Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

25.03.2009.

Svjedocenja

Pretres pred Apelacionim većem: 20. mart 2007. g.
Suđenje prati i izveštava Mirjana Lazić, Fond za humanitarno pravo
Odluka Apelacionog veća
Apelaciono veće je donelo odluku da se u nastavku dokaznog postupka pregleda šest video
snimaka svedočenja svedoka Ahma Kariška, Hajre Kapetanović, Hamda Ahmetspahića, Ibrimuše
Agić, Cure Gluščević i Vasvije Gluščević, sa glavnog pretresa pred prvostepenim većem.
Svedočenje svedoka Ahma Kariška
Direktno ispitivanje
Svedok je rodom iz sela Kuka, opština Višegrad. Optuženog Bobana Šimšića poznaje jer su bili komšije. Svoje selo napustio je 23. avgusta 1992. godine. Naime, meštani sela su proterani od strane komšija Srba. Rođak optuženog Bobana Šimšića, Andrija Šimšić došao je 14. juna u selo i rekao meštanima da moraju da napuste selo. Njih je u selu bilo oko četrdesetpet (45) i rešili su da se sklone u šumi. Žene i starci otišli su u Višegrad, kasnije su evakuisani. U selu je ostalo četiri- pet muškaraca i žena Omera Šabanovića koja im je pripremala hranu. Dana 18. juna 1992. godine je njihovo selo napadnuto. Pucnjava se začula oko deset časova. Meho Bajić, Hamda i on su se sakrili. Njegov brat Mirsad je krenuo ka vojnicima, među kojima je prepoznao Dragoljuba Papića, Ćira Đurića, Andriju i Bobana Šimšića. Mirsada su prvo tukli, a zatim izboli bajonetima i zaklali. Ostala trojica meštana, među kojima je bio i svedok, krenuli su da se sakriju i nakon 400 metara naleteli na četiri srpska vojnika među kojima su bili optuženi Boban Šimšić i njegov rođak Andrija Šimšić. Boban je stavio prst na usta pokazujući time da ćute. Počeli su bežati, Boban je
zapucao za njima, ali su uspeli pobeći. Vojnici su žene terali prema Donjem Selu, ali ih nisu
maltretirali. Zapalili su kuće Alije Šabanovića, Omera Šabanovića i Alije Jundovića. Omera
Karišika i Redža Šabanovića su uhvatili i vezali žicom. Srbi su „skidali muslimane sa auta“ i
odvodili ih prema Drini. Boban Šimšić je uspeo da spasi Omera i Redža, tako da nisu odvedeni u logor. Bilo je tu još vojnika. Videlo je Miloja Joksimovića. Uspeo je videti kako optuženi Šimšić odvodi sedam Bošnjaka, bili su komšije optuženoga, koje je potom sa još dvojicom vojnika ubio.

Video je da su ovih sedmorica zagazili u Drinu, da je onda pucano i da niko od njih nije ustao. Kasnije su tela ovih ljudi pronađena u Slapu, na osnovu ličnih dokumenata. Meho Softić se nikada nije vratio, dok je Memo Ahmić ekshumiran. O ovim događajima je davao izjavu nakon što je izašao iz logora i kasnije u Žepi. Napomenuo je da je oko tristotine Bošnjaka (300) pobijeno i da bi optuženi o tome morao znati.

Unakrsno ispitivanje
Svedok je povodom ovog događaja već davao izjave, prvu u Sektoru kriminalističke policije u Goraždu 07. januara 2004. godine, drugu Tužilaštvu BiH u Sarajevu 03. juna 2005. godine.
Branilac optuženog Šimšića je predočio razlike koje postoje u pomenutim izjavama i izjavi koju je svedok dao na glavnom pretresu.
Danas je svedok pojasnio da je sa deset metara video kako su njegovog brata izmasakrirali i
izvadili mu creva. Njegov brat je izboden od strane Andrije Šimšića Caneta nožem, a zatim ga je Điro zaklao nekom čakijom koja je bila duga oko deset centimetara. Kada je to posmatrao bio je nedaleko od banje Vilina Vlas. Posmatrao je sve što se događalo u Sasama. Taj predeo je imao boriće i on je bio udaljen nekih stotinu metara. Branilac je predočio svedoku da je u policiji rekao da je, kad je vojska došla u selo, bio zajedno sa Memišević Ibrahimom i Mustafom i svojim bratom Mirsadom Karišikom. Svedok je istakao da njegov brat tom prilikom nije bio sa njim i dodao da su Memiševići bili sa njim kad je njegov brat ubijen. On je u logoru bio godinu dana. Branilac mu je predočio da je u ranijem iskazu rekao da je Boban Šimšić imao na glavi crvenu beretku i vojnu uniformu, dok je danas izjavio da je imao plavu beretku i policijsku uniformu. Svedok je potvrdio ono što je danas rekao. Takođe, branilac je predočio svedoku da je u policiji rekao da je Šimšić skinuo bajonet i ubio njegovog brata, dok je danas rekao da Šimšić uopšte nije skidao bajonet sa puške.
 
Svedok je ponovo napomenuo da je bio u logoru godinu dana i dodao da
je tačno ovo što je danas rekao, odnosno da Šimšić nije skidao bajonet. Branilac je potom
predočio svedoku da je u policiji rekao da su ih Šimšić i Karaklić prebacili u osnovnu školu «Vuk Karadžić» u Višegradu. Svedok je istakao da nikad nije bio u toj školi. Potom mu je predočeno da u iskazu iz policije piše da su srpski vojnici odveli devojke, a da je Sanida Huram silovana. Svedok je ponovo odgovorio da ne zna ništa o tome, a razlike u izjavama objašnjava time što je bio u logoru i da zbog toga gubi svest. Branilac je potom predočio svedoku da u policiji uopšte nije pominjao da je video optuženog Šimšića i da im je ovaj rekao da ćute, a potom ga upitao zašto to nije rekao ranije. Svedok je rekao da na to ne može da odgovori i da ga je uhvatila trema. U nastavku, svedok je napomenuo da su Omer Karišik i Redža Šabanović nestali 18. juna 1992. godine, kad je i njegov brat zaklan. Branilac optuženog mu je predočio da i tu postoji razlika u odnosu na prethodne iskaze, a svedok je istakao da to ne može da objasni. Branilac je potom predočio svedoku da je u iskazu koji je dao u Tužilaštvu izjavio da je među Srbima koji su tog dana bili u selu prepoznao i oca optuženog Šimšića. Svedok je istakao da otac optuženog Šimšića nije bio tad u selu. Branilac se potom obratio svedoku rekavši da u ranijim iskazima nije pominjao optuženog Šimšića i Miloja Joksimovića. Svedok je istakao da nema živaca.

