Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

07.04.2009.

ISPOVEST MONSTRUMA (8)

ISPOVEST MONSTRUMA (8)
Ispovest monstruma (8)
Sve je unapred isplanirano: Štrpci
PHOTO: FHP
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine
Pripremile: e-novine

Zapisnik o ispitivanju okrivljenog sastavljen 22.10.1996. godine kod istražnog sudije Višeg suda u Bijelom Polju u krivičnom predmetu protiv Nebojše Ranisavljevića. Upoznat da nije dužan da iznese odbranu, niti da odgovara na postavljena pitanja okrivljeni je izjavio:

Profesionalni dobrovoljac

Ja sam upoznat sa sadržinom zahtjeva za sprovođenje istrage Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt. br. 38/96 od 22.10.1996. godine, sa svojim pravima u krivičnom postupku, upoznat sam i sa činjenicom da ne moram da odgovaram na sva pitanja, čiji bi odgovori sebe ili bliže srodnike doveli u situaciju da budu krivično gonjeni, pa ističem da sam odlučio da se izjasnim sada, odmah u vezi navoda iz zahtjeva za sprovođenje istrage, da sam se dogovorio sa suprugom da mi ona naknadno angažuje advokata za branioca, a ovo iz razloga što ocjenjujem da se mogu izjasniti u vezi navoda iz zahtjeva i bez prisustva advokata.

Rođen sam u Despotovcu, po zanimanju sam stolar, imao sam privatnu radnju. Odmah po izbijanju ratnih sukoba na teritoriji Hrvatske pošao sam na ratište, prijavio sam se kao dobrovoljac. Ukupno na ratištu u Hrvatskoj ostao sam nešto preko jednu godinu. Iz Hrvatske sam se vratio 27.12.1992. godine. Za vrijeme mog boravka u Despotovcu od dolaska iz Hrvatske pa do 14.01. ja sam razgovarao sa više mojih poznanika u vezi rata na području Bosne, od tih poznanika više lica je bilo raspoloženo da se prijave kao dobrovoljci za ratište u Bosni. Negdje 14.01.1993. godine otputovao sam kod oca u Beograd, sreo sam se sa djevojkom Draganom, prezime joj ne znam, inače imala je nadimak medicinska sestra. Pošli smo na ručak, mislim da Dragana sada ima 21 godinu, inače poznavao sam je ranije sa ratišta u Hrvatskoj. Dragana mi je predložila da pođem na ratište u Višegrad, prihvatio sam, pa sam o tome obavjestio poznanike iz Despotovca.


Milan i Boban su uveli i ta preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da uđemo u vozilo i ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat.

Tačnije prije polaska za Beograd ja sam se dogovorio sa Obradović Dragim zv. Drakče, zatim Obradović Nebojšom zv. Djed, Milošević Radišom zv. Hans, Petrović Dušanom zv. Plastični i Savom zv. Fašista i na kraju Dicom, čije mi je ime i prezime nepoznato (sva ova lica su iz Despotovca) da se nađemo na autobuskoj stanici u Beogradu 15.01.1993. godine, znači naredni dan po mom razgovoru sa Draganom. U zakazano vrijeme našao sam se sa ovim licima, s tim što je Dragana došla sa još jednom djevojkom, zove se Rada, ali joj ne znam prezime. Takođe, sa Draganom je došao, odnosno kod mog oca našao sam Jovičić Miću sa dva nadimka Crni i Splića, pa je i on sa nama otputovao za Višegrad.

Susret sa Lukićem

Za Višegrad smo pošli 15.01.1993. godine oko 23 sata, do Užica, zatim smo autobusom nastavili do punkta koji je držala policija Republike Srpske. Kod ovog punkta Dragana je izašla da sredi naš prelazak, međutim nakon kraćeg vremena došao je policajac i naredio da iz autobusa izađu svi dobrovoljci. Nakon našeg izlaska ovaj policajac je kazao da dobrovoljci ne mogu da idu kod Milana Lukića. Moram da napomenem da sam prije polaska iz Beograda, ja pošao u udruženja Srba iz Bosne i Hercegovine, gdje sam dobio dokument za besplatan prevoz, a na poleđini tog dokumenta bilo je upisano ime komandanta Višegradske brigade, potpukovnika Luke Dragićevića. Policajcu sam pokazao ovaj dokument i istovremeno sam mu kazao da ne idemo kod Milana Lukića, već da treba da se javimo potpukovniku, nakon toga dozvoljen nam je prelazak.

