Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

07.04.2009.

KOMADIĆ PRAVDE (11)

KOMADIĆ PRAVDE (11)
Komadić pravde (11)
Ruka pravde ga je ipak stigla: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
PHOTO: STOCK
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog "ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine
Pripremile: e-novine

Za kraj feljtona, prenosimo delove presude izrečene Nebojši Ranisavljeviću pred Višim sudom u Bijelom Polju 9. septembra 2002. godine.

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU
K.br.5/98

U IME NARODA

Viši sud u Bijelom Polju, kao prvostepeni krivični, u Vijeću sastavljenom od predsjednika Suda dr Vukomana Golubovića, kao predsjednika Vijeća, sudije Radoslava Konatara i sudija porotnika: Mirka Minjevića, Blagoja Radulovića i Jagoša Bulatovića, kao članova Vijeća, uz učešće Vesne Knežević, kao zapisničara, u krivičnom predmetu optuženog Nebojše Ranisavljevića iz Despotovca, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, po optužnici višeg tužioca u Bijelom Polju, Kt.br.38/96 od 14.03.1997. godine, nakon održanog usmenog, javnog i glavnog pretresa u prisustvu: zamjenika višeg tužioca u Bijelom Polju Milosava Veličkovića; punomoćnika oštećenih porodica advokata Velije Murića iz Rožaja, advokata Dragoljuba Todorovića i Milana Burića iz Beograda i advokata Sava Popovića iz Podgorice; optuženog i njegovih branilaca advokata Slaviše Jovanovića i Gorana Krasića iz Beograda, donio je i javno objavio dana 09.09.2002. godine

P R E S U D U

Optuženi Nebojša Ranisavljević zvani Neša, od oca Đura i majke Ane rođene Bibar, rođen 26.03.1964. godine, u Despotovcu, gdje i živi, Srbin, državljanin Savezne Republike Jugoslavije, razveden, otac dvoje djece, završio osmogodišnju školu, vojsku služio u Brčkom i Osijeku 1982/83 godine, slabog imovnog stanja, nezaposlen, osuđivan presudom Osnovnog suda u Despotovcu zbog krivičnog djela iz člana 165/1 Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi člana 22. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, osuda je brisana 13.03.1992. godine; u pritvoru od 19.10.1996. godine.

KRIV JE
Što je:

Dana 27.02.1993. godine, dok je boravio u Višegradu, Bosna i Hercegovina, kao dobrovoljac i vojnik Interventne čete pri Višegradskoj brigadi, pristupio grupi od 20 ljudi, sastavljenoj od vojnika i uniformisanih civila; stavio se pod komandu Lukić Milana iz Višegrada i učestvovao u izvršenju odluke o nasilnom odvođenju i ubistvu putnika iz voza, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Muslimana, Srba i Hrvata; kršeći odredbe međunarodnog krivičnog prava: Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, od 12.08.1949. godine i Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba; sa grupom naoružanom automatskim puškama, pištoljima i bombama i opremljenim radiostanicama, prevezao se kamionom do Željezničke stanice Štrpci, Bosna i Hercegovina; gdje je naoružana grupa, uz prijetnju osoblju stanice, zaustavila brzi voz Jugoslovenske željeznice br.671, koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar, opkolila ga i po planu nekih od članova grupe, ušla u voz, neovlašćeno izvršila legitimisanje putnika i iz voza nasilno izvela 20 putnika, od toga 19 državljana Savezne Republike Jugoslavije, i to: Kapetanović Esada, Ličina Iljaza, Bakija Fehima, Softić Šeća, Husović Rafeta, svi iz Bijelog Polja; Zupčević Halila iz Trebinja, Đečević Senada iz Bara, Rastoder Jusufa iz Berana, Babačić Ismeta iz Podgorice, Buzov Toma iz Beograda; Alomerović Adema, Hanić Muhedina, Preljević Safeta, Topuzović Džafera, svi iz Brodareva; Ćorić Rasima, Memović Fikreta, Zeković Fevziju, Kajević Nijazima, svi iz Prijepolja i Zuličić Zvjezdana iz Sarajeva; kao i jednog crnca nepoznatog državljanstva, do sada nepoznatih generalija; putnike su smjestili u kamion i prevezli ih do fiskulturne sale Osnovne škole u selu Prelovo, opština Višegrad; gdje su ih tukli, oduzeli im novac i druge vrijedne stvari, što su kasnije podijelili; nakon toga ih kamionom odvezli do spaljene kuće, u voćnjaku, pored rijeke Drine u selu Mušići, opština Višegrad; tu su ih izvodili iz kamiona u grupama od po 5-6, uvodili u prizemlje te kuće i u njemu ubili sve, osim dvojice koje su, u pokušaju bjekstva, ubili u voćnjaku; okrivljeni Nebojša Ranisavljević je aktivno učestvovao na način što je putnike, koje su pripadnici te grupe izvodili iz voza, sprovodio do kamiona i predavao drugim učesnicima zaduženim za uvođenje u kamion; a na mjestu ubistva stajao je u voćnjaku, pored kamiona i čuvao da neko od nasilno odvedenih putnika ne pobjegne; kada je jedan od putnika pokušao da pobjegne, okrivljeni je u njega ispalio rafal iz automatske puške i pogodio ga, usljed čega je isti pao na zemlju; nakon toga je do ovog putnika prišao Milan Lukić i zaklao ga bajonetom, čime je izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

Pa ga Sud primjenom citiranog zakonskog propisa i članova 3,4,5,8,11,13,33,38. i 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije i članova 95. i 351. Zakona o krivičnom postupku

OSUĐUJE

Na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Na osnovu člana 50. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije optuženom se u izrečenu kaznu ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 19.10.1996. godine, pa nadalje.

U smislu člana 98. Zakona o krivičnom postuku optuženi se obavezuje da na ime troškova krivičnog postupka plati sudu iznos od 9.439,42 eura i na ime paušala 300,00 eura, sve u roku od 15 dana po pravonažnosti presude. U smislu člana 108. Zakona o krivičnom postupku oštećene porodice upućuju se na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

II
Glavni pretres u ovom predmetu je započeo čitanjem pismene optužnice Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt.br.38/96 od 14.03.1997. godine, kojom je optuženom stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije. U optužnici je bilo navedeno da je optuženi učestvovao u donošenju odluke i njenom izvršenju, s tim što nijesu bile tačno navedene radnje koje je optuženi preduzeo prilikom izvršenja ovog krivičnog djela.

U završnoj riječi zamjenik višeg tužioca u Bijelom Polju Veličković Milosav precizirao je pismenu optužnicu. Izostavio je iz optužnice konstataciju da je optuženi učestvovao u donošenju odluke za izvršenje predmetnog krivičnog djela, već mu je stavljeno na teret da je samo učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Tačno su konkretizovane radnje koje je optuženi preduzeo prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, što je konstatovano u izreci ove presude.

Nakon što je precizirao optužnicu, tužilac je u završnoj riječi izvršio analizu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu i razdvojio dokaze kojima se potvrđuju navodi optužnice od onih dokaza koje Sud ne treba da prihvati. Po tvrdnji tužioca, postojanje krivičnog djela, koje je optužnicom okrivljenom stavljeno na teret, dokazano je prvenstveno priznanjem optuženog datom kod istražanog sudije. To priznanje je potvrđeno iskazom svjedoka Petrović Duška i iskazima ostalih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu. Svjedok Petrović Duško detaljno je opisao pripreme koje su sprovedene u Višegradu od strane naoružane grupe radi izvršenja planiranog krivičnog djela. Ovaj svjedok je odbio predlog Milana Lukića da i on učestvuje u toj akciji. Svjedok Petrović Duško se sreo sa optuženim nakon što je izvršeno krivično djelo. Optuženi je tada izvadio iz jedne plave torbe i dao mu: pantalone, cipele i sat „roleks“. Postojanje krivičnog djela je utvrđeno i ostalim izvedenim dokazima na glavnom pretresu, a posebno uviđajem i rekonstrukcijom događaja na licu mjesta.

-.-PHOTO: STOCK-.-Mesto patnje: Hotel Vilina vlas
Mesto patnje: Hotel Vilina vlas
PHOTO: STOCK

Tužilac je istakao da Sud ne treba da prihvati iskaz svjedoka Hurić Zevdža, koji je izjavio da su oteti putnici iz voza ubijeni na ušću rijeke Rzav u Drinu, kao ni iskaz svjedoka Alomerović Šefka, koji je istakao da je 7 lica, nasilno odvedenih iz voza, ubijeno 8 dana nakon otmice; a ostalih 12-13 lica 11 dana poslije otmice.

Takođe, ne treba prihvatiti iskaz svjedoka Petrović Duška, u dijelu gdje je izjavio da je 7 otetih putnika ubijeno na brani Hidroelektrane kod Višegrada. Iskaze ovih svjedoka u naznačenom dijelu, po navodima tužioca, ne treba prihvatiti, jer nijesu potvrđeni ostalim izvedenim dokazima.

Zamjenik višeg tužioca je izjavio da je u potpunosti dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije na način bliže opisan u optužnici. Optuženi je svojim postupcima kršio pravila međunarodnog prava navedena u optužnici, kojima je stavljeno u zaštitu civilno stanovništvo, odnosno osobe koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima i zabranjeno ubijanje civilnog stanovništva. „Optuženi je umišljajno postupao kršeći pravila međunarodnog prava i to za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Srba, Hrvata i Muslimana“.

Na kraju je tužilac istakao da traži od Suda da se prilikom odmjeravanja kazne okrivljenom uzmu u obzir sve okolnosti iz člana 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, a posebno društvena opasnost ovog djela, njegove posljedice, jer je u konkretnom slučaju stradalo 20 putnika-civila, nedužnih građana, samo zato što su pripadnici druge nacije.

Punomoćnici oštećenih porodica, advokati: Murić Velija iz Rožaja; Todorović Dragoljub i Burić Milan iz Beograda i advokat Sava Popović iz Podgorice, u toku glavnog pretresa, iznijeli su niz konstruktivnih predloga za dopunu dokaznog postupka i pomogli Sudu da izvede što više relevantih dokaza i rasvijetli ovu krivično-pravnu stvar. U završnoj riječi pridružili su se krivičnom gonjenju višeg tužioca, a imovinsko pravni zahtjev će ostvarivati u parnici.

Okrivljeni Ranisavljević Nebojša dao je različite odbrane u prethodnom postupku i na glavnom pretresu. U prethodnom postupku priznao je izvršenje krivičnog djela, a na glavnom pretresu to priznanje je opovrgao i izjavio da nije izvršio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

Na prvom ispitivanju kod istražnog sudije 22.10.1996. godine, izjavio je da je živio i radio u Despotovcu sve do izbijanja rata u Hrvatskoj. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, pošao je kao dobrovljac na to ratište, gdje je ostao nešto više od godinu dana. Iz Hrvatske se vratio 27.12.1992. godine. Po dolasku u Despotovac razgovarao je sa više svojih poznanika u vezi rata u Bosni. Oni su bili raspoloženi da kao dobrovoljci pođu na to ratište. Dana 14.01.1993. godine, pošao je kod svog oca koji živi u Beogradu. U Beogradu se sreo sa jednom djevojkom koja se zvala Dragana. Nju je upoznao ranije dok je boravio u Hrvatskoj. Ona mu je predložila da pođu kao ratni dobrovoljci u Višegrad, što je on prihvatio. Nakon toga pozvao je svoje zemljake iz Despotovca da dođu u Beograd. Došli su: Obradović Dragi zv.Drakče, Obradović Nebojša zv. Djed, Milošević Radiša zv. Hans, Petrović Dušan zv. Plastični, Slava zv. Fašista i jedno lice po imenu Dica. Prije polaska u Bosnu otišao je u Udruženje Srba iz BiH gdje je dobio dokument za besplatnu vožnju. Na poleđini tog dokumenta upisano je bilo ime komandata Višegradske brigade potpukovnika Dragičevića Luke.

-.-PHOTO: EPA-.-Dolijao: Milan Lukić u Hagu
Dolijao: Milan Lukić u Hagu
PHOTO: EPA

Njima se tada pridružila jedna djevojka koja se zvala Rada, kao i Jovičić Mićo koji je imao dva nadimka: Crni i Splićo. Iz Beograda su pošli vozom za Užice 15.01.1993. godine, oko 23 časa. Iz Užica nastavili su put ka Višegradu autobusom. Na graničnom prelazu između Srbije i Republike Srpske policija je zaustavila autobus i naredila da iz njega izađu svi dobrovoljci. Kazali su im da dobrovoljci ne mogu da idu kod Lukić Milana. Dragana je izašla da bi sredila njihov prelazak preko granice. On je tada pokazao policiji dokument na kome je pisalo da su oni upućeni u Višegradsku brigadu kod potpukovnika Dragičević Luke. Nakon toga policija je dozvolila da nastave put. Kada su došli u Višegrad, zaduženi su oružjem i opremom. U Višegradu su postojale dvije brigade: Višegradska brigada, čiji je komandant bio Dragičević Luka i Goraždanska brigada, sastavljena od izbjeglica iz Goražda, kojom je komandovao Mitrašinović Damjan.

On i ostali dobrovoljci iz Despotovca postali su borci Višegradske brigade i ušli u sastav Interventne čete. Komandir te čete je bio Inđić Boban iz Višegrada. Jedinica je bila smještena u Okolištu, iznad Višegrada, u zgradi gdje se ranije nalazila bolnica. Istog dana kada je došao u Višegrad, vidio je u prolazu Lukić Milana, ali se tada sa njim nije upoznao. Dragana mu je kazala da je Lukić Milan „strah i trepet“ u Višegradu i da je taj grad očistio od Muslimana. Po njegovom saznanju Lukić Milan je jedno vrijeme imao svoju jedinicu koja se zvala „Osvetnik“, ali je kasnije ona priključena regularnoj vojsci i to Interventnoj četi. Nakon toga Lukić više njom nije komandovao, već jedno lice iz Višegrada koje se zvalo Mijo. Nekoliko dana po dolasku u Višegrad, Lukić Milan je pozvao kod sebe na slavu sve dobrovoljce. Na taj poziv odazvali su se: optuženi, Jovičić Mićo-Crni i djevojka Rada. Došli su u kuću kod Lukić Milana, upoznali se sa njim i nakon 15 do 20 minuta otišli iz kuće.

Dana 24.02.1993. godine, otputovao je u Srbiju zajedno sa Jovičić Mićom i Obradović Dragim. U Višegrad se vratio sa Jovičić Mićom 27.02.1993. godine, oko 8-9 časova. Odmah po dolasku pošli su u kasarnu u Okolište sa namjerom da spavaju, jer su bili umorni. Prije ulaska u kasarnu primijetio je jednu grupu vojnika kod kuhinje. U toj grupi su bili i vojnici Tanović Rade iz Goražda, Drekalo Ranko zvani Četnik, dva brata Poluge, Mijo, komandir grupe „Osvetnik“ i lice sa nadimkom Pukovnik. Među tim licima vidio je svog komandira Inđić Bobana i Lukić Milana. Kada su im prišli na oko 20 metara, Inđić mu je rekao: „Idete i Vi sa nama u akciju“. Optuženi je to shvatio kao naređenje.