Branilac je upitao svedoka da li je davao izjavu 29. oktobra 1999. godine. Tužilac je prigovorio da on ima samo pismeno izjavu, ali nema oznake organa koji je uzimao izjavu. Iz tog razloga on je zatražio od Sudskog veća da onemogući korišćenje ove izjave. Branilac je odgovorio da je on tražio od Tužilaštva sve spise koje je dostavilo Tužilaštvo Haškog tribunala. U okviru tih spisa se nalazila i ova izjava svedoka. Sudsko veće je dozvolilo braniocu da koristi ovu izjavu. Branilac je potom predočio svedoku Karišiku da u toj izjavi iz 1999. godine uopšte nije spominjao događaj u Sasama. Svedok je istakao da je on bio očevidac ubistva sedam lica u Sasama. Branilac je priložio u sudski spis kopiju ove izjave.

Svedočenje svedokinje Hajre Kapetanović
Direktno ispitivanje
Svedokinja je do početka oružanog sukoba u BiH živela u selu Kupusovići. Većinu stanovništva činili su Bošnjaci, ali bilo je i srpskih kuća porodica Šimšić. Optuženog Bobana Šimšića poznaje od vremena kada je bio dečak. Komšije Srbi selo su puna tri meseca držali u opsadi. Nije bilo ni struje. Uništili su džamiju, ubijali su ljude, Hajra Dervišović su zaklali na pragu njegove kuće. Seća se da su ih komšije, Goran, Dragan, Radoje jednog dana proterali is sela. Stanovništvo je krenulo pešice, ali ubrzo su svi utovareni u kamione i odvezeni do Vatrogasog doma u Višegradu.
Bili su zatvoreni, niko nije mogao izaći. Povremeno su ulazili uniformisani uškarci, ali nije ih
mogla poznati jer su bili maskirani, na glavi su imali čarape sa izrezima oko očiju. Jedino je
prepoznala Milana Lukića, jer se on nije masirao. Lukić je izdvajao muškarce i odvodio ih.
Ukupno je odvedeno 18 muškaraca, bili su to Jukčević Sipet, Emin Agić, Meho Agić, Meho
Softić, Emin Softić, Husen Vilić, Mustafa Šabanović, Vujo Gluščević, Hasim Gluščević, Ifet Gluščević i drugi. Jedini muškarac koji je ostao bio je Ismet Softić. Njegova žena Hana je molila Bobana da joj poštedi muža jer je dobio moždani udar. Žene su bile uzmenirene i odlučile da spreme cigarete za muškarce. Kada su to rekle Lukiću, on im je odgovorio: „ne trebaju njima cigare, imaju oni“. Nakon dva do tri dana koliko su bili zatvoreni, počeli su ih prebacivati na drugo mesto. Čula je da ih voze za Kladanj. Milan Lukić je stanovnike sela Žlijeb odvajao. Oni su odvedeni u osnovnu školu „Hasan Veletovac“. Tu je osim Lukića, prepoznala izvesnog Marjana i Cveleta. U školi nije videla Bobana Šimšića. Tužilac je podsetio svedokinju da je u izjavi od 30. maja 2005. godine koju je dala Tužilaštvu BiH u Sarajevu izjavila da je videla kako Boban izdvaja devojke i odvodi ih na sprat. Svedokinja je rekla da je devojke izdvajao muškarac koji je na glavi imao čarapu, tako da ga nije mogla prepoznati. Kasnije je od Alme Havidović, koja je bila odvedena, čula da se radio o Bobanu.
Odbrana nije imala pitanja za svedokinju.
Svedočenja svedoka Hamda Ahmetspahić
Direktno ispitivanje
Svedok je rođen u selu Velji Lug u kome je živeo do 25. jula 1992. godine. Toga dana je u selo upala srpska vojska, ubijala ljude i palila kuće, pa su oni koji su preživeli morali da pobegnu. On se kretao u gradu do 10. juna 1992. godine. Tada je prestao ići u grad jer se nakon toga dana nijedan Bošnjak koji je otišao u Višegrad nije vratio. Bilo je puno takvih slučajeva, čuo je da je jedan mladić sa prezimenom Velagić odveden i da se nikada nije vratio. Pre 25. jula 1992. godine nije dolazila vojska, već su dolazili pojedinci, jednom se u selu pojavio Željko Pecikoza sa automastokom puškom. Par dana pre tragičnog događaja video je jednog vojnika. Kada je taj vojnik krenuo, komšinica Lenka Stanimirović mu je rekla: „Doviđenja, Bobane, vidimo se“. Nakon što su neki pripadnici „Belih orlova“ ubili Stanka Pecikozu, koji je bilo predsednik SDS-a, situacija se pogoršala i više se nije spavalo u kućama. Svedok se krio po selu zajedno sa Safetom Aljićem, dok je većina ostalih bila u šumi. Niko od njih nije imao oružje. Noć uoči napada na selo, proveli su kod njegove kuće koja je bila najbliža šumi. Žene su bile u kući, a muškarci su bili pod jednim grmom. Prethodne večeri se ništa nije događalo i oni nisu osetili nikakvu opasnost. Ujutru je čuo kako Mediha Ahmetspahić preseca put i ide u šumu. Nije mogao da vidi da li žene izlaze iz kuće. Mediha je išla polako, a majka, Smaila Memišević, je išla za njom.