Dolaskom u Višegrad zadužili smo oružje i opremu, a nakon provedenih 3-4 dana stigla je vijest da je pao dio teritorije kog Rudog. Tog momenta ja i ostala lica koja su došla iz Beograda, izuzev Dragane, koja se vratila za Beograd, pristupili smo interventnoj četi, koja je bila formirana prije našeg dolaska.

Napomenuo bih da su u Višegradu postojale dvije brigade: Goraždanska brigada, kojom je komadnovao Mitrašinović, koja je bila sastavljena od izbjeglica iz Goražda i Višegradska brigada, kojom je komandovao Luka Dragićević. Ove dvije brigade su bile regularne vojske Republike Srpske, a ja i dobrovoljci, koji smo došli iz Beograda, bili smo kod Luke Dragićevića. Svakog dana smo imali sastanke sa Lukom Dragićevićem u trajanju od oko pola sata, kojom prilikom smo dogovarali akcije, bilo da se radi o izviđanjima ili ratnim dejstvima.

-.-PHOTO: STOCK-.-Učesnik i svedok: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
Učesnik i svedok: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
PHOTO: STOCK

Sa Lukom sam se viđao sve do ranjavanja, do 24.03.1993. godine. Milana Lukića vidio sam istog dana kada sam došao u Višegrad, ali se nijesmo upoznali. Vidio sam ga u prolazu nakon nekoliko dana. Milan Lukić je došao i pozvao sve dobrovoljce kod njega na slavu, njegov poziv sam prihvatio ja, Jovičić Mićo zv. Crni, Splića i djevojka po imenu Rada.

Na toj slavi kod Milana Lukića zadržali smo se 15-20 minuta, popili po kafu, odbili smo da ručamo, a to vrijeme provedeno kod Lukića iskoristili smo da se upoznamo. Lukić nas je pitao odakle smo, mi smo mu ispričali, a zatim smo napustili kuću Lukića. Inače kada smo došli u Višegrad, Dragana mi je ispričala da je Lukić strah i trepet za Višegrad, da je glavni za grad, kazala je „Milan je očistio Višegrad od Muslimana“, pod tim sam ja podrazumjevao kako je Dragana kazala da je on dosta Muslimana pobio.

Po mom saznanju Milan Lukić je imao svoju jedinicu zv. „Osvetnik“. Komanda te njegove jedinice nalazila se u Višegradskoj banji. Po pričama koje sam čuo, prije dolaska Luke Dragićevića za komandatna Višegradske brigade, pokušali su da pripadnike ove jedinice Lukićeve pripoje regularnoj vojsci. Međutim, nakon dolaska Dragićevića, to nisu uspeli, pa su pripadnici „Osvetnika“ pripojeni interventnoj grupi i od tada Lukić nije komandovao tom jedinicom, već Mijo, ne znam mu prezime, znam da je i on iz Višegrada ili okoline. Od pripajanja „Osvetnika“ regularnoj vojsci, Milan Lukić je članove te jedinice snabdjevao uniformama i slično, a mislim da je on to radio na dobrovoljnoj osnovi, a ne da je to bilo njegovo zaduženje. Jedinica u kojoj sam se ja nalazio smještena je u mjestu zv. Okolište iznad Višegrada u zgradi nekadašnje bolnice. Milan je dolazio kod nas, čašćavao nas je sokovima.

Priprema za otmicu

Često sam učestvovao u akcijama, ni u jednoj od tih ratnih akcija nijesam primetio da je učestvovao Milan Lukić. Bobana Inđića upoznao sam 3-4 dana nakon dolaska u Višegrad, kada je trebalo da pođem u akciju, po saznanju da je dio teritorije Rudog trebalo osloboditi, tog istog dana pristupio sam interventnoj grupi. Inđić je bio komandir interventne čete i tu funkciju je obavljao sve do mog ranjavanja, znači i u vrijeme 27.02.1993. godine. Takođe bih istakao da je Inđić Boban bio aktivan vojnik. Iako je bio iz Višegrada spavao je sa nama i obavljao sve funkcije aktivnog vojnika. Inđić je primao naređenja od potpukovnika Luke Dragićevića, koliko sam bio upućen Inđić nije mogao da izvodi neke interventne akcije bez znanja i saglasnosti potpukovnika Dragićevića. Interventna grupa je imala maskirane sivomaslinaste uniforme. Prije 27.02.1993. sa Milanom Lukićem sam imao više susreta, ti susreti su bili kratki, samo smo se pitali, nijesmo se posećivali niti družili. Najduži susret bio je u Beogradu, taj susret je trajao 10-15 minuta, kojom prilikom sam od Lukića saznao da je u Beograd došao radi nabavke uniformi i angažovanja novih dobrovoljaca.

