucati komšiji u glavu i usput mu silovati ženu? Kako su mogli zaboraviti, kao da je nikad nije ni bilo, zapovijed da ljube bližnjeg svog? Kako se to moglo dešavati tako masovno, kako su to mogli dopustiti dobri ljudi poput Vladimira Rađena? Objašnjenje kojeg sam ja prigrlio prvih nekoliko mjeseci rata bilo je sasvim prosto. Ovo je Balkan, radi se o etničkim trvenjima, plemenskim ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovdje činilo stoljećima. Bilo je to umirujuće objašnjenje jer nasilje definira kao antimoderan i antizapadni fenomen – kao izuzetak. Ovi su ljudi drugačiji od nas, govorio sam sebi, oni su poput životinja u nekom čudnom zoološkom vrtu. To je bilo ubjedljivo ali objašnjavalo je stvari koliko i one nezaboravne riječi što ih je izgovorio onaj britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na narandžastom biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac je samo odmahnuo glavom i rekao: „Jebena bosanska ludnica.”

Provedete li dosta vremena u Bosni, čak i u ovoj njenoj bijedi, brzo shvatite da je ona prije rata bila relativno razvijena. Životni standard u Jugoslaviji bio je sličan onom u siromašnijim regijama Zapadne Evrope i Amerike. Zemlja je imala otvorenu socijalističku ekonomiju koja im je omogućavala pristojan životni standard, sa levi’s farmericama i Madonninim pločama. Jugoslavija se 1948. iščupala iz sovjetskog zagrljaja i njeni su građani uživali u slobodama nepojmljivim za jednu socijalističku zemlju, npr. mogućnost da putuju kud žele. Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi bosanski „čistači” bili su pravnici i inžinjeri koji su, u vrijeme mira, na posao išli u odijelu i sa kravatom i u dnevnim sobama imali televizore marke sony.

To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u dubine ljudskog duha tek je započelo, a ja već nisam shvatao ono što sam vidio. Bio sam previše znatiželjan da bi mi se smučilo; u to vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Višegradu pogriješili što su mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prošlosti, jer su imali univerzitetske diplome i pjesničke večeri i išli na skijanje u Alpe. Zaboravili su Andrićevo upozorenje da, na zov divljine, spone koje vezuju civilizaciju iznenađujuće razlabave, da se profesori tad pretvore u manijake i da se sve što je jedna generacija sagradila zna u jednom, ili dva dana razoriti i da to često učini ista ta generacija. Divlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se da ona vrlo strpljivo čeka, nadživljujući sve, čekajući u visokoj travi povijesti na svoj trenutak – kad podivlja i stane opet udarati.

26.12.2008.

Savić: Bez saznanja o nestanku Bošnjaka

26 decembar 2008  Odbrana Momira Savića započela izvođenje dokaza saslušanjem prvog svjedoka.

Stanimir Kiridžić, prvi svjedok Odbrane Momira Savića, negirao je navode optužnice govoreći o svom položaju na početku rata u Višegradu.


Tužilaštvo BiH tereti Momira Savića, bivšeg komandira Treće čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske, za učešće u ispitivanju i premlaćivanju zarobljenih civila Bošnjaka u selima Drinsko i Dušće, općina Višegrad.

Kiridžić je ispričao da je do rata živio u naselju Dušće, ali je dom napustio 5. aprila 1992. godine, kada je počeo “primati prijetnje od ‘Zelenih beretki’”. Kako je rekao, komšija Uzeir Nuhanović ga je “prebacio do sela Pijavice u blizini Drinskog”, odakle je također brzo otišao.

“Pijavice su također bile pod komandom Bošnjaka, tako da sam ja sa suprugom i sinom krenuo dalje”, kazao je Kiridžić.

Svjedok je rekao i da je “saznao” da je komandant Teritorijalne odbrane u Drinskom izvjesni Hasan Hubić, te da je Momir Savić njegov zamjenik. Također je rekao da je viđao Savića, ali ne u uniformi, već u “lovačkom odijelu”.