Prošle su put oko dvadeset metara, a za njima su trčali vojnici. Najpre se čulo riječ „stoj“ koju je izgovorio muškarac, a potom je odmah usledio pucanj iz automatske puške, pojedinačno jedan pucanj, a kasnije više pucnjeva. Ubrzo nakon što je čuo pucnjavu, iz njegove kuće izašle su supruga Razija, ćerka Almasa i komšinice Latifa i Tima. Čuli su se punovo pucnji i rafali koji su pogodili Latifu i njegovu suprugu. Nije video nikoga. Potom je čuo kako se vojnik vraća i kaže: „Bobane, dvije sam ubio, jedna mi je pobegla.“ On je sve vreme bio sa druge strane kuće. Čuo je kako ulaze u njegovu kuću, a potom je video vojnika kako ulazi u hodnik i pali kuću. Kad su izašli iz kuće video je da se radi o dvojici vojnika u SMB uniformama, ali nikoga od njih nije mogao da prepozna. Nakon toga su se pojavila četvorica vojnika koja su pustila stoku iz štala.
Pucnjava je trajala između pola sata i sat vremena, a on je čuo kako je ubijena starica Sofija Aljić i kasnije Safet Aljić. Kad je pucnjava prestala, video je tela svoje supruge Razije i Latife, koja su ležala jedno preko drugog. Potom je otišao iznad sela da pronađe ćerku, ali je nije pronašao odmah. Kasnije kad je čuo da komšinica Radmila zove njegovu ćerku, pronašao ju je. Ona je tražila da vidi majku, a potom su pobegli iz sela jer su se plašili da se će se vojnici vratiti u potrazi za preživelima. Ne poznaje optuženog Šimšića.
Unakrsno ispitivanje
Svedok je o ovom događaju davao izjavu Sektoru kriminalističke policije u Goraždu, kao i
Tužilaštvu BiH 03.07.2005. godine. Nije video nijednog vojnika da se toga jutra približava
njegovoj kući. Telo njegove supruge je bilo udaljeno oko 25 metara od kuće. Vojnici koje je
video nosili su SMB uniforme. Na glavama nisu imali kape. Nije video ko je prvi vojnik koji je ušao u kuću. Kad je vojnik rekao: „Bobane, dvije sam ubio, jedna mi je pobegla.“, on je bio na razdaljini od dvadesetak metara. Rekao je da na njegovu ženu nije pucao Boban, već onaj drugi vojnik. U grupi žena koje su izašle iz njegove kuće, video je i svoju ćerku Almasu.
Svedočenje svedokinje Ibrimuše Agić
Direktno ispitivanje
Svedokinja je do početka ratnih sukoba u BiH živela u selu Žlijeb, opština Višegrad. Većinu
stanovništva činili su Bošnjaci, ali bili je nekoliko srpskih kuća porodice Šimšić.
 Bobana Šimšića poznaje, on je bio njen komšija. Jednog dana 1992. godine, u selo je došla srpska vojska.
Stanovnike sela su kaminionima prebacili do Višegrada, i smestili ih u Vatrogasni dom.
Bilo je zatvoreno oko 150 ljudi. Na ulazu su ljude popisivali prema prezimenima. Bio je prisutan Milan Lukić sa svojom pratnjom. Jedan visoki vojnik je rekao, ”sad ćemo da vas streljamo, moju su ženu u Goraždu razapeli vaši”. Njen muž i ona su predali sve što su imali kod sebe. Popodne, oko tri sata, odveli su muškarce. Izvodili su ih po trojicu. Bobana tada nije videla. Za vreme boravka u Vatrogasnom domu videla ga je samo jednom. Jedna žena Fata, prišla je Bobanu i tražila mu je da im donese hleba, ali svedoknja nije čula šta joj je Boban odgovorio. Kasnije je došao Lukić,prišao joj i rekao da misli da nije predala sav novac koji je imala kod sebe. Udario ju je po glavi tako jako da je bila je u nesvesti ceo dan. Vojnici su svaku noć izvodili žene koje su bile zatvorene. Njena snaja Hasija, koju su odvodili svaku noć, rekla joj je da su je jedne noći silovala 28 vojnika. Bobana nije pominjala. Videla je kada su odvodili i druge žene, Hajru, Jasminu, Vasviju… Nikada nije videla da je u tome učestvovao Boban.
Tužilac je predočio izjavu svedokinje koju je ona dala Tužilaštvu BiH u Sarajevu 26. maja 2005. godine. U toj izjavi svedokinja je izjavila da je na vratima za vreme odvođenja muškaraca stajao Boban Šimšić. Svedokinja je to sada porekla i kazala da ona Bobana nije videla na vratima, ali je od drugih žena čula da je Boban bio u pratnji Milana Lukića prilikom odvođenja muškaraca.
Tužilac je pročitao deo ranije izjave, u kojoj svedokinja navodi da je osnovnoj školi “Hasan
Veletovac”, u kojoj je bila zatvorena nakon Vatrogasnog doma, svakodnevno viđala Bobana
Šimšića, koji je zajedno sa Mitrom Vasiljevićem birao devojčice mlađe od 13 godine i da su se nad njima seksualno iživljavali. Svedokinja je i ovu svoju izjavu porekla, i objasnila da je za takvu priču čula, ali da to svojim očima nije videla.
Unkarsno ispitivanje
Osim izjave Tužilaštvu BiH, svedokinja je izjavu dala i ženi po imenu Bakira. Nije se precizno
izjasnila ko je ta žena, ali je rekla da ju je viđala na televiziji. Bakira joj je rekla da mora govoriti
kao i ostale žene, u suprotnom će ostati bez penzije.
23.03.2009.

Svjedokinja „A“: umrijet ću, a neću zaboraviti taj dan


3.4.2007.


Zaštićena svjedokinja „A“ ispričala je danas da je Nenad Tanasković Nešo osoba koja ju je 14. maja 1992. pod prisilom i uz prijetnju odvela na ispitivanje u policijsku stanicu u Višegradu, gdje je ispitivana od Drage Samardžića, policajca iz Sarajeva.