Prišao je i rukovao se sa Lukićem. Pitao je Lukića da li trebaju puške, jer je vidio da su sva ta lica bila naoružana. Imali su zelene maskirne uniforme. Lukić je nosio šubaru, a ostali kako-koju kapu. Niko nije nosio kape fantomke. Pošto je uzeo pušku iz sobe, vratio se zajedno sa Jovičić Mićom i priključio se toj grupi vojnika.

Vidio je da Lukić Milan razgovara sa potpukovnikom Mitrašinovićem i kada se vratio, kazao je da je sve u vezi kamiona završeno. Pošto su mu rekli da do polaska ima još jedan sat, on i Jovičić su pošli u kuhinju i jeli. Negdje između 10-11 časova došao je kamion, pa je njih oko dvadeset sjelo u kamion. Prešli su punkt Republike Srpske i ušli na teritoriju Srbije. Nakon što su prešli oko jedan kilometar, vozilo je zaustavljeno. Lukić Milan je naredio vozaču da izađe i sačeka 1 sat. On i Jovičić Mićo prešli su pozadi na vozilo, a naprijed su sjeli Lukić Milan, Inđić Boban i Šekarić iz Goražda, koji je preuzeo da upravlja vozilom.

Vratili su se u Republiku Srpsku. Cerada na vozilu je bila spuštena tako da nije vidio kuda se sve kreću vozilom. Krenuli su putem prema Rudom, a kasnije su skrenuli sa glavnog puta. Put je bio loš, pa su zbog toga bili prinuđeni da jedno vrijeme izađu iz vozila da bi se ono lakše kretalo. Pješačeći čuo je da pojedini borci govore: „zakasnićemo“, „proći će“ i slično. Tada je shvatio da to nije uobičajena akcija. To su shvatili i Jovičić Mićo i Poluga Obrad. Njih trojica su se međusobno pogledali, ali ništa nijesu govorili. Dok su još pješačili saznao je da se radi o akciji u kojoj treba da napadnu voz, ali nije shvatio gdje treba izvršiti taj napad. Kasnije su ponovo nastavili kretanje istim vozilom. Došli su do jedne željezničke stanice. Nije vidio naziv te stanice. Vozilo u kojem su se oni nalazili parkirano je između zgrade stanice i pomoćne zgrade blizu pruge. Nije napuštao vozilo sve do samog dolaska voza. Na vozilu je bila spuštena cerada. Odmah po dolasku vozilo su napustili Inđić Boban i Lukić Milan i pošli su u željezničku stanicu.

Tačnije, prvo je pošao Lukić Milan i zadržao se oko 10-15 minuta, a kasnije su u pravcu stanične zgrade pošli zajedno Inđić i Lukić. Prije dolaska voza Lukić Milan i Inđić Boban dali su im raspored. Podijeljeni su u nekoliko manjih grupa. Svaka grupa je imala svog vođu. Za prve dvije grupe određeni su kao vođe Lukić Milan i Inđić Boban, a za ostale grupe, ne sjeća se ko je određen. Određene su i grupe koje će paziti na voz. Pored voza određena su četiri lica, a iza voza dva lica. Ovoj dvojici lica, koja su bila određena iza voza, Inđić i Lukić su naredili, ukoliko neko krene da bježi iz voza, da pucaju u to lice. Optuženi je određen sa još trojicom lica pored voza. Njihov zadatak je bio da lica koja budu izvedena iz voza, odvedu do kamiona i predaju drugoj grupi koja je trebalo da pretrese privedena lica i smjesti ih u vozilo. Kada su čuli da voz ulazi u stanicu, izašli su iz kamiona. Optuženi je pretpostavio „da voz koči zato što smo mi tu“. U momentu kada je voz ulazio u stanicu, on se nalazio pored pruge i gledao u voz. U tom trenutku Lukić i Inđić su se nalazili u staničnoj zgradi.

-.-Izvor: www.danas.co.yu-.-Mesto zločina: Stanica u Štrpcima
Mesto zločina: Stanica u Štrpcima
Izvor: www.danas.co.yu

Kada je voz stao, u njega je ušla grupa koja je za to bila određena. Za tom grupom ušao je i on, iako nije za to bio određen. Kada je Lukić Milan ušao u voz, kazao je da se radi o rutinskoj kontroli i da će lica, koja budu izvedena iz voza, biti vraćena u voz nakon provjere koja će se izvršiti putem kompjutera. Pošto je ušao u voz, odmah su mu predali jedno lice koje je odveo do njihovog vozila. To lice je išlo ispred njega. U ruci je držao pušku sa cijevi okrenutoj prema zemlji. Ne sjeća se izgleda tog lica. Ne zna tačno koliko je lica preuzeo od grupa koje su putnike izvodile iz voza. Svi izvedeni putnici su bili muškarci. Čitav ovaj događaj trajao oko 10-15 minuta. Svi putnici koji su izvedeni iz voza smješteni su na karoseriju kamiona do kabine. Naređeno im je bilo da se što više zbiju, pa su čak sjedjeli jedni drugima u krilu. Nije vidio da je bilo prema kojem od putnika upotrijebljena fizička sila prilikom sprovođenja od voza do kamiona i smještanja na karoseriju kamiona.

Na vozilo je, po njegovoj procjeni, smješteno 19 putnika. Nakon polaska voza iz stanice, on i ostala lica, učesnici ovog napada, ušli su u kamion i pošli u pravcu Višegrada. Ponovo su spustili ceradu tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji tog vozila. Usput je Lukić Milan preko radio stanice kontaktirao sa vojnicima na karoseriji. U jednom trenutku Lukić je pitao ova lica znaju li ko je on i odgovorio im da je on komandir „Osvetnika“. Poslije toga vidio je da su se lica koja su izveli iz voza „snuždila, sjedjeli su i ćutali“. On je kasnije zaspao i probudio se kada su stigli u Višegrad. Vidio je da je već bio mrak.

Vozilom su nastavili i došli u jedno selo za koje je tada saznao da se zove Prelovo i u kojem do tada nije boravio. Svi su napustili teretno vozilo i ušli u fiskulturnu salu škole. Ispred sale je bilo upaljeno svijetlo, a u sali nije. Nije obratio pažnju na to da li ih je neko čekao kod škole, ali je kasnije primijetio jednog starijeg muškarca da je prošao kroz salu. Po ulasku u salu putnici iz voza su postrojeni uza zid sale. Jedan broj boraca odložio je oružje uz suprotni zid sale, pa je on ostao kod tog oružja. Lukić Milan i Inđić Boban naredili su tim licima da izvade iz džepova sve stvari i stave ispred sebe i da novac, nakit i satove odvoje od drugih stvari i ličnih dokumenata. Nakon toga Lukić i Inđić su išli od jednog do drugog lica i sami ih pretresali. Lukić je kod jednog lica – studenta, koji je zadnji stajao u stroju – pretresom našao još 200 DM, pa ga je zbog toga nekoliko puta ošamario.

Nakon toga su njih dvojica ponovo išli od jednog do drugog lica i pitali ih za imena, a zatim davali srpska imena i srpski krst da poljube. Potom su, skoro svi oni počeli da udaraju ta lica i to pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavljali su da ih udaraju nogama. To je trajalo oko jedan sat. Niko od tih lica nije se odupirao, niti je to smio. Ne sjeća se da li je on tom prilikom udarao putnike, a prije misli da nije, već da je za to vrijeme stajao pored oružja. U jednom trenutku jedno lice, crnac, koga je Lukić zadnjeg izveo iz voza, i prilikom izvođenja poljubio govoreći: „Evo ga moj bratko“, izvadilo je iz torbe nevažeći jugoslovenski novac i kazao da tim novcem hoće da plati svoj život, čemu su se svi prisutni smijali. Taj crnac je znao srpski jezik. On je najmanje tučen od svih putnika. Lukić Milan je, i to on sam, tukao studenta kod kojeg je našao 200 DM. Pri tom je govorio da oni imaju neraščišćene račune još iz Beograda.

Udarao je to lice i nožem, ali mu je nanio samo lakše povrede. Sve je to trajalo dok Lukić Milan nije naredio da se prestane sa tim i da se nađe žica. Neko je našao žicu i donio do vozila. Oni su izveli putnike iz sale i više od pola njih je vezano žicom, ali ne zna da li su im ruke vezane spreda ili otpozadi. Poslije toga sva lica iz voza su smještena na vozilo, a zatim su se smjestila i naoružana lica. Tim kamionom su se vratili oko kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu gdje su sve kuće bile spaljene.

Kamion je zaustavljen jedno 5-6 metara od jedne spaljene kuće u čijem prizemlju se nalazila garaža. Izašli su iz vozila, pa im je Lukić dao raspored za obezbjeđenje. Kazao je, ukoliko neko od zarobljenih lica pokuša da bježi, da pucaju i ubijaju. On je dobio raspored na početku jednog voćnjaka, tako da su ta kuća i kamion bili udaljeni od njega po oko 5-6 metara. Lica koja su zarobili iskakala su iz kamiona u grupama od 5-6. Njih su prihvatali Lukić Milan i Inđić Boban kao i 2-3 borca i odvodili ih do ulaza u garažu. U garažu su uvođena ta lica i sa njima su ulazili Lukić i Inđić. Čuo je komandu: „Lezi dolje!“, a nakon toga prigušene pucnje i to onoliko pucnjeva koliko je tih lica uvedeno.

Nije čuo nikakve jauke, krike ili slično. Niko ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od po 5-6 lica. On je stajao na mjestu gdje i ranije. Puška mu je bila u ruci naslonjena na desno rame. Lukić i Inđić su uveli prvu grupu u garažu, a druga grupa je ostala do samih ulaznih vrata. U jednom trenutku nije gledao u pravcu te grupe, tada je čuo pucanj sa svoje lijeve strane koja je takođe obezbeđivana. Okrenuo se i vidio da sa njegove strane koju je obezbeđivao bježi jedno lice. Odmah je skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice koje je nakon toga palo. To lice je kazalo: „Jao, majko moja“. U tom trenutku Lukić Milan je izašao iz garaže i povišenim tonom pitao: „Ko je pucao?“ On je Lukiću odgvorio da je on pucao i pokazao na lice koje je kukalo. Tom licu je tada prišao Lukić i bajonetom ga preklao, pri čemu je kazao: „Tako se to radi“. Potom je Lukić prošao na suprotnu stranu gdje se, takođe, čuo pucanj, jer je i sa te strane bio pokušaj bjekstva, pa pretpostavlja da je i sa tim licem postupljeno na isti način kao i sa licem u koje je on pucao. Za to vrijeme preostali putnici su stajali ispred garaže, a prema njima su borci iz njegove grupe usmjerili bili oružje. Potom su Lukić i Inđić uveli ta lica u garažu, nakon čega su se čuli prigušeni pucnji. Lukić i Inđić su izašli iz kuće i naredili borcima da uđu u vozilo.

-.--.-Sećanje na žrtve monstruozng zločina: Štrpci 2008.
Sećanje na žrtve monstruozng zločina: Štrpci 2008.


Vratili su se u selo koje su prethodno napustili. Ušli su u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale. Tada je Lukić Milan izvadio novac i satove koji su oduzeti od otetih putnika i svim učesnicima podijelio po 100 DM, a ko nije imao sat, dao mu je i sat. Neki borci su iz oduzetih torbi putnika uzeli garderobu. On nije uzeo ništa od te garderobe. Sjeća se da je prethodno, prilikom oduzimanja stvari od otetih lica, Lukić Milan pravio spisak. Taj spisak je on zadržao kod sebe kao i jednu količinu čekova, ali ne zna da li su to bili bančini ili poštanski. Takođe, prilikom pretresa putnika vidio je da je Inđić Boban od jednog putnika oduzeo skupoceni zlatai lanac koji je zadržao za sebe i to sakrio od drugih učesnika. Sjeća se, takođe, da je od jednog putnika na Željezničkoj stanici prilikom pretresa oduzet jedan pištolj CZ kalibra 7,65 mm. On je tražio od Lukić Milana da kupi taj pištolj i davao je 200 maraka, ali mu je Lukić odgovorio da je taj pištolj on prodao.

Pošto je Lukić Milan podijelio oduzete stvari, sjeli su u vozilo i pošli za Višegrad. Lukić ih je obavijestio da će stvari i tijela putnika ukloniti jedan stariji čovjek iz sela i baciti u Drinu koja je bila udaljena od kuće, gdje su zarobljena lica lišena života, 10-15 metara. Kada su došli kod novog mosta na Drini, Lukić ili Inđić skrenuo im je pažnju da o ovome što se desilo nikome ne pričaju. U Višegrad su se vratili oko 23 časa. Te noći sa njima je bio i borac porijeklom iz Slovenije, koji je imao nadimak Pijani Slovenac. On je bio stručnjak za mine, ali sklon alkoholu. Kada su došli u kasarnu, on i Jovičić Mićo nijesu ništa pričali dobrovoljcima iz njihove čete o tome šta se desilo te večeri. Njih dvojica su pošli u svoju spavaonu i spremali se za spavanje, kada je došao jedan dobrovoljac i tražio da oni pođu i smire Slovenca. Pošao je tamo i vidio da je Slovenac pijan. Pričao je kako je dobio 100 DM i sat. Oteo mu je flašu sa rakijom i bacio. Slovenac je pošao u svoju spavaonu gdje je uzeo pušku i uperio je u njega. Borci iz njegove spavaonice spriječili su ga da puca. Nakon nekoliko dana pročitao je u novinama o napadu na voz. Baš tada je u sobu ušao Inđić Boban, pa ga je on pitao: „Šta je ovo, Bobane?“. On mu je odgovorio: „Ne sjekiraj se, sve se desilo na teritoriji Republike Srpske“. O ovom događaju nije nikome pričao, pa ni svojoj supruzi. Sve što je iznio je istina. Moguće da sve u potpunosti nije opisao, zato što je pojedine detalje zaboravio za ove tri godine, a trudio se da što više o ovom događaju zaboravi.

Okrivljeni je ponovo ispitan od strane istražnog sudije 01.11.1996. godine. Tom prilikom predočene su mu fotografije putnika Zeković Fevzije i dat opis garderobe koju je ovo lice imalo na sebi kritičnog dana. Okrivljeni je nakon toga izjavio da ne može da se sjeti da li je to lice bilo u grupi otetih putnika. Istakao je da u njegovom prisustvu niko nije lišen života kod Hidroelektrane „Višegrad“. Na trećem ispitivanju okrivljenog u prethodnom postupku, 08.11.1996. godine, bili su prisutni njegovi branioci advokati Krasić Goran i Jovanović Slaviša, oba iz Beograda. Okrivljenom su pokazane fotografije 13 lica koja su kritičnog dana nasilno odvedena iz voza, i to: Kapetanović Esada, Husović Rifata, Rastoder Jusufa, Softić Šeća, Bakije Fehima, Zeković Fevzije, Memović Fikreta, Hanić Muhedina, Babačić Ismeta, sa skicom nakita koje je ovo lice nosilo, Alomerović Adema, Kajević Nijazima, Ćorić Rasima, Buzov Toma i pročitan opis garderobe i lična obilježja tih lica. Okrivljeni je nakon toga izjavio da ne prepoznaje nijedno od tih lica, niti se može sjetiti da je neko od tih lica bilo u grupi putnika nasilno odvedenih iz voza.

(...)