Sjećam se da je tom prilikom angažovao još četiri dobrovoljca. Za vrijeme mog boravka do 27.02.1993. godine u Višegradu zaključio sam da su Milan Lukić i Boban Inđić dobri prijatelji, primećivao sam ih zajedno, družili su se. Da li je neki poseban intres postojao u tom njihovom druženju, ja ne znam.

Po mojoj proceni Boban Inđić je star oko 26 godina, znam da je imao oca i mlađeg brata, ne znam njihova imena, ne znam da li mu je majka živa, a mislim da Boban nije bio oženjen. Sada Boban Inđić živi u Višegradu. Ja sam 24.02.1993. godine otputovao za Srbiju sa Jovičić Mićom i Obradović Dragim, a ja i Jovičić Mićo vratili smo se iz Srbije 27.02.1993. godine, izjutra oko 8 i 9 časova. Odmah smo pošli u Okolište, imali smo nameru da odspavamo jedno vreme, jer smo bili umorni. Ulaskom u kasarnu na udaljenosti od nas oko 100m od kuhinje primjetio sam jednu grupu vojnika, sad se sjećam nekih od tih vojnika i to znam da je bio Rade Tanović iz Goražda, Drekalo Ranko zv. Četnik takođe iz Goražda, zatim dva brata po prezimenu Poluga, ne znam im imena, iz Višegrada, Mijo, ne znam prezime, znam da je komandir grupe „Osvetnik“ i lice po nadimku Pukovnik, čije ostale podatke ne znam. Među ovim licima sam video i mog komandira, Inđić Bobana, a sa njim i Milana Lukića. Kada smo prišli na udaljenost oko 20m Inđić mi je kazao „Idete i vi sa nama u akciju“. Ja sam to shvatio kao njegovo naređenje, prišao sam i pitao se sa Lukićem, a zatim Lukića pitao trebaju li nam puške, ne znam zbog čega sam to pitao, mada sam primjetio da su svi naoružani. Pošto smo uzeli puške iz sobe vratili smo se i prišli toj grupi vojnika, pitao sam koliko ima vremena do polaska, rečeno mi je oko 1 sat. U tom trenutku primetio sam da je Milan Lukić razgovarao sa potpukovnikom Mitrašinovićem.

-.-PHOTO: EPA-.-Vođa monstruma: Milan Lukić
Vođa monstruma: Milan Lukić
PHOTO: EPA

Lukić se vratio i kazao da je sve oko kamiona završeno. Ja i Jovičić smo pošli u kuhinju i jeli. Negdje oko 10-11 došao je kamion, nas ukupno 20 sjeli smo u kamion, sada se sjećam da je sa nama pošao i Šekarić, ne znam mu ime, znam da je iz Goražda. Prešli smo punkt Republike Srpske prema Srbiji, nakon pređenih oko 1 kilometar vozilo se zaustavilo. Milan Lukić je naredio vozaču da izađe i sačeka oko 1 sat. Ja i Jovičić smo prešli pozadi, a Šekarić Milan, Kulić i Inđić Boban su prešli naprijed. Šekarić je nastavio da upravlja ovim teretnim vozilom. Vratili smo se ponovo u Republiku Srpsku, cirada je bila spuštena tako da nijesam vidio kuda smo sve išli. Malo smo krenuli putem u pravcu Rudog, pa smo u jednom trenutku skrenuli sa glavnog puta, put je bio loš, bili smo prinuđeni da napustimo vozilo, da bi se vozilo lakše kretalo. Jedno vrijeme išli smo pješke, krećući se pješke čuo sam od prisutnih komentare zakasnićemo, proćiće i slično, tada sam shvatio da to nije uobičajena akcija, to su shvatili i Jovičić i ovaj stariji Poluga, za koga sada mislim da se zove Obrad. Nas trojica smo se pogledali, nijesmo ništa govorili, uz put, krećući se pješke, još sam saznao da se radio o akciji u kojoj treba da napadnemo voz, ali tom prilikom nijesam shvatio gdje treba izvesti taj napad. Ponovo smo nastavili kretanje istim kamionom.