"Kada sam se tog dana taksijem Ahme Kadrića vraćala iz Višegrada, gdje sam uzela svoju plaću i kupila brašno, na povratku u mjesto svojih roditelja zastala sam kod svoje zapaljene kuće. Htjela sam uzeti nešto namirnica, ako je ostalo. Još sam stajala pred kućom, kada se pojavio 'fićo' u kome su bili Nenad Marković i Nenad Tanasković, naoružan, u uniformi“, kazala je ova svjedokinja. Prema onome što je ispričala, Tanasković, koga je znala od djetinjstva i kasnije kao konduktera u autobusu na liniji Višegrad – Gornja Lijeska, izjurio je iz „fiće“ i povikao: Tebe tražimo! Zapucao je uzrak i prstom je pozvao da dođe. Svu njenu robu je istresao na zemlju i pretresao. Na upit njenog amidže, koji je tada bio s njom, šta to radi kada zna ko je ona, Tanasković je odgovorio: Ja vas nikad vidio nisam! Odnekud se pojavio i vojnik Užičkog korpusa, koji je njenom amidži naredio da se „gubi“, dok je Nešo njoj naredio da sjedne u „fiću“. Svjedokinja „A“ tvrdi da ni tada nije znala, a ne zna ni sada zašto je odvezena u policijsku stanicu i ispitivana. Niko joj nije objasnio razlog. Sjeća se da je „fiću“ vozio Nenad Marković, a do njega je sjeo Nenad Tanasković, koji joj je tada kazao: Sada ćeš vidjeti kako j... Karadžić i njegova vojska, nije to dovoljno Alija uradio! Mislila je da se šali. „Sve što mi je taj dan uradio gospodin koji me gleda u lice, ne znam zašto je uradio“, današnje su riječi ove svjedokinje, koja je u sudnici prepoznala optuženog.

Iz crvenog „fiće“ je morala presjesti u bijelu „ladu“, pred kućom Vladimira Draškovića. Tanasković je tada natjerao Junuza Tufekčića da vozi „ladu“, sjeo pored njega, a svjedokinja „A“ pozadi. S Tufekčićem je odvedena u policijsku stanicu u Višegradu. Iza njih je, s puškom na gotovs, išao Nenad Tanasković. Prvo je Tufekčić uveden na ispitivanje. Kada se Nešo vratio po nju odvedena je u kancelariju Drage Samardžića. On joj je tada kazao da se ona više nikada neće vratiti u svoju firmu, niti u svoju kuću, niti u Višegrad, i da je sve gotovo. „Kao što i ja konačno vidim da je gotovo“, prokomentirala je danas i sama svjedokinja Samardžićevu prijetnju.

U stanici je ispitivana oko 40 minuta. Željeli su znati gdje joj je brat. Tvrdili su da je imao oružje i pucao, a da je ona komunicirala s njim. Sve to je i danas negirala. Svjedokinja „A“ je iz policijske stanice puštena sutradan. Vratila se kući sa svojom sestrom, koja je u policijskoj stanici bila kada i ona. „Da mi je sestru uhapsio Nenad Tanasković i odveo u policijsku stanicu saznala sam od Ahme Kadrića kada me 14. maja vraćao iz kupovine u Višegradu“, kazala je ova svjedokinja.

Javnost je danas bila isključena iz dijela glavnog pretresa koji se odnosi na čin silovanja, a koji su, prema navodima iz optužnice protiv Nenada Tanaskovića, nad ovom svjedokinjom izvršila dvojica nepoznatih vojnika nakon što je 14. maja 1992. ispitana u policijskoj stanici u Višegradu.

Nastavak glavnog pretresa u predmetu protiv Nenada Tanaskovića zakazan je za 17. april. Tužiteljstvo je najavilo da će početkom maja završiti sa svjedočenjem još četiriju svjedoka i uvođenjem materijalnih dokaza. Nenad (Momir) Tanasković je rođen 1961. u selu Donja Lijeska, općina Višegrad. Srbin je po nacionalnosti, državljanin BiH, neoženjen. Pripadnici SIPA-e su ga uhapsili 11. jula 2006. i istog dana je prevezen u pritvorsku jedinicu Suda BiH. Optužnica ga tereti za ratni zločin počinjen od aprila do kraja juna 1992. godine na području općine Višegrad.

(FENA)

20.03.2009.

Sjećanje na višegradske žrtve...

Radio Slobodna Evropa

Autor:  Žana Kovačević

22.06.08

Milan Lukić, optuženi za ratne zločine u Višegradu

Članice udruženja "Žene - žrtve rata" obilježile su danas šesnaestu godišnjicu stradanja Bošnjaka u Višegradu, uz posebno sjećanje na 80 zapaljenih žena, djece i muškaraca u Pionirskoj ulici. Za ovaj zločin Haški tribunal je pravosnažno na 15 godina osudio Mitra Vasiljevića, dok Sredoje i Milan Lukić tek čekaju suđenje. Za njih dvojicu Haško tužilaštvo podnijelo je zahtjeve za proširenje optužnice tereteći ih i za masovna silovanja žena na području Višegrada. 
 

Svako proljeće nakon 1995. u Bosni i Hercegovini dani su sjećanja na početak krvavog rata i još neprebrojane žrtve. Obilježavaju se godišnjice i mjesta stratišta. Tako je ove godine i u Višegradu, gdje su se rodbina, prijatelji i preživjeli okupili da odaju poštu ubijenim civilima u Pionirskoj ulici i polože cvijeće na zidove kuće - grobnice porodice Omeragić. 
 

Među prvima došao je Ramo Kurspahić, iz sela Koritnik, čiji su rođaci i prijatelji ubijeni u toj kući: 
 

„Oni su njih povezli autobusima da ih voze za Kladanj, negdje dole. Međutim, izbušio im je gume jedna komšija Ibrilović, pa su ih onda smjestili ovdje u školu i onda su ih navečer utjerali u ovu kuću ovdje - i onda su ih sve redom pobili, bacali bombe, zapalili kuću, zapalili ih žive, ubacili neke plinove, ne znam šta." 