Odbrana optuženog je neosnovana, jer nije potvrđena izvedenim dokazima, već naprotiv, opovrgnuta, pa kao takvu Sud nije prihvatio, jer je usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Optuženi je predložio da se u dopuni dokaznog postupka pozove i sasluša vještak medicinske struke, koji bi se izjasnio u vezi tjelesnih povreda, navodno zadobijenih prilikom boravka u pritvoru, da se sasluša operativni radnik Centra bezbjednosti u Bijelom Polju na okolnosti kako je on lišen slobode i kakav je bio tretman prema njemu dok je bio u pritvoru kod tog organa.

-.--.-Zid smrti: Fotografije otetih putnika
Zid smrti: Fotografije otetih putnika


Sud nije prihvatio predlog optuženog za izvođenje novih dokaza, jer se izvođenjem predloženih dokaza ne bi udopunilo činjenično stanje. Svjedok Tomić dr Miraš je prvi pregledao optuženog u istražnom zatvoru i nije našao da optuženi ima bilo kakve povrede na svom tijelu, niti su te povrede konstatovane u medicinskoj dokumentaciji. Saslušanje operativnog radnika Centra bezbjendosti u Bijelom Polju, nije od značaja za odlučivanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a ovo iz razloga što je dokazano da optuženi u pritvoru nije fizički i psihički maltretiran i što su njegove izjave date organima Centra bezbjednosti u Bijelom Polju izdvojene iz spisa ovog predmeta i nijesu korišćene u toku postupka.

Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, gdje je svaki izvedeni dokaz posebno cijenjen i svi dokazi u cjelini, uz provjeru navoda odbrane optuženog, Sud je našao da je optuženi Ranisavljević Nebojša izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, na način bliže opisan u izreci ove presude, i da je za isto djelo kriv i krivično-pravno odgovoran.

Naime, optuženi je, kako je to sam izjavio, dobrovoljno pristao da bude član naoružane grupe i da se stavi pod komandu Milana Lukića iz Višegrada. Dok je išao putem sa tom grupom prema Željezničkoj stanici saznao je da grupa treba da napadne voz. Na platou Željezničke stanice u Štrpcima upoznao se sa planom naoružane grupe.

Tada je dobio konkretne zadatke koje on treba da izvrši. Te zadatke je prihvatio i bezpogovorno izvršavao. Bio je svjestan da su u Bosni i Hercegovini u toku oružani sukobi između Srba, Muslimana i Hrvata i da on kao vojnik Višegradske brigade aktivno učestvuje u tom sukobu. Znao je da voz treba prisilno zaustaviti u stanici, iz voza izvesti civilna lica muslimanske i hrvatske nacionalnosti, radi njihovog ubistva. Kao vojniku i licu koje je ranije služilo redovni vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, poznato mu je bilo da te radnje predstavljaju tešku povredu pravila međunarodnog rataog prava prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanih sukoba, pa prema tome i sukoba koji je bio u toku u Bosni i Hercegovini. Optuženi sa takvom svijesti preduzima one radnje za koje je bio zadužen i aktivno učestvuje u izvršenju ovog krivičnog djela. Prilikom izvođenja putnika iz voza, iste prihvata i sprovodi do teretnog vozila, a u selu Mušići stražari i pazi da ne bi pobjegao neko od nasilno odvedenih lica iz voza. Kada je jedno lice pokušalo da pobjegne odmah je u to lice pucao i tako spriječio njegovo bjekstvo. To lice je pogođeno palo na zemlju, kojem je kasnije prišao Lukić Milan i zaklao bajonetom. Znači, da je on kao pripadnik naoružane grupe pod komandom Lukić Milana iz Višegrada, učestvovao u odvođenju iz voza civilnih lica a zatim i u ubijanju tih nedužnih civilnih lica.

Na osnovu svega izloženog proizilazi da je optuženi bio svjestan svih bitnih elemenata ovog krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje, tako da je ovo krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne optuženom, Sud je uzeo u obzir sve okolnosti iz člana 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije a koje utiču na to da li će kazna biti manja ili veća, pa mu je kao otežavajuće okolnosti uzeo u obzir, teške posljedice nastale izvršenjem ovog krivičnog djela – smrt 20 nedužnih lica kao i same okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, odvođenje putnika izvršeno na perfidan način, i to većinom građana države koja nije bila obuhvaćena oružanim sukobom, dok mu je kao olakšavajuće okolnosti uzeo to što je optuženi mlad čovjek i otac dvoje djece, smatrajući da će se sa kaznom zatvora u trajanju od 15 godina postići svrha kažnjavanja iz člana 33. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

Optuženi je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati 9.493,42 eura. Troškovi se odnose: na troškove advokata, branioca optuženog po službenoj dužnosti 6.479,72 eura, troškove lica saslušanih u svojstvu svjedoka 2.363,42 eura i troškovi uviđaja rekonstrukcije događaja na licu mjesta i reprodukcije video snimaka na glavnom pretresu 650,00 eura. Optuženi je dužan da na ime paušala plati 300,00 eura koji je odmjeren s obzirom na trajanje krivičnog postupka imovnog stanja optuženog.
Oštećene porodice su upućene na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.
Sa gore iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU
Dana, 09.09.2002. godine

Zapisničar
Vesna Knežević

PREDSJEDNIK SUDA-VIJEĆA
dr Vukoman Golubović

07.04.2009.

NA METI RAZULARENE DRŽAVE (10)

NA METI RAZULARENE DRŽAVE (10)
Na meti razularene države (10)
Mesto zločina: Stanica Štrpci

Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine
Pripremile: e-novine

STROGO POVERLJIVO I N F O R M A C I J A

O aktivnostima ŽTP-a „Beograd“ na sagledavanju bezbedonosne situacije na pruzi Užice–Gostun; saradnja sa organima MUP-a Srbije i Vojskom Jugoslavije.

I

Uvodne napomene
Kratak osvrt na vojno-političku situaciju

Na bazi vojno-političke procene stanja u međunarodnim odnosima u sadašnjem vremenu koje karakteriše postojanje jedne super sile (SAD) koja je i glavni nosilac politike „novog poretka“ i kohezije EZ gde preovlađuje Nemački faktor sa povećanim apetitom za dominacijom na Balkanu, kao i na osnovu „planetarnog postrojavanja“ po osnovu vere (islam, katoličanstvo i dr) i prisutnog vojnog faktora u rešavanju tih Međunarodnih sporova sa pozicije sile i to određenog broja zemalja gde OUN odstupa od principa zbog kojih je osnovana, zbog čega gubi smisao svog postojanja i međunarodni kredibilitet; i nažalost postaje servis politike SAD i EZ, tim, pre je potrebno vršiti bezbedonosno procenjivanje i sagledavanje sopstvenih snaga. Snage angažovane za obezbeđivanje mira u Jugoslaviji sve su više pristrasne u odnosu na krizu što potvrđuje ponašanje u sadašnjoj agresiji Republike Hrvatske na RSK (francuski, engleski, kanadski i drugi kontigent, stavili su se na stranu Republike Hrvatske). Treba očekivati, u slučaju odluke za vojnu intervenciju, učešće mirovnih snaga pojedinih zemalja OUN na strani agresije što bi dodatno otežalo strategijsko-operativni položaj srpskih snaga u RSK, RS pa i SRJ.

U sklopu svih procena, ŽTP „Beograd“ sa svojim mobilnim kapacitetima i statičkim infrastrukturnim objektima nalazeći se na glavnim osetljivim geostrategijskim pravcima, zahteva da se u ovoj situaciji kada se očekuju iznenađenja svih oblika, bolje organizuje što se ogleda, pre svega, u izradi pravih procena i operativnih planova zaštite svojih objekata.

Iz ovih razloga urađen je u sklopu Plana odbrane ŽTP-a „Beograd“, Elaborat o zaštiti objekata koji su od značaja za odbranu Republike Srbije. Mora se istaći činjenica da ŽTP „Beograd“ nije u mogućnosti da zaštiti sve objekte koji su određeni od strane mešovite Komisije (MUP, Vojska i ŽTP) za čuvanje.

Na osnovu rešenja Generalnog direktora i odluke da ogovorni ljudi ŽTP-a „Beograd“ obiđu prugu od Užica do Gostuna, direktor Sektora eksploatacije u saradnji sa direktorom Sektora unutrašnje kontrole i direktorom sektora odbrambenih priprema i zaštite, obišli su ovaj deo pruge. Opšti utisak je da je ovakav izlazak na teren bio potreban iz više razloga: prvo, pored zadovoljstva što su ih posetili svi direktori Sektora, odgovorni radnici na terenu, ocenjuju da je nedovoljna koordinacija između ŽTP-a i terena što za posledicu ima ležeran odnos prema radu i nemanja osećanja odgovornosti prema sredstvima rada.

Promene, da ne kažemo, radikalne, koje su se desile i dešavaju se, samo u jednom segmentu – transformacija ŽTP-a, na terenu se ne osećaju. Drugo, radnici na terenu ocenjuju da su njihove inicijative i zahtevi koje oni upućuju ŽTP-u „Beograd“ u dovoljnoj meri ne prihvataju o čemu će u ovoj informaciji biti i konkretnih slučajeva.

II
Aktivnosti u vezi poverljive informacije iz čvora Užice.

Šef Sekcije STP-a Užice informiše (28.01.1993. godine u 10,30) o najavi odvođenja putnika na pruzi Beograd–Bar koji prolaze kroz Bosnu kao i o zarobljavanju i ubijanju naših radnika koji su bili u sastavu vojske srpske.
Hitno smo reagovali na ovu informaciju:

1. Izvršena je konsultacija sa zamenikom generalnog direktora za eksploataciju i pomoćnikom generalnog direktora za koordinaciju (Ljubomira Stožinić i Mr Slavoljub Vukićević) gde je dogovoreno da se rasprava o ovom događanju prenese na uže rukovodstvo stručnog Kolegijuma gde će se utvrditi dalje aktivnosti. Ovom sastanku prisustvuje:
Ljubomir Stožinić, zamenik generalnog direktora
Dr Dragoslav Durković, pomoćnik generalnog direktora
Nebojša Bakić, pomoćnik generalnog direktora
David Vojinović, pomoćnik generalnog direktora
Slobodan Stamenković, direktor Sektora
Momčilo Stanković, direktor Sektora
Aleksandar Vojinović, direktor Sektora
Zoran Milićević, direktor Sektora
Radoslav Galičić, direktor Sektora
Mitar Mandić, direktor Sektora

Posle rasprave zaključeno je:
1. Odmah obavestiti Ministarstvo odbrane Srbije, MUP i državnu bezbednost Republike Srbije radi preduzimanja nadležnih mera.
2. Održati sastanak u Sektoru za odbrambene pripreme i zaštitu sa direktorima sektora eksploatacije gde će se utvrditi aktivnost po delatnostima.
1.2. Sastanak sa direktorima sektora Sastanak održan u prostorijama Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu.
Sastanku prisustvuju direktori sektora: Slobodan Stamenković, Svetozar Ćapin, Aleksandar Vojinović, Momčilo Stanković, Tadić Drago i Mitar Mandić. Mitar Mandić informiše o aktivnosima koje su do ovog roka učinjene. Dogovoreno je da svi direktori sektora eksploatacije i direktori sektora UK i OPIZ-a izađu na teren.
1.3. Sastanak sa predstavnicima vojske Jugoslavije i MUP Srbije
Na sastanku koji je održan u prostorijama Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu prisutni su:
- Komandir stanice milicije za železnički saobraćaj
- Šef službe državne bezbednosti za železnički saobraćaj
- Načelnik vojne delegacije pri ZJŽ
- Direktor sektora za odbrambene pripreme i zaštitu ŽTP-a
1.3.1. Zaključeno je:
1) Da se izvesti Ministarstvo odbrane Republike Srbije čime će se ispuniti sve obaveze iz nadležnosti železnice u vezi zaustavljanja vozova i odvođenja putnika.
1.4. Sastanak u Ministarstvu odbrane pri Vladi Republike Srbije
Razgovor je vođen sa pomoćnikom Ministra odbrane, generalom Kuzmanovićem. Ukazano je da posle zarobljavanja naših radnika koji su radili na fizičko-tehničkom obezbeđenju objekata na delu pruge kroz Bosnu i namere srpske vojske da zaustavljanjem vozova i odvođenjem putnika, i stvara još veću zabrinutost za bezbednost pruge i vozova.

Sa strane ŽTP-a zahtevano je da Ministarstvo odbrane Republike Srbije preko vojske Jugoslavije izvrši pritisak na vojsku srpsku iz Bosne radi odustajanja od ove namere jer to može imati kontra efekat. Ukazali smo da je dužnost svake države, a to znači i nas železničara da štiti svoj putnike bez obzira što ovaj deo pruge prolazi kroz teritoriju gde prestaje naša nadležnost.

-.-PHOTO: STOCK-.-Zločin u birokratskom lavirintu: ŽTP
Zločin u birokratskom lavirintu: ŽTP
PHOTO: STOCK

Koristili smo priliku da se ponovi naš zahtev za većim i određenijim učešćem Vojske Jugoslavije i MUP-a Srbije u obezbeđenju vitalnih objekata železnice koji su pre svega od interesa za odbranu Republike. Istakli smo da ŽTP nema ni ljudskih ni materijalnih mogućnosti da ove objekte štiti u strateškom smislu – po dubini i širini i da je zabluda da će ŽTP „Beograd“ sa jednim čuvarom na mostu odbraniti istu od diverzantskih grupa kojih je sve više na ovom delu pruge, ukoliko se prostor oko naših objekata po dubini ne štiti snagama VJ i MUP Srbije.

Ukoliko dođe do prodora diverzantskih grupa i ugrožavanja naših objekata na ovom delu pruge umanjiće se borbena snaga vojske Jugoslavije, a železnica će imati velike materijalne štete tim pre što na ovom delu pruge nema alternativnih rešenja.

1.4.1 Zaključeno je:
1) Da je ŽTP „Beograd“ u okviru svojih prava i obaveza korektno odradilo svoj deo posla i da su dalje aktivnosti oko ovih intervencija isključivo u nadležnosti Ministarstva odbrane i VJ.
2) General Kuzmanović će obavestiti Ministra odbrane pri Vladi Republike Srbije koji će po svojoj dužnosti obavestiti Generalštab vojske Jugoslavije.
3) Da ŽTP „Beograd“ isključi svaku mogućnost ocenjivanja efekata ovih akcija vojske Srpske jer se ne znaju prave namere i cilj njihove akcije.

III
Sastanak u MUP-u za Užice (2.02.1993)

Ovom sastanku prisustvuju načelnik MUP-a za Užice Boško Petrić i Komandir milicije užičkog regiona Đorđe Kerić. Sa strane ŽTP-a prisutni su Mitar Mandić, Drago Tadić i Vuko Mulina.
Cilj sastanka je da se:
- Proveri verodostojnost informacije,
- da se prikupe najnovija saznanja milicije i državne bezbednosti o ugroženosti ovog područja što podrazumeva i objekte ŽTP-a.
- da se dođe do podataka o ekstremnom ponašanju radnika zaposlenih na železnici, ukoliko ima istih.
- da se zatraži pomoć snaga milicije u obezbeđenju naših objekata i pojača kontrola terena po dubini.
- da se dogovore stalni kontakti na svim nivoima.
Vođena je otvorena rasprava o svim pitanjima koja su bila na dnevnom redu i zaključeno je:

1.1. Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav postupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije, stav je MUP iz Užica.