Tokom unakrsnog ispitivanja svjedok je dodao da tokom rata “nikada nije viđao Savića u društvu paravojnih formacija arkanovaca, šešeljevaca ili ‘Belih orlova’”, dodavši da smatra kako tih formacija “tokom rata nije ni bilo u Višegradu”.

Svjedok je u sudnici kazao da se nakon rata vratio u Dušće, ali je i rekao da mu “ništa nije poznato” o sudbinama Bošnjaka sa tog područja, kazavši samo da “zna da ih nema”.

Nastavak suđenja zakazan je za 20. januar 2009. godine.
26.12.2008.

SVEDOK ODBRANE: MILAN LUKIĆ "PRIMER GOSPODINA"

Prvi svedok odbrane Milana Lukića potvrdio alibi za dva streljanja Bošnjaka na obali Drine i optuženog nazvao "primerom gospodskog ponašanja". On tvrdi da je Milan Lukić bio mobilisan u rezervnu policiju i nije bio vođa paramilitarne grupe



Nakon tri odlaganja, danas je konačno počeo dokazni postupaka odbrane Milana Lukića, koji se zajedno sa svojim rođakom Sredojem Lukićem tereti za teške zločine u Višegradu 1992. godine.

Kao svog prvog svedoka odbrana je izvela penzionisanog policajca MUP Srbije Željka Markovića, namenjujući mu dvostruku ulogu: da bude svedok o karakteru optuženog i istovremeno potvrdi njegov alibi za dva incidenta navedena u optužnici.

Marković je optuženog upoznao krajem 1987. godine u Beogradu i opisao ga kao "mirnog, tihog i povučenog, uvek skromnog i nasmejanog, gospodskog ponašanja i bez nacionalnih predrasuda". Marković tvrdi da je optuženog odvezao u Višegrad 6. maja 1992. godine, kako bi u Beograd prebacili Lukićevu bolesnu majku. U tome, međutim, nisu uspeli budući da je Milan Lukić, po dolasku u Višegrad, mobilisan u rezervni sastav policije, pa se Marković sam vratio u Beograd. Datum odlaska u Višegrad Marković, kako tvrdi, pamti zato što je to bilo dan uoči Đurđevdana koji je, kako je rekao, "slava njegovog plemena". Odbrana time nastoji da ospori dokaze optužbe prema kojima je Milan Lukić došao u Višegrad u aprilu 1992. godine kao vođa paravojne grupe "Osvetnici".

Sledeći put Markovića se sa Lukićem čuo 7. juna 1992. godine, što pamti po godišnjici svog venčanja. Sreli su se sutradan u jednom beogradskom kafiću i Lukić mu je ispričao da pokušava da prebaci neke prijatelje Muslimane do Novog Pazara. Dva dana kasnije Lukić ga je, tvrdi Marković, ponovo nazvao da bi ga obavestio kako se "snašao" za prevoz do Novog Pazara. Odbrana time nastoji da dokaže da Milan Lukić nije bio u Višegradu 7. i 10. juna 1992. godine kada je, prema optužnici i dokazima koje je izvelo tužilaštvo, na obali reke Drine streljao dve grupe višegradskih Muslimana.

Pošto u unakrsnom ispitivanju Marković nije mogao da se seti datuma kada je počeo rat u Bosni, tužilac je doveo u pitanje njegov iskaz "izražavajući čuđenje" kako se, nakon 16 godina, svedok tako jasno seća kako je Lukić bio obučen i šta je jeo 6. maja 1992. godine.

Iako ga je tužilac suočio sa izjavom Milana Lukića datoj policiji u Srbiji 1992. godine da je u Višegrad došao kao vođa paramilitarne grupe, svedok je ostao pri tvrdnjama da je bio prisutan kada je optuženi u Višegradu mobilisan u rezervni sastav policije. Svedok je takođe ostao i pri izjavi da Milan kog zna iz predratnog perioda "nije ličio" na nekog ko je "sposoban da počini zločine za koje ga terete" uprkos tome što mu je tužilac predočio Lukićevu izjavu u kojoj kaže da je "lično likvidirao mnogo Muslimana".

26.12.2008.