Za zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu optuženi su Milan i Sredoje Lukić koji se terete da su odgovorni za zarobljavanje i spaljivanje preko 70 Bošnjaka - žena djece i staraca, te još njih 70 u drugoj kući u naselju Bikavac. Neki od preživjelih koji su željeli ostati anonimni i danas se sjećaju zločina u kući Omeragića u Pionirskoj ulici: 
 

„Ovaj je narod, žene i djeca, nastradali smo. Ja sam bila sa svojim djetetom, i još je jedna žena bila sa svojim djetetom i dvojica su ljudi, oni su umrli od tih posljedica. Meni je to užas, meni je srce ovoliko, evo, kad je izađem, pogledam - nigdi mog nikog živa." 

„Prije nego što će nam se ovo dogoditi, prvo su nam uzeli pare, zlato, u Jusufa Memića kući, i skidali gole, izvodili pojedine na silovanje. Poslije su nas pretjerali u ovu ovdje kuću. Onda smo ovdje doživjeli isto tako maltretiranja i genocide svakakve. Poslije su oni zapalili, bacili su kao bombu i pucali rafalom. Skočila sam ovdje na ovaj prozor dok je pucao na drugi prozor, eno zohve đe sam onde pod njom bila. Otišla sam niz potok i u kanalizaciju. I u kanalizaciji sam bila tri dana i tri noći. Ucrvala mi se rana na ruci. Otale sam izišla." 

Za ratni zločin u Višegradu Haški tribunal na 15 godina zatvora osudio je pravosnažno Mitra Vasiljevića, a na suđenje čekaju Milan i Sredoje Lukić za koje je Tužilaštvo zatražilo i proširenje optužnice. Lukići su prvobitno optuženi za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, te ubistvo, nečovječna djela, okrutno postupanje i istrijebljenje. Tužilaštvo je podnijelo zahtjev za proširenje optužnice tereteći ih za masovna silovanja žena na području Višegrada. 
 

U obrazloženju zahtjeva se navodi da dokazi ukazuju da su Lukići u periodu od 1992. do 1995. bili uključeni u planiranje, pomaganje ili podsticanje silovanja, stavljanja u ropstvo i mučenja u zatočeničkim centrima ili drugim mjestima u i oko Višegrada. Portparol Tužilaštva u Hagu Olga Kavran kaže: 
 

„Tražili su izmenu optužnice kako bi se uključile i tačke vezane za silovanja. U svom obrazloženju je Tužilaštvo u podnesku reklo da su to dokazi do kojih se došlo - delimično su postojali i ranije, a delimično se do njih došlo u trenutku kada se radila istraga vezano za odbranu alibijem na koji se optuženi poziva, dakle kada je Tužilaštvo počelo da se bavi ispitivanjem toga što je on tvrdio - da nije bio prisutan određenom mestu. Onda je došlo do dodatnih dokaza vezano za silovanje, pa je tako jedna svedokinja tvrdila da on ne samo da nije bio prisutan već da je ona silovana tri puta u toku tog istog dana. Ja to samo navodim kao jedan od primera." 

Novinari Balkanske istraživačke mreže u više navrata pisali su i upozoravali na svjedočenja žena žrtava iz Višegrada da Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za ovaj zločin. Novinar Justice raporta Nidžara Ahmetašević kaže da su o masovnim silovanjima u Višegradu saznali iz svjedočenja žrtava, ali da o tome postoje i pisani dokazi: 
 

„Izvještaji UN-a iz 1992. godine u kojima se spominju masovna silovanja žena u Višegradu, u kojima se spominje objekat Vilina vlas. Taj objekat je bio korišten kao sjedište za jedinicu Milan Lukića, paravojnu formaciju Beli vukovi ili ose. Također smo uspjeli doći do knjiga koje su objavljene na temu silovanje žena za vrijeme rata u BiH. Jedna od njih je i knjiga Alexandre Stiglmayer koja je bila i sagovornica Justice raporta i koja nam je dala podatke koje je ona prikupila. Međutim, ono što je svakako za nas bilo najvrijednije je da smo mi našli žene koje su lično nama rekle da one jesu bile žrtve silovanja direktno Milana ili Sredoja Lukića, ili nekoga od njihovih vojnika, da su bile zatočene u Vilinoj vlasi. Neke žene su bile zatočene kratak vremenski period, neke su tamo ostajale i više od mjesec dana." 

U obrazloženju zahtjeva Tužilaštvo navodi da su i sami imali kontakte sa ženama žrtvama Milana i Sredoja Lukića koje nisu željele da svjedoče u sudnici izražavajući strah da još jednom, kako se navodi, budu u prostoriji sa optuženima, te zbog predrasuda o silovanim ženama u javnosti. Novinarka Ahmetašević, međutim, vjeruje kako će žrtve ipak naći snage da se pojave kao svjedoci ukoliko optužnica protiv Lukića bude proširena: 
 

„Ja se nadam da ova činjenica da su one sad podnijele zahtjev da prošire optužnicu - u obrazloženju također stoji da su neke od tih svjedokinja pristale ipak svjedočiti -  znači da više ne postoje predrasude, barem u ovoj državi, prema ženama koje su bile žrtve tako užasnih zločina kao što je masovno silovanje." 

Odluku o proširenju optužnice protiv Sredoja i Milana Lukića Haški tribunal donijeće naknadno. Ukoliko prijedlog o proširenju bude prihvaćen, biće to treći put da se njihova optužnica mijenja od 1997. godine, kada je podignuta. Milan Lukić uhapšen je u Argentini u ljeto 2005. godine, a Sredoje se iste godine predao vlastima RS-a nakon godina skrivanja u Rusiji. 
 

18.03.2009.

Svjedocenje ljekara Doma zdravlja Visegrad


Svjedocenje H.M. preuzeto iz knjige "Krvava Cuprija na Drini" Mustafe Suceske.