1.2. Upozoren je MUP okruga Užice da ŽTP „Beograd“ nema mogućnosti za uspešnu odbranu svojih objekata od strane neprijateljskih snaga koje će sve više pokušavati da ugroze infrastrukturu železnice. Ovaj problem postaje veći zbog neproverene i sumnjive kadrovske strukture železničara koji rade na ovom regionu.

ŽTP „Beograd“ instistira na trajnom rešenju ovog problema, jer svaka improvizacija ili simbolika u podršci, kratkog je daha, i uvećava mogućnost teže agresije odnosno rušenje nekih objekata čime se dovodi u pitanje funkcija železničkog saobraćaja i smanjuje borbenu spremnost oružane sile vojske Jugoslavije.

Rečeno je da ŽTP „Beograd“ sa svoje strane ulaže velika materijalna sredstva da bi sebe osposobila za zaštitu objekata i efikasno sprovođenje i izvršenje Plana odbrane koji je sastavni deo Plana odbrane Republike Srbije. Konstatovano je od strane MUP-a da oni nemaju mogućnosti za posedanjem naših objekata, ali kad zatreba oni će obezbeđivati prugu po dubini na celom području koje bude ugroženo. Ovde se podrazumeva i deo pruge koji prolazi kroz Bosnu.

Da bi se ovo ostvarilo moramo pravovremeno razmenjivati sve informacije koje ukazuju na opasnost za ugrožavanje železničkih objekata i putnika. MUP će sa svoje strane pojačati kontrolu i praćenje vozova, učiniti napor da se uspostavi bolja saradnja sa vozopratnim i staničnim osobljem. Ovu obavezu MUP je već izvršio.

1.3. Rukovodstvo MUP-a i državne bezbednosti okruga Užice izražava svoje čuđenje za postupak ŽTP, odnosno njegovih stručnih službi kada u nekim, reklo bi se, ekstremnim slučajevima vraćaju radnike muslimanske nacionalnosti na vitalna mesta odakle mogu neometano da organizuju svaku sabotažu, odnosno diverziju.

Ovakav postupak ŽTP-a, smatra se, u najmanju ruku, za neodgovorno i neozbiljno ponašanje, tim pre što u vezi ovih najnovijih odluka nije ispoljena želja za bilo kakvom saradnjom sa MUP-om. Predstavnici MUP-a smatraju da za železnicu i njenu bezbednost dolaze još teži dani. U jednoj hipotetičkoj verovatnoći širenja sukoba i prodiranja neprijatelja na prostor Ruda – Višegrada, pitamo se u kakvom položaju bi se našla železnica i Vojska Jugoslavije. Za ovu pretpostavku niti kod železnice niti kod vojske nema alternativnih rešenja.

-.-PHOTO: EPA/TANJUG-NENAD PETROVIĆ-.-Uvek na visini zločinačkog zadatka: Dragoljub Ojdanić
Uvek na visini zločinačkog zadatka: Dragoljub Ojdanić
PHOTO: EPA/TANJUG-NENAD PETROVIĆ

2.
Poseban sastanak sa Službom državne bezbednosti regiona Užice (04.02.1993. godine). Ovom sastanku prisustvuju isti predstavnici železnice i B.Dimitrijević iz službe državne bezbednosti za region Užice.

I na ovom sastanku predstavnici ŽTP-a su predložili o čemu treba razgovarati:
- O stepenu zaštite objekta ŽTP-a
- O nacionalnoj strukturi zaposlenih u ŽTP-u (region Užice)
- O saznanjima organa državne bezbednosti o neprijateljskom posrednom i neposrednom delovanju pojedinih naših radnika i njihovoj saradnji sa neprijateljem iz Bosne.
- O ukupnom ponašanju muslimanske populacije sa ovog područja koja gravitira pruzi i objektima ŽTP-a.
- O saradnji ŽTP-a i MUP-a Užice od dana diverzije na mestu Bistrica.

U otvorenom razgovoru došli smo do zaključka:
2.1. Služba DB nema primedbi na rad i ponašanje naših radnika koji rade na obezbeđenju naših objekata. Naprotiv, bilo je i otvorenih pohvala. Disciplina je na visini organizacije poboljšanja. Ocenjeno je da sa ovim brojem izvršioca ŽTP ne bi mogla da zaštiti sve svoje objekte koji bi se našli u uslovima ratnih dejstava ili neposredne ratne opasnosti.

2.2. MUP i državna bezbednost regiona Užice preporučuju ŽTP-u da koliko je to moguće, radnike muslimanske nacionalnosti „razređuje“ sa drugim radnicima.
Povesti računa ko nam radi na delu pruge koja prolazi kroz Bosnu. Radnike muslimanske nacionalnosti ne treba raspoređivati na rad na delu pruge kroz Bosnu zbog njihove lične bezbednosti. Ovim radnicima, preporučuju organi MUP-a treba dati sporedne poslove i što dalje od mesta boravka čime se smanjuje opasnost od odmazde, s jedne strane, i onemogućava „bliski kontakt“ sa istomišljenicima iz Bosne.

Iznet je primer u pozitivnom smislu kako je postupljeno sa Bjelak Latifom (Hodžin sin) koji je svojim delovanjem skrenuo pažnju na sebe organa DB-a koja dokazuje da je sarađivao sa počiniocima diverzije na mostu Bistrica. On je sam napustio železnicu jer mu je onemogućeno da iz udaljenog mesta sarađuje sa svojim istomišljenicima.

Ovo je razlog da se postavi pitanje ŽTP-u, zašto je vraćen na isto mesto Jejina, a i drugi kada su bili premešteni s ciljem da im se onemogući delovanje zbog kojeg su bili poznati. Postupak njihovog vraćanja, DB ocenjuje kao veoma pogrešan, čak i opasan. Ovaj slučaj devalvira našu saradnju sa organim DB što ih nije sprečilo da izraze svoje otvoreno čuđenje kako je to moglo da se dogodi.

Ovom prilikom ponovljena su saznanja DB-a o pojednicima da su nastavili saradnju sa SDA. Naveli su nekoliko karakterističnih primera:
- Jejina Izet – saradnja sa vođama stranke SDA. U njegovom stanu su se održavali sastanci. Njegova je krilatica „da će da se bori protiv Srba“. Poseduje arsenal oružja. Iz ovih razloga negoduje šef Radne jedinice Sekcije STP iz Užica na čudan postupak nekih ljudi iz ŽTP-a „Beograd“. Naime, rukovodilac STP-a u nekoliko navrata odbija zahtev ovog radnika da se vrati na staro mesto. Međutim, ovaj radnik lično u Beogradu dobija rešenje o svom vraćanju na staro mesto i teatralno ga uručuje svom šefu. Ovaj otpravnik vozova bio je premešten u Belu Reku.

- Terpalovac Adem – šef ETD deonice u Priboju, njegov rođeni brat je vlasnik jedne kafane u Brodarevu i druge u Priboju. Čest njegov gost u ovim kafanama je Ugljanin, predsednik stranke SDA za Sandžak.

Ovaj radnik ima kiosk koji je priključen na struju preko železničkog objekta i nikome ne plaća potrošnju iste. Uz ovaj slučaj navode se primeri osam drugih stanova koji su priključeni na železničku naponsku mrežu a da ne plaćaju potrošnju struje (podatak iz prijave DB). Veliki broj radnika železnice ima u svom stanu uveden ŽAT telefon, a da o tome nije obavešten DB ili Sektor za odbrambene pripreme i zaštitu. Ovo iz razloga što se sa ovih telefona mogu izdavati direktna naređenja ili instrukcije za inkrimisane aktivnosti. Kada je uočen ovaj slučaj, saznali smo od unutrašnje kontrole ŽTP-a da širom Srbije ima mnogo uvedenih ŽAT telefona. Čak ih poseduju penzioneri i neželezničari. Zašto ne postavite pitanje: zar se sa ovih telefona ne mogu davati lažne informacije koje imaju za cilj uznemiravanje radnika ŽTP-a, ili davati podaci o lokaciji objekata i sastavu voza, njihovom pljačkanju, odnosno miniranju. Neshvatljiv je tolerantan odnos ŽTP-a prema ovim činjenicama.

-.-PHOTO: FHP-.-Sećanje na žrtve: Štrpci 2008.
Sećanje na žrtve: Štrpci 2008.
PHOTO: FHP

Podaci o ovim telefonima nalaze se kod Unutrašnje kontrole ŽTP-a. Posle ovih konstatcija za očekivati je da će Stručni kolegijum generalnog direktora ŽTP-a „Beograd“ doneti adekvatne odluke.

- Kamberović Himzo – čuvar pruge – ophodar u deonici ZOP Brodarevo. Veoma je aktivan u radu stranke SDA. Često putuje u Nemačku, dosta je odsutan sa rada. Ove postupke toleriše šef deonice Tumbul Bahto.

- Brajanac Ifet – pomoćnik šefa deonice ZOP u Prijepolju. Član je SDA. Zloupotrebljava svoj položaj i omogućava radnicima Muslimanima odsustvo sa posla da bi učestvovali na sastancima stranke SDA. Svake godine ide u Nemačku.

- Slatina Nusret – pružni poslovođa ZOP-a u Priboju. Vrlo aktivan u SDA. Bio je premešten kao radnik, ali je zbog potrebe službe vraćen u Priboj. Njegov rođeni brat je umešan u aferu „ASTRA“ oko nabavke oružja iz inostranstva.

- Sikirić Miloš – šef stanice Priboj. Postoji projava kod DB da zloupotrebljava svoj položaj. Svojim radnicima upisuje produženi rad. U DB-u postoji prijava poznatog lica - železničara o njegovim zloupotrebama.

Na kraju ovog razgovora upozoreni smo od službe Dba da naši radnici Muslimani očekuju eskalaciju socijalnih nemira u Srbiji da bi svi prešli na stranu SDA i borili se protiv Srba. Ukazano je na poznatu činjenicu da je veliki broj naših radnika Muslimana u direktnoj rodbinskoj vezi sa Seferom Halilovićem, glavnim komadantom Štaba vojske BiH-a. Poznata je činjenica da je i on poreklom sa ovog područja o kome je reč.

Takođe smo dobili podatak od šefa stanice u Prijepolju da su uočena noćna kretanja Muslimana. Pretpostavlja se da prenose pozive, obaveštenja ili razne podatke od interesa za SDA.

3. Sastanak u Korpusu vojske Jugoslavije sa sedištem u Užicu
Sa strane vojske Jugoslavije sastanku prisutni komandant Korpusa general Ojdanić i zamenik komandanta Korpusa pukovnik Borojević. Ispred ŽTP-a sastanku prisustvuju Mitar Mandić, Drago Tadić, M. Živanović i Vuko Mulina.

Cilj sastanka je:
1) Upoznati vojsku Jugoslavije sa mogućnostima, merama i faktičkim stanjem obezbeđenja železničkih objekata koji su od posebnog interesa za odbranu Republike.
2) Uticaj i posledice na borbenu sposobnost vojske u slučaju rušenja ovih objekata.
3) Mogućnosti, interesi i stvarno opredeljenje vojske da pomogne na obezbeđenju železničkih objekata.

Naše izlaganje kroz tačke dnevnog reda koje smo predložili, što se odnosilo na vitalne objekte pruge Beograd–Bar, sastojalo se iz podataka o broju objekata, njihovoj osetljivosti, snagama ŽTP-a koje ih štite, materijalno-tehničkim sredstvima, o posledicama koje bi se odnosile i na vojsku i na železnicu.

Ukazali smo na opasnost od rušenja ovih objekata pogotovo onih koje niko neobezbeđuje. Kroz ilustracije smo objasnili koliko bi vremenski bio u prekidu saobraćaj bez obzira na veliku mobilnost naše građevinske operative.

Komandant korpusa je shvatio naše probleme ali je u sklopu naših problema, izneo probleme na koje oni nailaze. Poznato je da ovaj Korpus gravitira na području gde su svakodnevene oružane provokacije na suverenitet Jugoslavije. Odmah je skrenuo pažnju da vojska ne može da nam pomogne, bar što se tiče neposredne pomoći.

Složio se sa našom konstatacijom da ako dođe do rušenja bilo kog objekta na delu pruge Užice–Štrpci–Gostun, nema mogućnosti za alternativna rešenja. Ocenjujemo da treba prihvatiti predlog generala Ojdanića da se problem obezbeđenja vitalnih objekata koji su značajni za odbranu Republike stavi na dnevni red Vlade Republike Srbije, tim pre što je ova Vlada i donela rešenje kojim ŽTP „Beograd“ proglašava za preduzeće od posebnog značaja za odbranu Republike.

Naš zahtev bi se odnosio na obavezu zaštite većeg broja objekata sa većim brojem izvršilaca. Približno onoj proceni koju je dala mešovita komisija (ministarsva odbrane, MUP-a i ŽTP-a). Ako bi se usvojio ovaj predlog, organizacija, režim tretiranja radnika FTO-a, materijalno-tehinčka sredstva i ukupan plan zaštite objekata pravio bi se na bazi operativnih vojnih procena. Naravno

Republika Srbija mora da prizna troškove ŽTP-u koji bi proizašli iz uvećanih obaveza da se veći broj objekata štiti i jačim snagama. Nažalost ne može se računati na permanentnu pomoć VJ. Ako bi se ovaj predlog generala Ojdanića prihvatio Vlada Srbije ŽTP „Beograd“ bi izradila pouzdan sistem obezbeđenja vitalnih objekata, stvari i putnika.

4. Obilazak pruge Užice–Brodarevo, uvid i ocena funkcionisanja FTO-a (04.02.1993. godine)
Ovaj deo pruge obišli su svi direktori sektora eksploatacije, direktor sektora unutrašnje kontrole, direktor sektora za odbrambene pripreme i zaštitu, kao i predstavnici VJ i MUP-a.

Opšti je utisak svih učesnika da je služba FTO-a zajedno sa poslovima čuvarske odnosno ophodarske delatnosti na zavidnom nivou. Kod ovih radnika ispoljen je visok stepen discipline i odgovornosti. Konstatovano je da je stražarska služba u teškom položaju i to zbog konfiguracije terena na kojima se nalaze objekti i otežane mogućnosti da se dolazi odnosno odlazi sa posla. Zbog težine terena, strukture stanovništva, mogućnosti iznenađenja, nemanja sredstava veze, neprijatelj bi bio u prednosti.

Iz ovih razloga dnevna odnosno noćna kontrola je gotovo nemoguća osim vizuelnih iz voza. Deo pruge koji ide kroz Bosnu, ozbiljan je problem čuvanja. Čak i MUP ističe da na ovom prostoru nema nadležnosti. Obilazak pruge od strane stručnog rukovodstva ŽTP „Beograd“ naišao je na veliko odobravanje radnika terena.

Obavljene su stručne konsultacije skoro po svim delatnostima; otklonjene su neke nejasnoće i dileme. Prilika je bila da se na zajedničkom sastanku svih delatnosti, neka pitanja usaglase.