CENA LUKIĆEVOG ALIBIJA

Nova svedokinja odbrane Milana Lukića, Muslimanka iz Rujišta, tvrdi da joj je optuženi spasao porodicu tokom rata. Tužilac optužio svedokinju da lažno svedoči i da je od odbrane dobila 21.000 eura

U nastavku dokaznog postupka odbrane Milana Lukića na suđenju za višegradske zločine iskaz je uz mere zaštite lika i glasa počela Muslimanka iz Rujišta, rodnog sela optuženog. Branilac ju je predstavio kao svedokinju o alibiju, karakteru i "dobrim delima Milana Lukića prema njenoj porodici i prijateljima".

Svedočeći pod pseudonimom MLD-10 ona je danas optuženog opisala kao "izuzetno zgodnog, mirnog, humanog i plemenitog" čoveka koji joj je u junu 1992. godine pomogao da uspostavi prekinuti kontakt sa ocem i braćom u Višegradu. Sa Milanom Lukićem se, kaže, sastala u večernjim satima 10. juna 1992. godine u Novom Pazaru i tom prilikom joj je obećao da će pronaći njenu porodicu i pomoći im. Prema dokazima tužilaštva tog dana Lukić je iz lokalne fabrike nameštaja Varda izveo sedmoricu Muslimana i streljao ih na obali reke Drine. Nakon rata, tvrdi svedokinja, otac joj je rekao da ih je optuženi sakrio u svoju kuću i hranio. Bio je toliko velikodušan, rekla je ona, da je za Vidovdan 28. juna 1992. godine ispekao jagnje za sve. Noć uoči tog praznika Milan i drugooptuženi Sredoje Lukić su, tvrdi tužilaštvo, u jednu kuću u višegradskom naselju Bikavac zatvorili i žive zapalili oko 70 muslimanskih civila.

Svedokinja je, dalje, svog rođaka Hamdiju Vilića optužila da je od branilaca tražio 100.000 eura kako bi svedočio za odbranu Milana Lukića. Svedočeći pred kraj dokaznog postupka optužbe, u novembru ove godine, Vilić je tvrdio da ga je upravo MLD-10 pozvala na sastanak sa advokatima odbrane koji su mu ponudili 100.000 eura ako pred sudom potvrdi alibi Milana Lukića za 14. juni 1992. godine, kada je prema dokazima optužbe u Pionirskoj ulici u Višegradu živo spaljeno oko 70 žena, dece i staraca.

U kratkim delovima unakrsnog ispitivanja otvorenim za javnost svedokinja je rekla da je mere zaštite identiteta tražila zbog "straha od muslimanskih nacionalista" i posebno od svog rođaka Hamdije Vilića. Iako je prethodno braniocu izjavila da je Vilić "dobrovoljno tražio" od nje da bude svedok odbrane, tužitelju je odgovorila da je ustvari ona to Viliću ponudila, jer "branioci nisu imali njegov kontakt".

Kada je izjavila da je prekinula komunikaciju sa bratom "zbog straha" da on i Hamdija Vilić ne saznaju za njeno svedočenje, tužilac Dermot Grum/Groome je svedokinju direktno optužio da lažno svedoči. Po tužiocu, razlog jednogodišnjeg prekida kontakata sa bratom nije strah već činjenica da je od odbrane "dobila 21.000 eura da obezbedi bratovljevo svedočenje", ali je bratu dala samo 5.000, zbog čega se on naljutio. Svedokinjin brat se takođe nalazi na spisku svedoka odbrane pod pseudonimom MLD-2.

Svedočenje MLD-10 biće nastavljeno 14. januara 2009. nakon zimske sudske pauze.

06.12.2008.

ALIBI SREDOJA LUKIĆA












Prva dva svjedoka odbrane Sredoja Lukića potvrdili alibi optuženog za dva glavna zločina iz optužnice: spaljivanje oko 70 žena, djece i staraca u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. i istog broja žrtava u višegradskom naselju Bikavac 27. juna iste godine


Odbrana Sredoja Lukića je odustala od uobičajene uvodne riječi na početku svog dokaznog postupka i umjesto toga je danas ispitala prva dva svjedoka koji su potvrdili alibi optuženog za dva glavna zločina iz optužnice: spaljivanje 70 žena, djece i staraca u Pionirskoj ulici 14. juna 1992., te još oko 70 osoba u višegradskom naselju Bikavac 27. juna iste godine.