H.M. Radio sam u Domu zdravlja u Visegradu sve do 17.juna1992godine,kad sam morao napustiti krvavi Visegrad.Bio sam svjedok svih dogadaja i onoga sta su cetnici radili u Visegradu
od muslimanskog stanovnistva.Za mene su svi Srbi okrvavili ruke puskom-metkom,nozem ili pokazivanjem prstom.To je zamene jedno te isto.Za vrijeme od Ramazanskog Bajrama 4.aprila do 17 juna 1992 godine,vidio sam strahovite zlocine na Drinskoj cupriji i Novom mostu u Visegradu. Na ova dva mjesta,vjerujem da je ubijeno oko 800 Muslimana,a na cijelom podrucju opcine Visegrad i nekoliko hiljada ljudi,zena,djece,i saraca.Posebno moram istaci ubistvo Hasana Brke. Dosao sam sa posla iz Doma zdravlja Visegrad oko 15 casova u svoj stan i otvorio balkonska vrata Virio sam iza zavjese na ulucu da vidim kao i obicno sta se dogada u gradu.Oko 16 casova vidim dva cetika gone cetiri Bosnjaka Muslimana.Kad su bili ispod mog balkona vidio sam da su bili krvavi i prepznao sam Hasana Brku rodenog 1932 godine u Nezucima od oca Rese.Gonili su ih Goran Zecevic i njegov bratic kom se imena nemogu sjetiti.Hasan Brko je u proslom ratu 41-45 dozivio masakar u svojoj familiji.Godine 1943 uspio je prezivjeti al nazalost ovoga puta nije. Kada su prosli dalje ispod mog balkona zagolicalo me je sta ce snjima uraditi pa sam pozurio napolje ,dotrcao do gimnazije i virio iza coska,direktno na Drinski Most.Na sredini Mosta su ih zaustvili i naredili da se okrenu prema zidu,ali Hasan nije htio nego ih je gledo pravo u oci krvnicima.Ubili su ga metkom u usta,a onu trojicu u potiljak.Njih su prebacili u Drinu preko kamene ograde a Hasana nisu mogli,jer je vagao 112kg Jos su dosla dvojica i njih cetvorica su ga prebacili preko ograde.Cuo sam kad govore ja teska vaska Turska.Hasan Brko je bio dobrovoljni davalac krvi i svoju krv dao je 165 puta a imao je vrlo rijetku krvnu grupu AB koja je davata svima kome je trebala.Srbima u Visegradu kao i u Srbiji,Uzicu,Kosjericu Valjevu,Zaovinama i drugim mjestima.Ni to mu nije bio argumenat da se spasi.
Radio sam jos 16 juna 1992 godine.Vracajuci se sa posla kuci na Drinskoj cupriji vidio sam strasan prizor.Nikada nisam vidio toliko krvi i razne obuce cipela,opanaka djecije obuce na jednom mjestu.Dolaskom kuci ponovo sam gledao kroz zavjesu sta se desava na ulici.U tom momentu sa suprotne strane iz svog stana name je pucala snajperom zena Mice Obradovica.Ali me nije pogodila, pogodila je orman.Iz starog hotela Panos su u to vrijeme izlazila dva cetnika Markovica. U tom hotelu su cetnici proslavljali svaki put kad bi pobili vecu skupinu Muslimana,20-50 pa nekad i vise.
I bas toga dana su proslavljali ubijanje Muslimana.
Pred tu dvojicu Markovica izasla je zena Mice Obradovica i rekla im za mene.“Eno vam ustase u kuci“.Ta dvojica Markovica posli su odmah prema mojoj kuci.Kuca je imala dva ulaza cim su oni posli na prednji ulaz ja sam,pobjegao na tavan.Trazili su me ali se nisu penjali na tavan.Kad je pala noc uspio sam se izvuci iz kuce.Dosao sam ispod robne kuce i ispred hotela Visegrad su me primjetili cetnici i pozvali da dodem do njih.
Dosao sam do te dvojice:legitimisali su me .Ja sam im pokazao legitimaciju udruzenje hjekara i rekao da sam posao u Dom zdravlja na dezurstvo.Oduzeli su mi sav novac i zlato.Bili su iz Uzica. Rekli su mi:“Idi sto prije za deset minuta dolaze tvoji Visegradani ako te vide zakace te.Presao sam preko mosta i dosao u Dom zdravlja i sakrijo se u kotlovnicu tamo gdje se izbacuje sljaka.

Negdje oko 15 casova sutri dan cuo sam medicinsku sestru Ivku gdje govori, dozvao sam je.Zamolio da kaze mom kolegi Sveti da mi donese nesto za jesti.Negdi oko 16 casova dosao je nas radnik vozac ,zet Miladina Andrica,koji ga je i doveo na posao u Dom zdravlja.Taj sofer mi veli „Doktore opkoljen si izlazi da ne bacam bombe.“Izasao sam i cetnici su me doveli do hitne pomoci.U tom momentu je naisao moj kolega dr Loncarevic.

Ja sam ga zamolio da nesto poduzme,a on se nasmijao,okrenuo glavu i otisao.Dok su me cetnici cuvali,dodose kola sa tri ranjena cetnika i nasta vika.Mene su popustili,a htjeli su me odvesti na Drinsku cupriju i ubiti.Neprimjetno sam se udaljio i dosao jednoj kuci 50m nize Doma zdravlja i podvukao se pod verandu.Vidio sam da se jos neko krije na tom mjestu,jer sam nasao neke stvari na tom mjestu i bilo je zastrto sa dvije najlonke.Na ovom mjestu sam ostao sve do 23.30 casova i ponovo se vratio u kotlovmicu.Sutradan oko 18 casova dosao je kuhar Doma zdravlja donio mi litar vode i nesto hljeba i rekao:“Doktore valjo si mi,moras bjezat odavde jer ce te ponovo traziti“.Obecao je da ce ponovo doci oko 21 cas da me izvede.Nisam ga smio cekati i cim je pao mrak ja sam izasao sa tog mjesta presao ulicu kod „Partizana“i dosao kuci Covrka,gdje sam naisao na Kemu Isica (koji je vodio punca)Dogovorili smo se da bjezimo u osojnicu i idemo na slobodnu teritoriju.U Osojnici sam naisao na nekoliko svjezih leseva.Osojnica je tada gorjela.Odatle sam presao na Povjestacu,pa na slobodnu teritoriju.