5. Sastanak sa svim šefovima RJ odnosno Sekcija i šefova većih železničkih stanica (05.02.1993. godine)
Sastanak je dobro organizovan i odvijao se operativno. Tema je bila bezbednost u širem smislu. Odmah je izneta činjenica da je u ZOP-u veliki broj zaposlenih radnika muslimanske nacionalnosti. Na delu pruge Prijepolje–Gostun čak 50% radnika Muslimana (pružna deonica Brodarevo). U drugim deonicama ovaj problem je manje izražen. Ako bi napravili mali pregled deonica ZOP-a na ovom regionu, to bi izgledalo ovako:
- šef deonice u Brodarevu – Tumbul Bahto;
- šef deonice u Prijepolju – Bulatović Đorđe (pomoćnici Jejina Nuka i Brajanac Ifet);
- šef deonice Priboj – Mujezinović Šaćir. Za ovog radnika šef Sekcije ZOP tvrdi da je najbolji. Iz bezbednosnih razloga (lične bezbednosti) dogovoreno je da se ovaj radnik povuče sa dela pruge koji prolazi kroz Bosnu. Ovo je učinjeno na sugestije MUP-a i DB-a regiona Užice.

Između ostalog iznet je problem ophodara koji vrše ophodnju pruge kroz Bosnu, oni odbijaju da rade na ovom delu pruge, zbog lične sigurnosti. Šef stanice Priboj tvrdi da je Slatina Nusret, radnik ZOP-a, „težak“ ekstremista. I još nešto, ovaj šef stanice tvrdi da je u Priboju najopasnije. Ukazao je na podatak da je u Priboju bilo okupljeno oko 500 Muslimana očekujući prodor muslimanske vojske na ovaj pravac. Ovaj šef stanice usprotivio se da Zulović bude vraćen na staro mesto. Za ovakav svoj stav dobio je oštar ukor od bivšeg šefa Sekcije STP Užice. Rekao mu je „bolje drži jezik za zube“ jer zbog ovoga možeš da izgubiš posao. Tvrdi se za ovog radnika, da je na dan izvršenja diverzije na mostu Bistrica bio odsutan, odnosno išao da primi zadatak od naredbodavca.

Šef stanice iz Požege smatra da je malo jedno čuvarsko mesto za ovu stanicu. Izneta je tužna činjenica „da radnici železničari pokradoše sve što se pokrasti može“. Saobraćajni kontrolor smatra da je problem, između ostalog, u malom broju izvršilaca koji prate vozove. Recimo, lokalne vozove, prati jedan kondukter.

Šef RJ vuče vozova izneo je problem uvećanog straha mašinovođa koji voze na ovom regionu.

IV

Umesto zaključaka

P r e d l o g

Na bazi ponuđenog materijala, procena i ocena, materijalne i druge mogućnosti ŽTP „Beograd“, Stručni Kolegijum generalnog direktora predložiće i usvojiti zaključke, utvditi nosioce aktivnosti, operativne programe rada i odgovornost za neizvršene zadatke.

Sledi:
JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“ SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU

Strogo pov.br. 5/1 – 93
Dana: 01.03.1993. god.
Beograd, Nemanjina br. 6

PREDMET: Informacije o zadržavanju vozova i odvođenju putnika u ukrsnici Štrpaca
Obaveštavamo Vas da je u poslednje vreme prisutna pojava nepredviđenog zaustavljanja i zadržavanja vozova sa prevozom putnika na pruzi Beograd–Bar i to na delu pruge koja prolazi kroz teritoriju Republike Srpske, službeno mesto ukrsnica Štrpci.

Dana 12.02.1993. godine izvršeno je prinudno zadržavanje voza u ukrsnici Štrpci i izvršeno je odvođenje putnika, i to:
- Iz voza br. 3600 koji je zadržan od 7.36 – 7.44 časova odvedena su 3 putnika.
- Iz voza br. 3601 koji je zadržan od 8.05. – 8.14 časova odvedeno je 6 putnika, a dva putnika koja su čekala na stanici sprečena su da otputuju i takođe odvedena.

-.-PHOTO: STOCK-.-Vozovi i dalje prolaze: Negde u Srbiji
Vozovi i dalje prolaze: Negde u Srbiji
PHOTO: STOCK

Dana 27.02.1993. godine prisilno je zaustavljen voz 671 u 15.50 časova i zadržan je 22 minuta. Ovo je uradila grupa uniformisanih lica koja je pod pretnjom zahtevala od otpravnika vozova da putem glavnog staničnog ulaznog signala zaustavi voz 671. Nakon zaustavljanja izvršen je pregled putnika u prisustvu dva milicionera – pratioca voza. Odvedeno je 24 putnika, muškarca.

Posebno naglašavamo da je među odvedenim licima i jedan radnik ŽTP-a „Beograd“ i to otpravnik vozova u stanici Prijepolje teretna Memović Fikret.

Dužni smo da Vas upoznamo da smo blagovremeno Ministarstvu odbrane RS i MUP-u RS ukazali na moguće posledice po saobraćaj vozova, bezbednost železničke infrastrukture, i druge posledice koje mogu proizaći nakon ovakvih akcija.

Svako zaustavljenje i zadržavanje vozova koje nije predviđeno redom vožnje ili nije unapred najavljeno u cilju preduzimanja odgovarajućih organizacionih mera može imati za posledicu ugrožavanje bezbednosti kretanja vozova, kao i druge posledice.
Ovu informaciju dostavljamo radi preduzimanja potrebnih mera iz vaše nadležnosti.

DOSTAVLJENO:
- Ministarstvu odbrane RS
- Ministarstvu unutrašnjih poslova RS
- Ministarstvu za saob. i veze RS

GENERALNI DIREKTOR ŽTP-a „Beograd“
Milomir Minić, dipl.pravnik

JŽTP „BEOGRAD“
Šalje:
SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU
Inicijali: MĐ / IP
Br: 22 / 2 – 94
Datum: 10.02.1994.god.

PREDMET: Odvođenje putnika iz Ukrsnice Štrpci
- traži se –

Povodom drugog zahteva upućnog Generalnom direktoru ŽTP od strane Skupštine Republike Crne Gore odnosno Komisije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza br. 671 izvršenoj u Štrpcima, inače naslovljen na ovaj Sektor, ocenjujemo, da u interesu ŽTP-a „Beograd“ i šire, zahtev treba proslediti Sektoru za eksploataciju odnosno Sektoru za STP što podrazumeva i naš konačan odgovor ovoj instituciji. Sektor za odbrambene pripreme i zaštitu ukazuje na neke činjenice u vezi sa ovim događajem:

1. U cilju preduzimanja preventivnih mera povodom učestalih pretnji diverzijama na pruzi Beograd–Bar, uputili smo Generalnom direktoru ŽTP-a upozorenje gde smo dosta precizno ukazali na opasnost odmazde (strogo pov.br. 4 / 1 – 93 od 01.02.1993. god),

2. U vezi ovog upozororenja održan je sastanak najužeg stručnog kolegijuma ŽTP-a gde je direktor ovog Sektora podneo informaciju o bezbedonosnom stanju na pruzi Beograd–Bar.

3. Održan je sastanak sa predstavnicima milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije.

4. Obavljen je razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Republike Srbije gde je dogovoreno da se o najavama diverzija i drugih subverzivnim aktivnosima obavesti Ministar odbrane Republike Srbije, a da Ministar odbrane upozna Vojsku Jugoslavije, čime se obaveze ŽTP-a „Beograd“ do kraja iscrpljuju.

5. U okviru ŽTP-a održan je sastank sa direktorima sektora i sačinjen je plan i program mera sa zadatkom obilaska pruge na teritoriji užičkog regiona.

6. Podneta je informacija o aktivnostima ŽTP-a na sagledavanju bezbedonosne situacije na pruzi Užice–Gostun (saradnja sa organima MUP-a Republike Srbije i Vojskom Jugoslavije).

Sve aktivnosti koje su vođene u ovom Sektoru, a vezane su za slučaj odvođenja putnika iz voza 671 kodirane su visokim stepenom zaštite tajnosti podataka – „Strogo poverljivo“ – što je razlog da upozorimo da se materijali ovog Sektora ne mogu koristiti za pismene informacije i slično.

Iz ovih razloga predlažemo da Zamenik Generalnog direktora za eksploataciju izda nalog Sektoru za STP kako bi se sled logičkih algoritama ovih događanja zamenio podacima (vremenskim i brojčanim iskazima) iz procesa eksploatacije prevoza odnosno organizacije saobraćaja što bi globalno posmatrano, trebalo odgovoriti na sledeća pitanja:

1. Kretanje voza
- vreme polaska i razlog eventualnog zakašnjenja voza iz stanice Užice,
- da li je voz održavao vozna vremena i vremena bavljenja predviđena RV,
- kako je voz zaustavljen u ukrsnici Štroci i po čijem zahtevu;
2. Vozno osoblje
- broj voznog osoblja i njihov domicil,
- ako je vozno osoblje ŽTP-a „Beograd“ u prilogu dostaviti izjave ovih radnika,
3. Rad otpravnika vozova u ukrsnici Štrpci
- izjava otpravnika vozova o događanjima u ukrsnici i mere koje je preduzeo,
4. Sadržaj izveštaja šefa sekcije STP Užice
5. Mere koje su preduzete u Sektoru STP

Molimo da se naša sugestija u pogledu procedure oko korespondiranja između ŽTP-a „Beograd“ i Komisije Skupštine Republike Crne Gore, shvati kao izraz dobre namere kako bi se na zadovoljavajući način odgovorilo zahtevu.

Još jednom skrećem pažnju da je ovaj Sektor svojim dopisom upućenom zameniku Generalnog direktora ŽTP-a „Beograd“ predložio da izveštaj o ovom događaju podnese Sektoru za STP (broj 22 / 1 – 94 od 07.01.1994. godine).

DIREKTOR SEKTORA ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU
Mandić Mitar, dipl.saob.inž.


Skupština Crne Gore
Komisija za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza br. 671 izvršenoj u Štrpcima 27.02.1993. god.
Broj: 02 – 137 / 1
Podgorica, 27.01.1994. god.
GENERALNOM DIREKTORU JPŽ

Poštovani,
Obavještavam Vas da je Skupština Crne Gore na drugom redovnom zasjedanju, dana 19.10.1993. god., donijela donela odluku o formiranju Komsije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671, izvršenoj u mjestu Štrpci, na pruzi Beograd–Bar. Shodno toj odluci, Komisija prikuplja informacije od državnih organa i iz drugih izvora. Vjerovatno Vam je poznato da smo preko Ministarstva saobraćaja Republike Crne Gore, zamolili za dokumentovanu informaciju i Vaše preduzeće. Odgovor koji je uslijedio 15.12.1993. god. (nema broja dokumenta kojim je on zaveden u Vašu arhivu), a potpisao(la) ga je gđa (gospodin) Maksimović (ime nečitko), zamjenik generalnog direktora, nije iscrpan, s obzirom na našu molbu i vanredan događaj u Štrpcima. Zato Vas molimo da učinite dodatni napor kako bi nas detaljno izvjestili u pogledu kretanja voza, ponašanja osoblja i rezultatima Zakonom predviđenih radnji koje su u kompetenciji odgovornih u Vašem preduzeću u tako vanrednim prilikama.

Uz srdačne pozdrave i najbolje želje,
Dragiša Burzan,
Predsjednik Komisije


JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“
SEKTOR ZA SAOBRAĆAJNO TRANSPORTNE POSLOVE
SLUŽBA ZA POSLOVE VANREDNIH DOGAĐAJA
BROJ: 284 – 14 / 02
DANA: 08.03.2002.
BEOGRAD
POMOĆNIKU GENERALNOG DIREKTORA ZA PRAVNE POSLOVE I LJUDSKE POTENCIJALE
PREDMET: Odgovor u vezi predmeta K. br. 5 / 98 Višeg suda u Bijelom Polju

U vezi događaja od 27.02.1993. godine, kada je u stanici Štrpci došlo do nasilnog odvođenja 20 putnika iz voza broj 671 koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar, dajemo Vam sledeću informaciju.
Povodom ovog događaja Služba za poslove vanrednih događaja ne poseduje nikakva pisana dokumenta niti je pomenuti događaj vođen kao vanredni događaj prema odredbama Pravilnika 19, Uputstvo 79 i Uputstvo 2030 /91.

U vreme dešavanja spornog događaja ŽTP „Beograd“ je bio vlasnik pruge i železničke stanice Štrpci i radnici koji su obavljali službu u stanici Štrpci su bili radnici ŽTP „Beograd“. Nekoliko dana po nastanku već pomenutog događaja pristupilo se prikupljanju osnovnih podataka o nastalom događaju, ali je stav neposrednih rukovodioca bio da se isti ne tretira kao vanredni događaj, već da se prikupe podaci radi eventualnog informisanja rukovodećih struktura u okviru našeg Preduzeća i nadležnih službi u saveznim i republičkim organima za poslove saobraćaja.

Iz Sektora za saobraćajno transportne poslove, po prikupljanju osnovnih podataka, otišla je jedna pisana informacija sa naznakom „strogo poverljivo“ na nama nepoznate adrese, dok se prikupljeni materijal čuvao u jednoj fascikli.

Materijal je bio u Službi za poslove vanrednih događaja negde do marta 1995. godine, kada je od strane šefa Odeljenja za saobraćajne poslove, Ujčić Josipa, uzet radi podnošenja izveštaja višim organima. O tome, kome je podnešen izveštaj i u kojoj formi mi nemamo nikakvih saznanja. Od tada u službi nema nikakvih tragova o pomenutom događaju u stanici Štrpci.

Što se tiče kretanja voza 671 dana 27.02.1993. godine o tome Vam ne možemo dati konkretne podatke, jer se prema odredbama člana 4 Upustva o obrascima saobraćajne službe i načinu njihovog vođenja (58) saobraćajna evidencija odnosno odgovarajući beležnici, saobraćajni dnevnik, stari grafikoni saobraćaja vozova i slične evidencije čuvaju u arhivi godinu dana.

Informacije o samom događaju u stanici Štrpci i o tome gde se čuva prikupljeni materijal možete dobiti od rukovodilaca koji su tada radili u Sektoru za saobraćajne poslove (šefa Odeljenja za saobraćajne poslove Ujčić Josipa, pomoćnika direktora Sektora za STP za saobraćajne poslove Kecman Nenada, zamenika direktora Sektora za STP Janković Predraga i direktora Sektora za STP Urošević Milana) kao i od pomoćnika generalnog direktora za bezbednost i organizaciju saobraćaja Stamenković Slobodana i zamenika generalnog direktora za eksploataciju Stožinić Ljubomira, koji su obavljali rukovodeće funkcije u Preduzeću u vreme spornih dešavanja.

Srdačan pozdrav,
DIREKTOR SEKTORA ZA STP
M. Stamatovski, dipl.saob.inž.

07.04.2009.