Prvi svjedok, Veroljub Živković, autolakirer iz sela Krtinska u beogradskoj opštini Obrenovac je tvrdio da je 14. juna 1992. godine – znači u vrijeme "žive lomače" u višegradskoj Pionirskoj ulici - u seoskoj prodavnici prisustvovao svađi između Sredoja Lukića i prodavača oko kaucije za gajbu pivskih flaša. Svjedok koji je od ranije poznavao optuženog je rekao da se te svađe dobro sjeća pošto se ona dogodila na dan pravoslavnog praznika Svetog trojstva. Optuženi je, prema njegovoj tvrdnji, često dolazio u Krtinsku gdje su mu od izbijanja rata u BiH živjeli supruga i djeca.

Tužilac je u unakrsnom ispitivanju dovodio u pitanje vjerodostojnost svjedoka ukazujući na niz prekršajnih prijava koje su protiv njega podnijete, pored ostalog i za incidente u kojima je ispoljio sklonost nasilnom ponašanju. Svjedok se, međutim, "nije mogao sjetiti" učešća u takvim incidentima i poricao je odgovornost za većinu prekršaja za koje, inače, postoje pravomoćne sudske presude. Tužilac Dermot Grum je sugerisao da je teško povjerovati da se svjedok ne sjeća presude kojom je osuđen na 6 mjeseci zatvora a da se pri tome vrlo jasno sjeća "svađice" oko praznih pivskih flaša iz 1992. godine.









Na klupu za svjedoke odbrana je potom izvela Zorku Lukić, suprugu Sredojevog brata Slavka, koja je potvrdila da je optuženi sa suprugom i djecom 27. juna 1992. godine bio u njenoj kući u Beogradu, a ne – kako tužilac tvrdi – u višegradskom naselju Bikavac. Kao razlog te posjete svjedokinja je navela rođenje svoje kćerke, a Sredoje je bio prvi koji ih je obišao po njihovom izlasku iz bolnice. Odbrana je u dokaze uvela otpusni list iz bolnice datiran na 26. juni 1992. godine. Na pitanje tužioca da li ima fotografiju novorođene bebe sa stricem Sredojem, svjedokinja je odgovorila negativno, tvrdeći da tada nije imala foto aparat. Negativno je, takođe, odgovorila i na pitanje sudije da li je Sredojevoj posjeti prisustvovao još neko ko nije član porodice Lukić. Zanimljivo je da svjedokinja uprkos bliskim rodbinskim vezama tvrdi da ne zna za koje zločine se tereti optuženi Sredoje Lukić. Nije je to, kako je rekla u unakrsnom ispitivanju, "nikada ni mnogo zanimalo pošto je imala mnogo obaveza oko djece".

Odbrana Sredoja Lukića je za sutra najavila svoja posljednja dva svjedoka. Jedan od njih je Sredojev bliski rođak Milojko Popadić iz sela Krtinska u Obrenovcu, brat Sredojeve supruge.


www.sense-agency.com
06.12.2008.

ZAVRŠEN DOKAZNI POSTUPAK ODBRANE SREDOJA LUKIĆA





HAG/DEN HAAG, 02.12.2008.

Dvodnevni dokazni postupak odbrane Sredoja Lukića zaključen iskazom Branimira Bugarskog koji tvrdi da je u vrijeme višegradskih "živih lomača" 14. i 27. juna 1992. godine vidio drugooptuženog u selu Krtinska kod Obrenovca. Odbrana prvooptuženog Milana Lukića prve svjedoke najavila za sljedeću sedmicu

Branimir Bugarski iz sela Krtinska u beogradskoj opštini Obrenovac potvrdio je alibi Sredoja Lukića za obje višegradske "žive lomače" - u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac - gdje je 14. i 27. juna 1992. godine živo spaljeno oko 140 osoba muslimanske nacionalnosti.