Gledao sam od kuce Muniba Hajdarevica kad je doktor Dervis Bajraktarevic dosao na Drinsku cupriju i kada su ga dva cetnika zaustavila.Doveli su ga do sofe i natjerali da skoci na glavu u vodu ,a oni su zatim pucali i ubili ga.Dervis je u proslom ratu izgubio roditelje;cetnici su mu ubili oca i ostale clanove njegove familije.Ja sam vise puta dolazio do Gimnazije i krijuci gledao kako cetnici ubijaju na cupriji.Imali su cetiri nacina ubijanja.

Svakog Muslimana kojeg su doveli na Drinsku cupriju pitali su:dali zna plivati.Onaj ko bi rekao da zna plivati,natjerali bi da skoci sa cuprijske sofe i oni bi onda pucali za njim.Onoga,koga nebi pogodili u padu ili ranili,taj bi nastavio da pliva,a sa obje strane Drine su bili cetnici sa kolima i oni bi pratili toga sto pliva.Kada bi prisao blize obali cetnici su pucali i ubijali ga.

Drugi nacin ubijanja:udarali bi covjeka nozem sa desne strane u vrat tako bi presjekli glavnu aortu.Zrtva bi kleknula i pala,onda bi mu pucali u usta ili celo.

Treci nacin ubijanja :Natjerali bi covjeka da se popne na ogradu cuprije,a ograda je siroka 60 cm i tada pucali u njega Covjek bi padao u Drinu.

Cetvrti nacin se najcesce primjenjivao na cupriji.Covjeka zenu ili dijete bi obarali na cupriju zakretali glavu i klali kao jagnjad.Kasnije bi dosao traktor i zarobljenici iz Uzamnice te bi zaklane pokupili i odvezli u tajne grobnice.

Dusko Drakulovic je bio glavni koji je odredivao cije kuce treba minirati od Muslimana i koga treba ubiti.On je osuden zbog kriminala negdi 1980 na vise godina zatvora.U Visegrad je dosao negdje iz Crne Gore i sa facifikovanim dokumentima zaposli se kao masinski inzinjer u skoli ucenika u privredi.Radio je vise godina dok nije bio otkriven,a imao je svjedocansvo bravara.U Skoli ucenika u privredi vecinom su bili Crnogorci,od kojih su postali zlikovci i ubice Muslimana u Visegradu.
Interesantno je istaci da se nijedan Srbin nije stavio u zastitu Muslimana,i zato iznosim da su svi Srbi u Visegradu okrvavili ruke kao ubice puskom i klanjem ili pokazivanjem prstom.
Zadnji smo ostali da radimo kao ljekari ja i doktor Dervis Bajraktarevic.
I nase kolege doktori (Srbi),nista nisu poduzeli da nas zastite,a Dervisa su i ubili.
Moj kolega Dragan Bukvic ljekar je pravi ubica Muslimana.

15.03.2009.

Ubili devetomjesečnu bebu i njenu majku

07.01.2009.
Ubili devetomjesečnu bebu i njenu majku
Hasečić: Bitka za pravdu i istinu

Preživjeli svjedoci tvrde da su pored Bobana Šimšića odgovorni za ovaj stravicni zločin i Slaviša Jovanovič i drugi. U goraždanskom naselju Vitkovići danas je u prisustvu preživjelih članova porodica obavljena identifikacija posmrtnih ostataka žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice Velji Lug u Višegradu.

Identifikovani su posmrtni ostaci četiri osobe: Medihe Ahmetspahić, Ibrišima i Smaila Memiševicć, a među njima i devetomjesečna beba Amela Ahmetspahića, rođenog 1991. godine.

Iako se pretpostavljalo da se među posmrtnim ostacima nalazi i karlična kost Melihe Memišević(1978.), njena majka Mujesira Memišević, koja je stigla na identifikaciju svog muža Ibrišima, kaže da je nema, ali da je skinuta sa evidencije nestalih.

-Izgubila sam svekrvu Smailu, zaovu Medihu Ahmetspahić, od zaove dijete od devet mjeseci, muža Ibrišima. Ubijen je i došla sam da ga identifikujem. Ubijeni su mi kćerka Meliha (1978.) i sin Edin (1981.) za čijim tijelima još tragam. Iako su mi bili rekli da su pronašli karličnu kost od curice, nema ništa. Žao mi je na Tihića što je rekao da im halalimo, ja im halaliti nikada ne mogu a ne mogu ni Tihiću što je to rekao. Ko može neka halali“, kazala je Mujesira dodajući da je svog muža Ibrišima, 10. juna 1992 godine, kojeg je sa drugim radnicima 'Varde', na obali Drine ubio Milan Lukić sa svojim pomagačima, izvukla iz rijeke, te tijelo na kolicima provukla kroz fabriku 'Varda' i ukopala u mezar iznad kuće.

Ostatak članova njene porodice ubijen je u selu Velji Lug a za njihovo ubistvo tereti se bivši certificirani policajac iz Višegrada Boban Šimšić koji je osuđen na 14 godina zatvora. 

Preživjeli svjedoci tvrde da su pored Šimšića odgovorni za ovaj zločin i Slaviša Jovanović, kao i drugi. - Svjedoci su gledali sa udaljenosti od pet do deset metara, sve, od nošenja kante sa benzinom, do paljenja kuća, slušali su Medihu da govori “što mi ubiste majku“, moju tetku, pucali su joj direktno u oči. U Medihinom naručju su ubili devetomjesecnu bebu, tada su ubili i Medihu,  kazala je Bakira Hasečić predsjednica Udruženja „Žena žrtva rata“ dodajući da je u mjestu Velji Lug u junu 1992. godine ubijeno od 13 do 17 osoba. Prema riječima dr. Veda Tuca, identifikacija dvije žene i jednog djeteta danas je obavljena klasičnom metodom, obzirom da niko od njih nema svojih krvnih srodnika da bi se identifikacija izvršila putem DNK analize. On je dodao da će sutra biti završena sudsko-medicinska ekspertiza posmrtnih ostataka koji su ekshumirani na ušću Čehotine u Drinu u opštini Foča (RS).(AVAZ)
09.03.2009.