DRŽAVA ORGANIZOVALA ZLOČIN (9)

DRŽAVA ORGANIZOVALA ZLOČIN (9)
Država organizovala zločin (9)


Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva“. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku“, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima“ Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine

Pripremile: e-novine

Pristupi svjedok Luka Dragićević, rođen 1951. godine, pukovnik u JNA – Vojsci Jugoslavije, sa optuženim nesrodan, upitan, upozoren izjavi na sudu u Bijelom Polju: „Sve do početka rata u Bosni i Hercegovini ja sam radio kao vojno lice – potpukovnik u Vazduhoplovnom školskom centru u Sarajevu. Nakon što je izbio rat u BiH ja sam dobio vojni raspored u Višegrad. Raspoređen sam u Višegradsku brigadu od 27.7.1992. godine. Ja sam inače rodom iz Višegrada. Od 26.10.1992. godine pa sve do 3.8.1993. godine bio sam na mjestu komandanta Višegradske brigade. Nakon toga sam premješten u Taktičku grupu Višegrad, a potom u Sarajevsko-romanijski vod. Komanda Višegradske brigade se nalazila na lijevoj strani Drine u mjestu Okolište, u zgradi gdje se i ranije nalazila vojska. U tom vremenskom periodu Višegradska brigada je imala zadatak da obezbjeđuje lijevu obalu Drine i komunikaciju Međeđa, Semić, Žepa, odnosno liniju Semić–Žepa i komunikaciju Višegrad–Rogatica preko Semeća. To je stari put. Za to vrijeme nijesmo imali nekih većih vojnih dejstava. Na desnoj obali Drine nijesu se izvodila vojna dejstva i na tom prostoru su postojale posadne čete koje su sačinjavale većinom starija lica sa tog terena koja su čuvala taj prostor od ubacivanja neprijateljskih jedinica. Brigada je bila četnog sastava. U okviru te brigade postojala je Interventna četa. Komandant te Interventne čete bio je Inđić Boban iz Višegrada do njegovog ranjavanja, a posle toga je došao Rade Tanović“.

Pukovnik Dragićević: Ništa ja ne znam

„Pripadnici Višegradske brigade su bili lica za koje me pitao predsjednik vijeća i to Mitrašinović Mijo kao vojnik, Poluga Obrad, kao komandir voda Interventne četa, ne sjećam se njegovog brata sada, Drekalo Ranko je bio komandir voda, Kovačević Mirko takođe komandir voda. Ističem da je Kovačević Mirko bio ranjen prije 27.2.1993. godine. Jovičić Mića, dobrovoljca, sam više upoznao posle rata u Višegradu, nego što sam ga znao kao vojnika. Nije mi poznato lice po nadimku pijani Slovenac, niti lice koje je imalo nadimak Pukovnik. Lukić Milana iz Višegrada sam znao iz viđenja i znam da nije bio pripadnik moje brigade, niti je bio vojnik. Koliko je meni poznato, dok sam ja bio komandant brigade on je bio u zatvoru u Užicama i Beogradu. Nijesu mi poznate njegove aktivnosti na području Višegrada. Optuženog Ranisavljević Nebojšu, koga sam danas vidio u sudnici i koji je bio doborvoljac iz Despotovca, više sam upoznao kada je već bio ranjen negde u rano proleće 1993. godine i nalazio se na liječenju u Užicama. Znam da je tom prilikom bio ranjen i komandir Interventne čete Inđić Boban i da su zajedno ležali u bolnici u Užicama.

Oni su ranjeni u jednoj akciji u selu Orahovici odnosno u protivakciji. Danas ne mogu da se sjetim gdje sam se tačno nalazio dana 27.2.1993. godine. Pretpostavljam da sam se nalazio u Komandi brigade gdje sam inače boravio kad nijesam bio na terenu. Najviše vremena sam provodio na terenu. O otmici putnika iz voza u Štrpcima saznao sam iz sredstava javnog informisanja jedno desetak dana kasnije. Meni kao komandantu Višegradske brigade ništa nije bilo poznato u vezi ovog događaja. Smatram da niko od pripadnika Višegradske brigade nije učestvovao u toj akciji. Ja tako smatram a ne mogu tvrditi, jer nijesam bio na licu mjesta niti sam dobio bilo kakvu informaciju u vezi toga. Ništa više nijesam saznao ni kasnije o ovom događaju osim iz sredstava javnog informisanja. Moja brigada je bila zadužena da se brine samo o lijevoj obali Drine a posadne čete o desnoj obali Drine. Prema tome, područje odnosno mjesto Štrpci kod Rudog nije bilo područje dejstva moje brigade. Što se tiče optuženog Ranisavljević Nebojše, to sam i prethodno istakao da sam ga više upoznao kada je već bio ranjen u bolnici u Užicama. Ja kao komandir brigade nijesam znao niti sada mogu da kažem gdje se 27.2.1993. godine konkretno nalazio Ranisavljević Nebojša niti mogu da kažem ni za ostale pripadnike Interventne čete koje sam danas pomenuo.

Logično je bilo da su oni bili na izvršenju svog zadatka a taj zadatak je bio, kako sam ranije istakao, obezbeđenje linije Međeđa–Sjemić–Žepa i komunikacije Višegrad–Rogatica preko Sjemića. Goraždanska brigada, koja je rasformirana u avgustu mjesecu 1992. godine, ponovo je formirana na području Višegrada krajem 1992. godine i početkom 1993. godine. U vezi te brigade više može da kaže moj kolega Mitrašinović Damjan, koji je danas prisutan. Moja brigada formacijski nije imala na raspolaganju teretna vozila, odnosno formacijski na papiru je imala ali mi nijesmo posjedovali ta vozila. Mi smo raspolagali sa civilnim vozilima sa područja Višegrada koja smo uzimali od preduzeća i građana. U početku smo imali nekoliko kampanjola, ali su one uništene na samom početku rata. U februaru mjesecu 1993. godine mi nijesmo imali teretnih vojnih vozila. Ta teretna vojna vozila je imala Goraždanska brigada, koja je bila u formiranju. Znam da su imali teretna vozila i to TAM 110 i 150. Možda i neka druga koja sad ne znam“.

Dobrovoljaca kao pleve

„Kroz moju brigadu prošlo je više dobrovoljaca. Najviše iz Republike Srbije. Najveći broj njih, dobrovoljaca, malo se zadržavao u brigadi. Dobrovoljce koji su mi danas pročitani po imenu i to: Petrović Duško, Obradović Dragi, Obradović Nebojša, Milošević Radiša, ja nijesam poznavao jer, kako sam kazao, veliki broj dobrovoljaca je prošao kroz moju brigadu. Moja brigada je prosečno imala oko hiljadu i petsto vojnika. Vojska nije bila smještena u kasarne već je bila po terenu. Tek negdje sredinom jula 1993. godine stvorili su se malo bolji uslovi za smještaj vojnika, pa u slučaju odmaranja jednog broja vojnika, oni su se smještali na Okolište u zgradu koja je nekada bila za retardiranu djecu. Meni je poznato gdje se nalazi selo Prelovo. Ono se nalazi na desnoj obali Drine udaljeno od Višegrada oko 8 km Selo Sasi se nalazi na 3 km od Višegrada prema Prelovu sa desne strane Drine. Sela Kurtalići i Mušić su mi poznata kao geografski pojam, ali nikad nijesam bio u njima. Ponovo ističem da je Komanda posadne čete bila u školi u Prelovu, odnosno njen pozadinski dio, gdje se spremala hrana za vojsku.

-.-PHOTO: FHP-.-Utočište monstruma: Područje pod Lukićevom kontrolom
Utočište monstruma: Područje pod Lukićevom kontrolom
PHOTO: FHP

Vojničko-operativni deo se nalazio u selu Rujišta, koje je daleko oko 20 km od Višegrada. Ja se ne sjećam da sam u februaru ili martu mjesecu dolazio u školu u Prelovu. Povremeno sam obilazio Komandu a ne sjećam se kada je to bilo. Niko mene od vojnih lica kasnije nije upoznao niti je meni to poznato da su putnici iz voza dovođeni u školu u Prelovo. Koliko se meni čini da ona ima neku salu, možda fiskulturnu. Za vrijeme dok sam se ja nalazio u Višegradu niko od političara iz Srbije nije dolazio u brigadu, pa ni Vojislav Šešelj. Da li je neko od njih dolazio kod opštinskih organa, meni nije poznato. Inače, opštinski organi u Višegradu normalno su radili“.

Na pitanje tužioca da li je svjedoku poznato kojoj jedinici je pripadao optuženi Nebojša Ranisavljević, svjedok izjavi: „Ranisavljević Nebojša je bio priključen Višegradskoj brigadi. Postojala su dva doborovoljačka voda. U vojnim dejstvima ti vodovi su pripajani interventnoj četi. Ja znam da su imali službeni naziv naših četa a moguće da je u žargonu vojnika bilo raznih naziva. Ja sam čuo za pojedine nazive koje su upotrebljavali vojnici kao „osvetnici“, „skakavci“, „garavi sokak“ i da su se tako između sebe oslovljavali. Međutim, nijedna jedinica nije imala takav zvaničan naziv“.

Na pitanje tužioca da li su svjedoku bile poznate aktivnosti svih jedinica koje su bile u sastavu jedinice kojom je on komandovao, svjedok izjavi: „Meni je kao komandantu bilo poznato koja dejstva izvodi moja brigada iako je ona bila velika po sastavu, prosječno je brojala 1500 vojnika i pokrivala dosta veliki teren“.

Na pitanje tužioca da se svjedok izjasni koje aktivnosti je imala njegova jedinica dana 27.2.1993. godine, svjedok izjavi: „U vezi ovog pitanja ja sam se ranije izjasnio. Siguran sam da ona nije imala nikakvih dejstava na području Štrbaca niti kompletno na desnoj obali Drine“.

Na pitanje punomoćnika, adv. Velije Murića, da li su u okviru Višegradske brigade raspoređivani dobrovoljci iz Srbije, svjedok izjavi: „Dobrovoljci, kada bi došli iz Srbije, prijavljivali su se MUP-u Višegrada, a onda Vojnom odsjeku, nakon čega im je uručivan poziv za mobilizaciju sa kojim su raspoređivani u Višegradsku brigadu i tako postajali njen sastavni dio. Tako je bio slučaj i sa optuženim Ranisavljević Nebojšom“.

Na pitanje pun. adv. Velije Murića kako je došlo do toga da svjedok od oficira vojske Republike Srpske postane pripadnik Vojske SRJ, svjedok izjavi: „Na početku rata bio sam pripadnik Jugoslovenske narodne armije, kasnije pripadnik Vojske Republike Srpske, a sada profesionalac, vojno lice, pripadnik Vojske Jugoslavije. Ja sam profesionalac vojnik i sve što sam radio radio sam po naređenju mojih pretpostavljenih, tako sam po naređenju bio pripadnik Vojske Republike Srpske i sada pripadnik Vojske SRJ“.

Na pitanje punomoćnika da li je svjedoku poznato da je optuženi Ranisavljević Nebojša u jednom vremenskom periodu bio u manjoj jedinici u okviru brigade komandir voda – svjedok izjavi: „Moguće je da je u nekom periodu bio zamjenik komandira voda jer je kratko bio u brigadi pošto je ranjen. U tom slučaju je optuženi bio odgovoran komandiru čete kao njegovom pretpostavljenom“.

Svi se prave blesavi

Na pitanje pun. adv. Velije Murića da li su svjedoku poznata sledeća lica: Kulića, Mija Savić, Siniša Kovačević, zv. Petronije, Mića Obradović, rezervni kapetan, svjedok odgovori: „Od ovih pročitanih lica ja sam znao Mića Obradovića, koji je bio pripadnik Višegradske brigade. Moguće da je bio i rezervni kapetan, što tačno ne znam. On je zarobljen 16.10.1992. godine, znači 10 dana prije nego što sam ja došao na mjesto komandanta Višegradske brigade. Skoro 2 godine je bio zarobljen da bi na kraju bio razmijenjen i oslobođen. Ne znam koja su lica tada oslobođena ali negdje postoji pismeni akt u vezi toga. Tada je bila jedna velika razmena u BiH u koju su bili uključeni najveći organi u BiH kao i pripadnici vojske. Po mojim saznanjima, Mićo Obradović se sada nalazi u Australiji. Za područje Rudog bila je nadležna brigada iz Rudog po logici stvari, što meni nije poznato. Moja brigada je pripadala Drinskom korpusu“.

Na pitanje pun. adv. Velije Murića da li je svjedok kao komandant Višegradske brigade bio odgovoran za to područje, te kada je saznao za slučaj Štrpci, da li je preduzeo bilo šta da se rasvijetli taj slučaj, svjedok izjavi: „Ja sve do zatvaranja Ranisavljević Nebojše nijesam ni znao da je neko iz Višegradske brigade bio uključen u tu akciju. O tome sam obavješten iz sredstava javnog informisanja“.

Na pitanje suda koje uniforme su nosili pripadnici Višegradske brigade, kao i sa kojim oružjem su bili zaduženi, svjedok izjavi: „Naša brigada je bila izuzetno siromašno opremljena pa je tu bilo raznovrsnog oružja, sa kojim smo zaduživali pripadnike brigade. Tu je bilo oružja od mitraljeza 84 do pušaka M – 48. Najviše je bilo automatskih i poluautomatskih puški. Vojnici su nosili raznovrsnu odjeću kako je ko imao. Tek smo 28. juna 1993. godine prvi put podjelili oko 250 novih maskirnih uniformi našim vojnicima. Posebno se nije vodilo računa ni o nekom izgledu vojnika, pa je bilo onih koji su nosili brade, duže kose. Treba shvatiti da su vojnici bili po terenu, nisu u kasarni da bi mogao da se kontroliše njihov izgled“.

+++

Dokument: JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“ SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU

Strogo pov. br. 4/1 – 93

Dana: 01.02.1993. god.

Beograd, Nemanjina 6

G E N E R A L N O M D I R E K T O R U

PREDMET: Poverljiva informacija

Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd–Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.

U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:

Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a; Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije; Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka: (1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane o pomenutoj najavi, (2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije, (3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.

II AKTIVNOSTI U OKVIRU ŽTP „BEOGRAD“

U vezi najave koju smo dobili od šefa Sekcije STP Užice obavljene su konsultacije sa svim zamenicima Generalnog direktora gde je odlučeno da se održi sastanak sa direktorima Sektora eksploatacije. Na ovim sastancima zaključili smo da je ŽTP „Beograd“ sa svoje strane i u svojoj nadležnosti sve preduzeo. U razgovoru sa direktorima Sektora zaključeno je da se u toku naredne sedmice obiđe čvor Užice, obave razgovori sa železničarima i predstavnicima MUP-a i vojske te na bazi svega uradi Upustvo za rad i postupanje radnika ŽTP „Beograd“.

III SASTANAK U GENERALŠTABU VOJSKE JUGOSLAVIJE

Obavešteni smo da se u Generalštabu Vojske Jugoslavije priprema sastanak sa Ministrom odbrane Republike Srbije i Generalnim direktorima četiri velika – složena tehnološka sistema čiji su objekti od posebnog značaja za odbranu Republike (ŽTP „Beograd“, „Elektroprivreda Srbije“, „NIS – Naftna industrija Srbije“ i PTT – saobraćaja „Srbija“). Očekuje se da će se na ovom sastanku govoriti o vitalnim objektima i njihovoj zaštiti, pravima i obavezama Preduzeća odnosno mogućnostima vojske da najvitalnije objekte sistema lično štiti.

DIREKTOR SEKTORA ZA

ODBRAMBENE PRIREME I ZAŠTITU

Mitar Mandić, dipl. saobr. inž.