Došli smo do jedne željezničke stanice, nijesam vidio naziv te stanice, vozilo u kome smo se nalazili je parkirano između zgrade stanice i pomoćne zgrade blizu pruge, nijesam napuštao vozilo, cerada je bila spuštena do samog dolaska voza. Vozilo su napustili samo Inđić Boban i Milan Lukić, odmah po dolasku njih dvojica su pošli u željezničku stanicu, tačnije prvo je pošao Milan Lukić, zadržao se 10-15 minuta, vratio se, a nakon prolaska izvjesnog vrijemena (ne znam koliko) u pravcu zgrade željezničke stanice pošli su zajedno Inđić i Lukić. Tada se čuo voz da ulazi u stanicu, tada smo mi izašli iz kamiona, tada sam pretpostavio da vozač koči zato što smo mi tu.

Prije dolaska voza došli su Milan Lukić i Inđić Boban, kazali nam raspored, napravljene su nekoliko grupa, svaka grupa imala je svog vođu. Znam da su prve dvije grupe za vođe određeni Milan i Boban, ko je po drugim grupama određen za vođe ne sjećam se. Grupe su imale oko tri čovjeka, napravljen je i raspored za lica koja će paziti na voz, pored voza određena su četiri čovjeka , a iza voza dva. Ovoj dvojici iz voza Milan i Boban su naredili ukoliko neko počne da bježi iz voza da pucaju u to lice. Ja sam određen sa još trojicom lica pored voza.

Zlostavljanje putnika

Naš zadatak je bio da lica koja izvode iz voza odvedemo do kamiona, gdje su se nalazila dva, tri pripadnika naše grupe, a oni su imali obavezu da ta lica smjeste u vozilo i da ih prilikom preuzimanja pretresu, radi utvrđivanja da li su ta lica naoružana. Sjećam se da je kod jednog od tih lica koja su izvedena iz voza nađen pištolj bez odobrenja, kal. 7, 65 mm CZ, sjećam se da sam ja imao namjeru da kupim taj pištolj i davao sam Milanu Lukiću 200 DM, pa mi je on odgovorio da je prodao taj pištolj.

Ovom prilikom svi smo imali zelene maskirne uniforme, a Milan je nosio šubaru, a ostali kako koju kapu. Niko nije koristio tzv. fantomke. Niko nije skrivao lice, a koliko se sjećam Jovičić je nosio crnu maramu povezanu preko čela, ali je on uvjek nosio tu maramu povezanu.

Ja ne znam kako je voz zaustavljen, nikog od osoblja stanice nijesam vidio. U momentu kada je voz ulazio u stanicu, mi smo se nalazili pored pruge, ja sam gledao u voz. U to vrijeme Lukić i Inđić su se nalazili u zgradi stanice, ne znam šta su oni tamo radili. Kad je voz zaustavljen, grupa je određena za ulazak u voz, za njima sam ušao i ja, iako po rasporedu nijesam trebao da uđem. Odmah po ulasku predali su mi jedno lice, koje sam odveo da našeg vozila, ne znam koliko je to lice imalo godina. To lice sam vodio tako što se ono kretalo ispred mene, ja iza njega, pušku nijesam držao uperenu u to lice. Napominjem da na mojoj pušci nije imalo remena, tako da sam pušku nosio držeći je u desnoj ruci, cijev je bila okrenuta prema zemlji.

Prethodno sam napomenuo da su u našoj grupi određena lica koja će čuvati voz od pozadi, njima je naređeno u slučaju da neko pokuša da bježi, da u to lice pucaju. Ja ne znam kako bih reagovao da su lica koja sam ja vodio pokušala da bježe, ostavljam mogućnost da bih pucao, a naređenje koje je izdato u obezbeđenju voza pozadi sam shvatio kao naređenje koje važi za sve nas učesnike u ovoj akciji. Ne znam tačno koliko sam lica preuzeo od grupa koje su ta lica izvodile iz voza i ja odveo u kamion. Radilo se sve o muškim licima. Čitav ovaj događaj trajao je, od momenta kada je stigao voz do momenta kada je voz izašao iz stanice, 10-15 minuta. Sva lica koja su izvedena iz voza smeštena su na karoseriji kamiona do kabine. Naređeno im je da se što više zbiju, pa su čak sjedeli jedni drugima u krilu. Ja nijesam vidio da je neki od nas zaduženih za vođenje lica do kamiona udario ta lica koja smo sprovodili, nijesam vidio ni u jednom trenutku da neko udara ta lica, niti da se ona na bilo koji način opiru. Moram da napomenem da kada je ušao u voz, Milan Lukić je kazao da se radi o rutinskoj kontroli, da će lica koja budu izvedena iz voza biti vraćena u voz poslije provere, koja će se izvršiti prilikom kompjutera. Po mojoj proceni ukupno smo u ovo teretno vozilo smjestili 19 lica, koja smo izveli iz voza.