"SLUČAJNE" FOTOGRAFIJE SVEDOKA I OPTUŽENOG

Svedok odbrane na suđenju za višegradske zločine tvrdi da Milana Lukića nije poznavao do samog završetka rata, uprkos fotografijama na kojima se nalazi pored prvooptuženog u grupi naoružanih muškaraca

Nakon serije svedoka koji su dali izjave uz mere zaštite lika i glasa, odbrana Milana Lukića je danas, na suđenju za zločine nad Muslimanima u Višegradu, izvela Miodraga Mitrašinovića, bravara iz Višegrada, koji je svedočio bez zaštite identiteta.

Mitrašinović je početkom maja 1992. godine došao u Višegrad iz Beograda. Odlučio je da svedoči, kako je rekao, da bi "skinuo ljagu sa svog imena" jer je od predstavnice odbrane čuo da ga je Mitar Vasiljević imenovao kao jednog od počinilaca streljanja sedmorice višegradskih Muslimana na obali Drine 7. juna 1992. godine. Dvojica preživelih su, inače, tokom dokaznog postupka tužilaštva identifikovali Milana Lukića kao izvršioca, a Mitar Vasiljević izdržava kaznu od 15 godina zatvora zbog saučesništva u tom zločinu.

U unakrsnom ispitivanju Mitrašinović je tvrdio da je optuženog upoznao tek pred završetak rata. Iako mu je tužiteljica predočila fotografije na kojima je on pored Milana Lukića i u društvu još nekoliko naoružanih muškaraca, svedok je ostao pri tvrdnji da Lukića tada nije poznavao, već da su fotografije "puka slučajnost". On je takođe negirao tvrdnje tužilaštva da je bio pripadnik paravojne grupe koju je predvodio Milan Lukić i da je ovde došao samo kako bi to demantovao i osigurao da neće biti krivično gonjen.

Prethodno je tužilac unakrsno ispitivao svedoka sa pseudonimom MLD-22 čiji je iskaz počeo juče. U kratkom glavnom ispitivanju on je rekao da je tokom rata bio bolničar u Višegradu i Rujištu gde je više puta video Milana Lukića koji je, prema njemu, bio u rezervnom policijskom sastavu.

U unakrsnom ispitivanju nije mogao da se seti kada je sreo optuženog kao ni datuma kada je mobilisan, a ni imena jedinice kojoj je pripadao.

Suđenje Milanu i Sredoju Lukiću optuženim za ubistva i mučenja višegradskih Muslimana tokom 1992. godine biće nastavljeno u ponedeljak.

09.03.2009.

OSPORAVANJE VIŠEGRADSKIH "ŽIVIH LOMAČA"

Svedok odbrane Milana Lukića potvrdio alibi optuženog za 14. juni 1992. godine, negirao da je u Višegradu tokom rata bilo paljenja kuća i osporavao verodostojnost tužiočevog spiska žrtava koje su tog 14. juna, prema dokazima optužbe, žive spaljene u jednoj kući u Pionirskoj ulici

Rođak Milana Lukića je svedočeći u njegovu odbranu osporavao verodostojnost spiska sa imenima 70 žena, dece i staraca koji su, prema tužilaštvu, 14. juna 1992. godine živi spaljeni u jednoj kući u Pionirskoj ulici u Višegradu. On je takođe potvrdio alibi Milana Lukića, tvrdeći da je tog 14. juna optuženi bio u brdima iznad Višegrada.

Svedok je u glavnom ispitivanju rekao da je 13. juna sreo roditelje Milana Lukića koji su bili "zabrinuti za život svog sina", jer su čuli da su neki vojnici poginuli u brdima iznad grada gde se, navodno, nalazio i optuženi. Odbrana inače dokazuje da je Milan Lukić bio "u blokadi" iznad grada sve do 15. juna. Tužilac je ranije izvodio dokaze da su Milan i Sredoje Lukić, sa nekolicinom saučesnika, 14. juna zatvorili u jednu kuću i žive zapalili oko 70 Muslimana, najvećim delom izbeglice iz Koritnika.

Svedočeći bez zaštite lika ali sa pseudonimom MLD-24, svedok je tvrdio da je 14. juna 1992. godine u svom selu sreo grupu iz Koritnika koja se kretala ka Višegradu, i da ih je – na njihovu molbu – ispratio jedan deo puta. Prema njegovoj proceni, u grupi je bilo "ne više od 30 ljudi". Branilac Milana Lukića je pročitao tužiočev spisak žrtava iz Pionirske ulice sa sedamdesetak imena, a svedok je za polovinu pročitanih imena tvrdio da "sigurno nisu bili u grupi" koju je sreo na putu ka Višegradu. Za neka od pročitanih imena, kako je rekao, "nije nikada čuo", ali je takođe "siguran da nisu bili u grupi".

U unakrsnom ispitivanju svedok je potvrdio da poznaje većinu ljudi za koje tužilac tvrdi da su bili pripadnici paravojne grupe Milana Lukića i učestvovali u proterivanju Muslimana. Tvrdio je, međutim, da većina tih ljudi "uopšte nisu bili u Višegradu" tokom rata dok je za jednog rekao da "ne može" da kaže da li je bio deo paravojne formacije jer ga "nije viđao sa Milanom".

Tužiteljica je svedoka suočila sa tvrdnjama da je njegov iskaz "izmišljen" s ciljem da pomogne rođaku, zatim da je i sam učestvovao u proterivanju Muslimana iz Koritnika, kao i da je znao za opasnost u kojoj su se našle izbeglice po dolasku u Višegrad. Svedok je to negirao tvrdeći da je za višegradske žive lomače čuo tek "nedavno na televiziji", ali da je siguran da tokom rata u gradu "uopšte nije bilo paljenja kuća".

Suđenje Milanu i Sredoju Lukiću, optuženim za zločine u Višegradu tokom 1992. godine, je danas nastavljeno iskazom novog svedoka odbrane na sednici zatvorenoj za javnost.

www.sense-agency.com

Visegradsko ljeto
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
75028

Powered by Blogger.ba