+++

Dokument: PROCENA POLITIČKO-BEZBEDONOSNE SITUACIJE U ŽELEZNIČKOM ČVORU UŽICE

Železnički čvor Užice obuhvata deo pruge Beograd–Bar, od km 007+600 do km 287“400 sa krakom pruge Požega–Čačak dužine 32,5 km Od decembra 1992. godine novom reorganizacijom poslova FTO obavljaju dve deonice i to:

1. Deonica FTO Užice I od B. Reke do Priboja

2. Deonica FTO Užice II od Priboja do granice Crne Gore.

-.-PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ-.-

PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ

Novembra meseca 1992. god. formirana je Radna grupa sastavljena od stručnih lica iz MUP Srbije, Vojske Jugoslavije i ŽTP Beograd sa zadatkom da obiđe trasu pruge koja pokriva čvor Užice i u pismenoj formi dostavi Izveštaj o nađenom stanju i da predlog mera i načina obezbeđivanja objekta. Po našoj proceni stepene ugroženosti na delu pruge koji mi štitimo možemo podeliti na tri dela i to:

- prvi deo koji pokriva pruga od Bele reke do stanice Jablanica (205+500) je najbezbedniji jer je naseljen čisto srpskim stanoviništvom a i konfiguracija zemljišta ne dozvoljava lak pristup pruzi i objektima na njoj. Isto tako, ukoliko bi došlo do rušenja mosta ili dela otvorene pruge na relaciji B.reka–Požega mogao bi se koristiti alternativni pravac Beograd–Lapovo–Kraljevo–Požega.

- drugi deo te podele je posebno interesantan iako je dugačak samo 9867 m (km: 205+928 – 215+755) jer prolazi kroz teritoriju Republike Srpske. Posebnu teškoću u radu nam predstavlja to što ni MUP Srbije ni Vojska Jugoslavije nemaju ingerenciju nad tim delom pruge, pa je teško očekivati njihovu pomoć u slučaju potrebe.

- treći deo je po našem mišljenju najugroženiji (km: 215+755 – km 287+400) zbog toga što prolazi kroz teritoriju koja je naseljena podjednako i muslimanskim i srpskim življem. Pristupačnost pojedinim objektima je dobra jer na većem delu pruga ide paralelno sa putem. Posebnu teškoću predstavlja blizina bosanskog ratišta tako da je za zadnjih nekoliko dana likvidirano više terorističkih grupa koje su dolazile iz Bosne. Najveća opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanosti železnice jer su uključeni u svakodnevni proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u FTO (kojih ima 732) za sad se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli jer bi njihovim otkrivanjem postigli suprotan efekat (davanje lozinki, patrola i drugo). Primećeno je da u zadnje vreme ćešće koriste bolovanje nego do sada. Takođe smo nezadovoljni i odnosom nekih odgovornih ljudi koji vraćaju na stara mesta ranije suspendovane Muslimane kao što su primeri Jejine i Omerovića iz STP-a i Slatine iz Sekcije ZOP Užice. Neshvatiljivo je da su dva šefa deonice u ZOP rukovaoci izvoda Plana odbrane muslimanske nacionalnosti: Mujezinović u Priboju, Jejina u Prijepolju i Tumbul u Brodarevu. Oni po prirodi posla svakodnevno obilaze prugu i objekte i imaju odličan uvid u pokrivenost objekata našim čuvarima. Treba istaći i činjenicu da Šef deonice FTO Užice II radi sa još trojicom radnika ZOP-a među kojima ima i Muslimana, tako da mu je veoma teško praviti planove obezbeđenja i sačuvati njihovu tajnost.

(...) U toku je osvetljavanje mostova i uvođenje struje u stražarske kućice dok na planu uvođenja telefona (što se tiče novih stražarskih kućica) nije ništa učinjeno.

Saradnja sa organima unutrašnjih poslova je dobra što se tiče kontrole čuvarske službe kao i saradnje sa vojskom Jugoslavije, naročito na planu oslobađanja mobilisanih radnika. Međutim, treba naglasiti da nijedan objekat na pruzi i pružnim postrojenjima direktno ne obezbeđuju ni snage MUP-a ni Vojske Jugoslavije.

Sve do sada izneto dovodi do zaključka da se sa raspoloživim snagama ne mogu u potpunosti izvršiti svi postavljeni zadaci, a naročito imajući u vidu okruženje sa kojim smo suočeni (U potpisu: Mulina Vuko).

07.04.2009.

ISPOVEST MONSTRUMA (8)

ISPOVEST MONSTRUMA (8)
Ispovest monstruma (8)
Sve je unapred isplanirano: Štrpci
PHOTO: FHP
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine
Pripremile: e-novine

Zapisnik o ispitivanju okrivljenog sastavljen 22.10.1996. godine kod istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju u krivičnom predmetu protiv Nebojše Ranisavljevića. Upoznat da nije dužan da iznese odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja okrivljeni je izjavio:

Profesionalni dobrovoljac

Ja sam upoznat sa sadržinom zahtjeva za sprovođenje istrage Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt. br. 38/96 od 22.10.1996. godine, sa svojim pravima u krivičnom postupku, upoznat sam i sa činjenicom da ne moram da odgovaram na sva pitanja, čiji bi odgovori sebe ili bliže srodnike doveli u situaciju da budu krivično gonjeni, pa ističem da sam odlučio da se izjasnim sada, odmah u vezi navoda iz zahtjeva za sprovođenje istrage, da sam se dogovorio sa suprugom da mi ona naknadno angažuje advokata za branioca, a ovo iz razloga što ocjenjujem da se mogu izjasniti u vezi navoda iz zahtjeva i bez prisustva advokata.

Rođen sam u Despotovcu, po zanimanju sam stolar, imao sam privatnu radnju. Odmah po izbijanju ratnih sukoba na teritoriji Hrvatske pošao sam na ratište, prijavio sam se kao dobrovoljac. Ukupno na ratištu u Hrvatskoj ostao sam nešto preko jednu godinu. Iz Hrvatske sam se vratio 27.12.1992. godine. Za vrijeme mog boravka u Despotovcu od dolaska iz Hrvatske pa do 14.01. ja sam razgovarao sa više mojih poznanika u vezi rata na području Bosne, od tih poznanika više lica je bilo raspoloženo da se prijave kao dobrovoljci za ratište u Bosni. Negdje 14.01.1993. godine otputovao sam kod oca u Beograd, sreo sam se sa djevojkom Draganom, prezime joj ne znam, inače imala je nadimak medicinska sestra. Pošli smo na ručak, mislim da Dragana sada ima 21 godinu, inače poznavao sam je ranije sa ratišta u Hrvatskoj. Dragana mi je predložila da pođem na ratište u Višegrad, prihvatio sam, pa sam o tome obavjestio poznanike iz Despotovca.


Milan i Boban su uveli i ta preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da uđemo u vozilo i ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat.

Tačnije prije polaska za Beograd ja sam se dogovorio sa Obradović Dragim zv. Drakče, zatim Obradović Nebojšom zv. Djed, Milošević Radišom zv. Hans, Petrović Dušanom zv. Plastični i Savom zv. Fašista i na kraju Dicom, čije mi je ime i prezime nepoznato (sva ova lica su iz Despotovca) da se nađemo na autobuskoj stanici u Beogradu 15.01.1993. godine, znači naredni dan po mom razgovoru sa Draganom. U zakazano vrijeme našao sam se sa ovim licima, s tim što je Dragana došla sa još jednom djevojkom, zove se Rada, ali joj ne znam prezime. Takođe, sa Draganom je došao, odnosno kod mog oca našao sam Jovičić Miću sa dva nadimka Crni i Splića, pa je i on sa nama otputovao za Višegrad.

Susret sa Lukićem

Za Višegrad smo pošli 15.01.1993. godine oko 23 sata, do Užica, zatim smo autobusom nastavili do punkta koji je držala policija Republike Srpske. Kod ovog punkta Dragana je izašla da sredi naš prelazak, međutim nakon kraćeg vremena došao je policajac i naredio da iz autobusa izađu svi dobrovoljci. Nakon našeg izlaska ovaj policajac je kazao da dobrovoljci ne mogu da idu kod Milana Lukića. Moram da napomenem da sam prije polaska iz Beograda, ja pošao u udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine, gdje sam dobio dokument za besplatan prevoz, a na poleđini tog dokumenta bilo je upisano ime komandanta Višegradske brigade, potpukovnika Luke Dragićevića. Policajcu sam pokazao ovaj dokument i istovremeno sam mu kazao da ne idemo kod Milana Lukića, već da treba da se javimo potpukovniku, nakon toga dozvoljen nam je prelazak.

Dolaskom u Višegrad zadužili smo oružje i opremu, a nakon provedenih 3-4 dana stigla je vijest da je pao dio teritorije kog Rudog. Tog momenta ja i ostala lica koja su došla iz Beograda, izuzev Dragane, koja se vratila za Beograd, pristupili smo interventnoj četi, koja je bila formirana prije našeg dolaska.

Napomenuo bih da su u Višegradu postojale dvije brigade: Goraždanska brigada, kojom je komadnovao Mitrašinović, koja je bila sastavljena od izbjeglica iz Goražda i Višegradska brigada, kojom je komandovao Luka Dragićević. Ove dvije brigade su bile regularne vojske Republike Srpske, a ja i dobrovoljci, koji smo došli iz Beograda, bili smo kod Luke Dragićevića. Svakog dana smo imali sastanke sa Lukom Dragićevićem u trajanju od oko pola sata, kojom prilikom smo dogovarali akcije, bilo da se radi o izviđanjima ili ratnim dejstvima.

-.-PHOTO: STOCK-.-Učesnik i svedok: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
Učesnik i svedok: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
PHOTO: STOCK

Sa Lukom sam se viđao sve do ranjavanja, do 24.03.1993. godine. Milana Lukića vidio sam istog dana kada sam došao u Višegrad, ali se nijesmo upoznali. Vidio sam ga u prolazu nakon nekoliko dana. Milan Lukić je došao i pozvao sve dobrovoljce kod njega na slavu, njegov poziv sam prihvatio ja, Jovičić Mićo zv. Crni, Splića i djevojka po imenu Rada.

Na toj slavi kod Milana Lukića zadržali smo se 15-20 minuta, popili po kafu, odbili smo da ručamo, a to vrijeme provedeno kod Lukića iskoristili smo da se upoznamo. Lukić nas je pitao odakle smo, mi smo mu ispričali, a zatim smo napustili kuću Lukića. Inače kada smo došli u Višegrad, Dragana mi je ispričala da je Lukić strah i trepet za Višegrad, da je glavni za grad, kazala je „Milan je očistio Višegrad od Muslimana“, pod tim sam ja podrazumjevao kako je Dragana kazala da je on dosta Muslimana pobio.

Po mom saznanju Milan Lukić je imao svoju jedinicu zv. „Osvetnik“. Komanda te njegove jedinice nalazila se u Višegradskoj banji. Po pričama koje sam čuo, prije dolaska Luke Dragićevića za komandatna Višegradske brigade, pokušali su da pripadnike ove jedinice Lukićeve pripoje regularnoj vojsci. Međutim, nakon dolaska Dragićevića, to nisu uspeli, pa su pripadnici „Osvetnika“ pripojeni interventnoj grupi i od tada Lukić nije komandovao tom jedinicom, već Mijo, ne znam mu prezime, znam da je i on iz Višegrada ili okoline. Od pripajanja „Osvetnika“ regularnoj vojsci, Milan Lukić je članove te jedinice snabdjevao uniformama i slično, a mislim da je on to radio na dobrovoljnoj osnovi, a ne da je to bilo njegovo zaduženje. Jedinica u kojoj sam se ja nalazio smještena je u mjestu zv. Okolište iznad Višegrada u zgradi nekadašnje bolnice. Milan je dolazio kod nas, čašćavao nas je sokovima.

Priprema za otmicu

Često sam učestvovao u akcijama, ni u jednoj od tih ratnih akcija nijesam primetio da je učestvovao Milan Lukić. Bobana Inđića upoznao sam 3-4 dana nakon dolaska u Višegrad, kada je trebalo da pođem u akciju, po saznanju da je dio teritorije Rudog trebalo osloboditi, tog istog dana pristupio sam interventnoj grupi. Inđić je bio komandir interventne čete i tu funkciju je obavljao sve do mog ranjavanja, znači i u vrijeme 27.02.1993. godine. Takođe bih istakao da je Inđić Boban bio aktivan vojnik. Iako je bio iz Višegrada spavao je sa nama i obavljao sve funkcije aktivnog vojnika. Inđić je primao naređenja od potpukovnika Luke Dragićevića, koliko sam bio upućen Inđić nije mogao da izvodi neke interventne akcije bez znanja i saglasnosti potpukovnika Dragićevića. Interventna grupa je imala maskirane sivomaslinaste uniforme. Prije 27.02.1993. sa Milanom Lukićem sam imao više susreta, ti susreti su bili kratki, samo smo se pitali, nijesmo se posećivali niti družili. Najduži susret bio je u Beogradu, taj susret je trajao 10-15 minuta, kojom prilikom sam od Lukića saznao da je u Beograd došao radi nabavke uniformi i angažovanja novih dobrovoljaca.

Sjećam se da je tom prilikom angažovao još četiri dobrovoljca. Za vrijeme mog boravka do 27.02.1993. godine u Višegradu zaključio sam da su Milan Lukić i Boban Inđić dobri prijatelji, primećivao sam ih zajedno, družili su se. Da li je neki poseban intres postojao u tom njihovom druženju, ja ne znam.

Po mojoj proceni Boban Inđić je star oko 26 godina, znam da je imao oca i mlađeg brata, ne znam njihova imena, ne znam da li mu je majka živa, a mislim da Boban nije bio oženjen. Sada Boban Inđić živi u Višegradu. Ja sam 24.02.1993. godine otputovao za Srbiju sa Jovičić Mićom i Obradović Dragim, a ja i Jovičić Mićo vratili smo se iz Srbije 27.02.1993. godine, izjutra oko 8 i 9 časova. Odmah smo pošli u Okolište, imali smo nameru da odspavamo jedno vreme, jer smo bili umorni. Ulaskom u kasarnu na udaljenosti od nas oko 100m od kuhinje primjetio sam jednu grupu vojnika, sad se sjećam nekih od tih vojnika i to znam da je bio Rade Tanović iz Goražda, Drekalo Ranko zv. Četnik takođe iz Goražda, zatim dva brata po prezimenu Poluga, ne znam im imena, iz Višegrada, Mijo, ne znam prezime, znam da je komandir grupe „Osvetnik“ i lice po nadimku Pukovnik, čije ostale podatke ne znam. Među ovim licima sam video i mog komandira, Inđić Bobana, a sa njim i Milana Lukića. Kada smo prišli na udaljenost oko 20m Inđić mi je kazao „Idete i vi sa nama u akciju“. Ja sam to shvatio kao njegovo naređenje, prišao sam i pitao se sa Lukićem, a zatim Lukića pitao trebaju li nam puške, ne znam zbog čega sam to pitao, mada sam primjetio da su svi naoružani. Pošto smo uzeli puške iz sobe vratili smo se i prišli toj grupi vojnika, pitao sam koliko ima vremena do polaska, rečeno mi je oko 1 sat. U tom trenutku primetio sam da je Milan Lukić razgovarao sa potpukovnikom Mitrašinovićem.