U pisanoj izjavi koja je uvedena u dokaze svjedok je naveo da se Sredoje Lukić u večernjim satima 14. juna '92. godine - na dan kada je u Pionirskoj ulici živo zapaljeno oko 70 žena, djece i starijih muškaraca - dovezao pred njegovu kuću u obrenovačkom selu Krtinska zajedno sa jednim komšijom i njegovim sinom. U kratkom razgovoru oni su mu prepričali Sredojevu svađu u seoskoj prodavnici oko kaucije za pivske boce, o čemu je juče svjedočio Veroljub Živković. Svega se jasno sjeća pošto je Lukić "bio prvi koji je tog dana odbio da sjedne i nešto popije". To je, po svjedoku, bilo neobično s obzirom da je taj dan u selu obilježavan vjerski praznik.

Svjedok je potvrdio da je Sredoje Lukić bio u Krtinskoj i u vrijeme drugog zločina koji se dogodio 27. juna 1992. godine u višegradskom naselju Bikavac gdje je živo zapaljeno još oko 70 ljudi. Prema svjedoku, Sredoje je tog dana svratio do njegove kuće kako bi mu rekao da ne može uzeti meso koje je ranije poručio. Sredoje mu je tada, navodno, rekao da je auto pun pošto treba povesti još nekoliko ljudi za Višegrad.

Tužilac je u unakrsnom ispitivanju ukazivao da je teško povjerovati da se svjedok nakon 16 godina jasno sjeća tako banalnih događaja kao što je svađa oko pivskih boca ili odbijeni poziv na piće, a ne pamti druge detalje koji nisu u vezi s alibijem. Da bi to ilustrovao, pitao ga je kakvo je vrijeme bilo tog 14. juna 1992. ali svjedok nije znao odgovoriti. Također je ukazao da je nelogično da je neko tolike godine čuvao za sebe informacije koje bi mogle pomoći u oslobađanju Sredoja Lukića, posebno s obzirom na to da je Lukićeva supruga sa djecom živjela u njegovoj kući prvih nekoliko mjeseci rata u BiH.

Predsjedavajući sudija Patrik/Patrick Robinson je svjedoku pojasnio da mu tužilac sugeriše da lažno svjedoči na što se svjedok uvrijedio i rekao da je u Hag došao da kaže istinu o Sredoju Lukiću kojeg poznaje kao "finog i društvenog čovjeka punog šala". Po okončanju svjedočenja, prilikom izlaska iz sudnice, je dodao da je danas "prvi put u životu doživio da mu neko kaže da laže".

Bugarski je posljednji svjedok odbrane Sredoja Lukića. Njegov branilac je planirao iskaz još jednog svjedoka o alibiju ali je danas odustao od njegovog izvođenja, iz razloga koji su izloženi na raspravi zatvorenoj za javnost.

Dokazni postupak odbrane Milana Lukića - koji je trebao početi odmah po okončanju iskaza posljednjeg svjedoka odbrane Sredoja Lukića - odložen je do sljedeće sedmice pošto su prva dvojica svjedoka javili da su spriječeni da dođu u Hag.

www.sense-agency.com

03.12.2008.

Milanu i Sredoju Lukiću treba suditi i u BiH

"Žene-žrtve rata"
Udruženje "Žena-žrtva rata" Sarajevo predložilo je Tužilaštvu BiH da pokrene istragu protiv Milana i Sredoja Lukića za zločine koji nisu obuhvaćeni optužnicom Haškog tribunala.
Milan i Sredoje Lukić
Milan i Sredoje Lukić
Udruženje u današnjem saopćenju navodi da Tužilaštvo posjeduje izjave o ovim zločinima, kao i izjave o masovnim i sistemskim silovanjima bošnjačkih djevojčica i žena koje je dostavilo ovo udruženje.

"Žene-žrtve rata" napominju da se Milan i Sredoje Lukić, protiv kojih je u Haškom tribunalu završen dokazni postupak Tužilaštva, a počeo dokazni postupak odbrane, terete za samo pet posto zločina koje su počinili na području Višegrada.

Prijedlog o pokretanju istrage protiv Milana i Sredoja Lukića Udruženje je uputilo zamjeniku glavnog tužioca BiH Davidu Schwendimanu.

www.sarajevo-x.com
Visegradsko ljeto
<< 12/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
102021

Powered by Blogger.ba