-.-PHOTO: EPA-.-Vođa monstruma: Milan Lukić
Vođa monstruma: Milan Lukić
PHOTO: EPA

Lukić se vratio i kazao da je sve oko kamiona završeno. Ja i Jovičić smo pošli u kuhinju i jeli. Negdje oko 10-11 došao je kamion, nas ukupno 20 sjeli smo u kamion, sada se sjećam da je sa nama pošao i Šekarić, ne znam mu ime, znam da je iz Goražda. Prešli smo punkt Republike Srpske prema Srbiji, nakon pređenih oko 1 kilometar vozilo se zaustavilo. Milan Lukić je naredio vozaču da izađe i sačeka oko 1 sat. Ja i Jovičić smo prešli pozadi, a Šekarić Milan, Kulić i Inđić Boban su prešli naprijed. Šekarić je nastavio da upravlja ovim teretnim vozilom. Vratili smo se ponovo u Republiku Srpsku, cirada je bila spuštena tako da nijesam vidio kuda smo sve išli. Malo smo krenuli putem u pravcu Rudog, pa smo u jednom trenutku skrenuli sa glavnog puta, put je bio loš, bili smo prinuđeni da napustimo vozilo, da bi se vozilo lakše kretalo. Jedno vrijeme išli smo pješke, krećući se pješke čuo sam od prisutnih komentare zakasnićemo, proćiće i slično, tada sam shvatio da to nije uobičajena akcija, to su shvatili i Jovičić i ovaj stariji Poluga, za koga sada mislim da se zove Obrad. Nas trojica smo se pogledali, nijesmo ništa govorili, uz put, krećući se pješke, još sam saznao da se radio o akciji u kojoj treba da napadnemo voz, ali tom prilikom nijesam shvatio gdje treba izvesti taj napad. Ponovo smo nastavili kretanje istim kamionom.

Došli smo do jedne željezničke stanice, nijesam vidio naziv te stanice, vozilo u kome smo se nalazili je parkirano između zgrade stanice i pomoćne zgrade blizu pruge, nijesam napuštao vozilo, cerada je bila spuštena do samog dolaska voza. Vozilo su napustili samo Inđić Boban i Milan Lukić, odmah po dolasku njih dvojica su pošli u željezničku stanicu, tačnije prvo je pošao Milan Lukić, zadržao se 10-15 minuta, vratio se, a nakon prolaska izvjesnog vrijemena (ne znam koliko) u pravcu zgrade željezničke stanice pošli su zajedno Inđić i Lukić. Tada se čuo voz da ulazi u stanicu, tada smo mi izašli iz kamiona, tada sam pretpostavio da vozač koči zato što smo mi tu.

Prije dolaska voza došli su Milan Lukić i Inđić Boban, kazali nam raspored, napravljene su nekoliko grupa, svaka grupa imala je svog vođu. Znam da su prve dvije grupe za vođe određeni Milan i Boban, ko je po drugim grupama određen za vođe ne sjećam se. Grupe su imale oko tri čovjeka, napravljen je i raspored za lica koja će paziti na voz, pored voza određena su četiri čovjeka , a iza voza dva. Ovoj dvojici iz voza Milan i Boban su naredili ukoliko neko počne da bježi iz voza da pucaju u to lice. Ja sam određen sa još trojicom lica pored voza.

Zlostavljanje putnika

Naš zadatak je bio da lica koja izvode iz voza odvedemo do kamiona, gdje su se nalazila dva, tri pripadnika naše grupe, a oni su imali obavezu da ta lica smjeste u vozilo i da ih prilikom preuzimanja pretresu, radi utvrđivanja da li su ta lica naoružana. Sjećam se da je kod jednog od tih lica koja su izvedena iz voza nađen pištolj bez odobrenja, kal. 7, 65 mm CZ, sjećam se da sam ja imao namjeru da kupim taj pištolj i davao sam Milanu Lukiću 200 DM, pa mi je on odgovorio da je prodao taj pištolj.

Ovom prilikom svi smo imali zelene maskirne uniforme, a Milan je nosio šubaru, a ostali kako koju kapu. Niko nije koristio tzv. fantomke. Niko nije skrivao lice, a koliko se sjećam Jovičić je nosio crnu maramu povezanu preko čela, ali je on uvjek nosio tu maramu povezanu.

Ja ne znam kako je voz zaustavljen, nikog od osoblja stanice nijesam vidio. U momentu kada je voz ulazio u stanicu, mi smo se nalazili pored pruge, ja sam gledao u voz. U to vrijeme Lukić i Inđić su se nalazili u zgradi stanice, ne znam šta su oni tamo radili. Kad je voz zaustavljen, grupa je određena za ulazak u voz, za njima sam ušao i ja, iako po rasporedu nijesam trebao da uđem. Odmah po ulasku predali su mi jedno lice, koje sam odveo da našeg vozila, ne znam koliko je to lice imalo godina. To lice sam vodio tako što se ono kretalo ispred mene, ja iza njega, pušku nijesam držao uperenu u to lice. Napominjem da na mojoj pušci nije imalo remena, tako da sam pušku nosio držeći je u desnoj ruci, cijev je bila okrenuta prema zemlji.

Prethodno sam napomenuo da su u našoj grupi određena lica koja će čuvati voz od pozadi, njima je naređeno u slučaju da neko pokuša da bježi, da u to lice pucaju. Ja ne znam kako bih reagovao da su lica koja sam ja vodio pokušala da bježe, ostavljam mogućnost da bih pucao, a naređenje koje je izdato u obezbeđenju voza pozadi sam shvatio kao naređenje koje važi za sve nas učesnike u ovoj akciji. Ne znam tačno koliko sam lica preuzeo od grupa koje su ta lica izvodile iz voza i ja odveo u kamion. Radilo se sve o muškim licima. Čitav ovaj događaj trajao je, od momenta kada je stigao voz do momenta kada je voz izašao iz stanice, 10-15 minuta. Sva lica koja su izvedena iz voza smeštena su na karoseriji kamiona do kabine. Naređeno im je da se što više zbiju, pa su čak sjedeli jedni drugima u krilu. Ja nijesam vidio da je neki od nas zaduženih za vođenje lica do kamiona udario ta lica koja smo sprovodili, nijesam vidio ni u jednom trenutku da neko udara ta lica, niti da se ona na bilo koji način opiru. Moram da napomenem da kada je ušao u voz, Milan Lukić je kazao da se radi o rutinskoj kontroli, da će lica koja budu izvedena iz voza biti vraćena u voz poslije provere, koja će se izvršiti prilikom kompjutera. Po mojoj proceni ukupno smo u ovo teretno vozilo smjestili 19 lica, koja smo izveli iz voza.

-.-PHOTO: FHP-.-I sećanje je teško: Tunel u blizini Štrbaca
I sećanje je teško: Tunel u blizini Štrbaca
PHOTO: FHP

Nakon odlaska voza iz stanice, ja i ostala lica, učesnici ovog napada, smo se smjestili u kamion i krenuli u pravcu Višegrada. Ponovo smo spustili ceradu, tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Do polaska sa stanice, a ni kasnije niko nije ispalio nijedan metak. Postojao je kontakt između Milana, koji se nalazio u kabini, i nas na karoseriji, konatakt je ostvarivan radio vezom. U jednom trenutku Milan Lukić je pitao radio vezom, pa su prisutni čuli to njegovo pitanje, znaju li ko je on, a zatim je odgovorio: „Ja sam Milan Lukić, komandir Osvetnika“. Vidio sam da su se ta lica, koja smo uzeli iz voza, snuždila, sjedeli su i ćutali. Ja sam zaspao i kada sam se probudio vidio sam da smo već stigli u Višegrad, bio je mrak, stigli smo u selo Prelovo. Tada sam prvi puta čuo kako se zove to selo i prvi put sam u njega došao. Svi smo napustili teretno vozilo, ušli smo u fiskulturnu salu škole. Ispred sale bilo je upaljeno svjetlo, a u sali nije. Nijesam obratio pažnju da li nas je neko čekao. Međutim, kasnije, kada smo uveli ova lica u salu i prislonili ih uza zid, jedno lice, koje do tad nijesam primetio, prošlo je kroz salu, radilo se o muškarcu starijem.

Nakon što smo postrojili ova lica, koja smo izveli iz voza, uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid, ja sam stajao kod oružja. Milan Lukić i Boban su naredili tim licima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Takođe su im naredili da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće i prstenje i novac i da novac i nakit i satove odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata. Nakon toga su Inđić i Lukić sami išli od jednog do drugog i sami vršili preteres tih lica. U jednom tenutku Milan je naišao kod jednog lica – studenta kojeg je od ranije poznavao, to lice je bilo zadnje u stroju, a da su se ovo lice i Milan poznavali zaključio sam iz razgovora. Pretresom ovog lica Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara, nakon čega su Milan i Boban išli ponovo od jednog do drugog lica, pitali ih za imena, a zatim im davali srpska imena, davali su im i srpski krst da poljube. Odmah nakon toga skoro svi smo počeli da ih udaramo, za sebe ne mogu da tvrdim da li sam ja nekog udario. Prije tvrdim da nijesam nikog udario, već da sam sve to vrijeme stajao pored oružja. Udarali su ih prvo pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavili su da ih udaraju nogama.

To udaranje je trajalo oko jednog sata, niko od tih lica nije se opirao, niti je to smio. U jednom trenutku jedno lice, znam da se radilo o crncu, je iz torbe izvadio nevažeći jugoslovenski novac i govorio je da tim novcem hoće da plati svoj život. Svi smo se tome smijali. Milan Lukić je nešto razgovarao sa njim, taj crnac je znao srpski jezik. Sjećam se takođe da je najmanje tučen taj crnac.

Takođe se sjećam da je Milan Lukić, isključivo samo on, tukao tog studenta kod koga je našao 200DM. Lukić je govorio da imaju neraščišćene račune iz Beograda, pri tom Milan mu je zadavao i povrede nožem, ali su to bile lakše povrede. Sve je to trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanemo sa tim, zatim je kazao da se nađe žica. Ne znam ko je našao žicu i donio je do vozila, mi smo ih izveli iz sale i više od pola tih ljudi bilo je vezano za ruke, ne znam da li su im ruke bile vezane sprijeda ili pozadi, nakon čega su svi smješteni u vozilo, smjestili smo se i mi.

Masakr u garaži

Tim kamionom vratili smo se jedno kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene, primjetio sam 4-5 spaljenih kuća. Kamion je zaustavljen na oko 5-6 m od jedne spaljene kuće u čijem prizemlju se nalazi garaža. Izašli smo iz vozila, a zatim je Milan naredio, odnosno dao nam raspored za obezbeđenje, kazao nam je da ukoliko neko pokuša od tih lica, koja smo zarobili, da bježi da pucamo i ubijamo. Ja sam dobio raspored na početku jednog voćnjaka, tako da su mi kuća i kamion bili udaljeni po oko 5-6 metara. Ta lica koja smo zarobili iskakala su iz kamiona u grupama od 5-6. Ta lica su prihvatili Milan Lukić i Boban Inđić, sa njima su išli do ulaza u garažu još dva tri borca, nakon toga ja sam čuo prvo komandu, ne znam da li su to bile Milanove ili Bobanove komande, radilo se o komandi „lezi dole“. Nakon te komande čuo sam prigušene pucnje i to onoliko koliko je tih lica uvođeno u garažu. Nijesam čuo nikakve jauke, krike ili slično, niko ništa nije govorio.

Sjećam se da su na kraju izvedene dvije grupe od 5-6 lica, ja sam stajo na istom mjestu, pušku sam držao u desnoj ruci, ali naslonjenu na desno rame, tako da je cijev bila okrenuta iza mene, puška je bila spremna za pucanje, metak u cjevi, a što je od mene rijetkost, puška je bila spremna za rafalno pucanje, nijesam držao prst na obaraču. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Nijesam u jednom trenutku gledao u pravcu te grupe lica ispred garaže, pored njih su stajali nekolicina boraca. Čuo sam pucanj sa lijeve strane, koja je takođe obezbeđivana, okrenuo sam se i u tom trenutku vidio sam sa moje strane, koju ja obezbeđujem, jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao, za to vrijeme lice koje sam pucao jaukalo je, Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“.

Nakon toga Milan je prošao na suprotnu stranu, gdje se takođe čuo pucanj, jer je i sa te strane pokušalo da bježi, pa pretpostavljam da je sa tim licima postupio na isti način kao i sa licem u koje sam ja pucao. U to vrijeme, ova preostala lica iz zadnje grupe stajala su ispred garaže, a u njih su bile uprete puške boraca te grupe. Nakon toga, Milan i Boban su uveli i ta preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da uđemo u vozilo i ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat. Sjećam se da je prilikom pretresa Boban Inđić kod jednog zarobljenog lica našao jedan skupocen zlatan lanac, pa ga je stavio u svoj džep da drugi to ne vide. Nakon podjele Milan je kazao da će stvari koje su oduzete od tih lica koja su se tu nalazila i tijela ukoloniti jedan stariji čovjek iz sela bacanjem u Drinu, koja je bila udaljena od te kuće, gdje su ova zarobljena lica lišena života, 10 do 15 metara.

Takođe se sjećam da su neki od boraca iz oduzetih torbi uzimali garderobu. Poslije podele tih stvari sjeli smo u vozilo i vratili se u Višegrad. Tvrdim da ja ništa od gardarobe nijesam uzeo, nijesam uzeo ni sat. Nikog nijesam nudio bilo kakvim stvarim koje nijesam ni uzimao ovom prilikom. Sjećam se da je sa nama te noći išao i borac, porijeklom je Slovenac, a zvali smo ga pijani Slovenac, inače je bio stručnjak za mine, a sklon alkoholu. Po povratku, kada smo izašli iz kamiona i to negdje kod novog mosta, ne znam da li je Milan ili Boban, kazao da o ovome što se desilo nikome ništa ne pričamo.

U Višegrad smo se vratili oko 23 sata, ja i Jovičić smo odmah prišli dobrovoljcima iz naše čete, ništa nijesmo pričali o tome šta se desilo te večeri. Pošto smo došli u našu spavaonu, pripremili smo se za spavanje, pa nam je došao jedan dobrovoljac i kazao nam da dođemo i smirimo Slovenca, pošao sam, Slovenac je bio pijan, pričao je kako je dobio 100 DM i sat i oteo sam mu flašu sa rakijom, bacio je, pa je on pošao u svoju spavaonu, uzeo pušku i uperio je na mene, spriječili su ga da puca borci iz njegove spavaone.

Sve što sam do sada ispričao tvrdim da je istina, ako sam nešto preskočio, za šta ostavljam mogućnost, to je zbog toga što sam za ove tri godine to zaboravio, a trudio sam se da što više o ovom događaju zaboravim. Na kraju sjetio sam se da je prilikom oduzimanja stvari od zarobljenih lica Milan pravio spisak i da je Milan zadržao taj spisak kao i jednu količinu čekova, a ne znam da li su to bili bančini čekovi ili poštanski. Nakon par dana pročitao sam novine, u kojima je pisalo o napadu na voz, tada je ušao Boban Inđić u sobu i pitao sam ga šta je ovo Bobane, a on je rekao ne sekiraj se, sve se desilo na teritoriji Republike Srpske. O ovom, događaju nijesam pričao ni svojoj ženi, mada znam da je ona znala da sam ja učestvovao.

Ovaj zapisnik je glasno i jasno diktiran u mom prisustvu, razumio sam šta je unijeto u ovaj zapisnik, te ovu izjavu priznajem za svoju i potpisujem je bez primjedbi, na pitanje da li je potrebno prije potpisivanja da je pročitam izjavljujem da nije potrebno. Razumio sam šta je unijeto u zapisnik, pa ovaj zapisnik potpisujem bez primjedbe.

Visegradsko ljeto
<< 04/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
76585

Powered by Blogger.ba