-.-PHOTO: FHP-.-I sećanje je teško: Tunel u blizini Štrbaca
I sećanje je teško: Tunel u blizini Štrbaca
PHOTO: FHP

Nakon odlaska voza iz stanice, ja i ostala lica, učesnici ovog napada, smo se smjestili u kamion i krenuli u pravcu Višegrada. Ponovo smo spustili ceradu, tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji ovog vozila. Do polaska sa stanice, a ni kasnije niko nije ispalio nijedan metak. Postojao je kontakt između Milana, koji se nalazio u kabini, i nas na karoseriji, konatakt je ostvarivan radio vezom. U jednom trenutku Milan Lukić je pitao radio vezom, pa su prisutni čuli to njegovo pitanje, znaju li ko je on, a zatim je odgovorio: „Ja sam Milan Lukić, komandir Osvetnika“. Vidio sam da su se ta lica, koja smo uzeli iz voza, snuždila, sjedeli su i ćutali. Ja sam zaspao i kada sam se probudio vidio sam da smo već stigli u Višegrad, bio je mrak, stigli smo u selo Prelovo. Tada sam prvi puta čuo kako se zove to selo i prvi put sam u njega došao. Svi smo napustili teretno vozilo, ušli smo u fiskulturnu salu škole. Ispred sale bilo je upaljeno svjetlo, a u sali nije. Nijesam obratio pažnju da li nas je neko čekao. Međutim, kasnije, kada smo uveli ova lica u salu i prislonili ih uza zid, jedno lice, koje do tad nijesam primetio, prošlo je kroz salu, radilo se o muškarcu starijem.

Nakon što smo postrojili ova lica, koja smo izveli iz voza, uza zid sale, neki borci su odložili oružje na suprotan zid, ja sam stajao kod oružja. Milan Lukić i Boban su naredili tim licima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Takođe su im naredili da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće i prstenje i novac i da novac i nakit i satove odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata. Nakon toga su Inđić i Lukić sami išli od jednog do drugog i sami vršili preteres tih lica. U jednom tenutku Milan je naišao kod jednog lica – studenta kojeg je od ranije poznavao, to lice je bilo zadnje u stroju, a da su se ovo lice i Milan poznavali zaključio sam iz razgovora. Pretresom ovog lica Milan je našao 200 DM, pa mu je odmah zadao nekoliko šamara, nakon čega su Milan i Boban išli ponovo od jednog do drugog lica, pitali ih za imena, a zatim im davali srpska imena, davali su im i srpski krst da poljube. Odmah nakon toga skoro svi smo počeli da ih udaramo, za sebe ne mogu da tvrdim da li sam ja nekog udario. Prije tvrdim da nijesam nikog udario, već da sam sve to vrijeme stajao pored oružja. Udarali su ih prvo pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavili su da ih udaraju nogama.

To udaranje je trajalo oko jednog sata, niko od tih lica nije se opirao, niti je to smio. U jednom trenutku jedno lice, znam da se radilo o crncu, je iz torbe izvadio nevažeći jugoslovenski novac i govorio je da tim novcem hoće da plati svoj život. Svi smo se tome smijali. Milan Lukić je nešto razgovarao sa njim, taj crnac je znao srpski jezik. Sjećam se takođe da je najmanje tučen taj crnac.

Takođe se sjećam da je Milan Lukić, isključivo samo on, tukao tog studenta kod koga je našao 200DM. Lukić je govorio da imaju neraščišćene račune iz Beograda, pri tom Milan mu je zadavao i povrede nožem, ali su to bile lakše povrede. Sve je to trajalo dok Milan Lukić nije kazao da prestanemo sa tim, zatim je kazao da se nađe žica. Ne znam ko je našao žicu i donio je do vozila, mi smo ih izveli iz sale i više od pola tih ljudi bilo je vezano za ruke, ne znam da li su im ruke bile vezane sprijeda ili pozadi, nakon čega su svi smješteni u vozilo, smjestili smo se i mi.

Masakr u garaži

Tim kamionom vratili smo se jedno kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu, gdje su sve kuće bile spaljene, primjetio sam 4-5 spaljenih kuća. Kamion je zaustavljen na oko 5-6 m od jedne spaljene kuće u čijem prizemlju se nalazi garaža. Izašli smo iz vozila, a zatim je Milan naredio, odnosno dao nam raspored za obezbeđenje, kazao nam je da ukoliko neko pokuša od tih lica, koja smo zarobili, da bježi da pucamo i ubijamo. Ja sam dobio raspored na početku jednog voćnjaka, tako da su mi kuća i kamion bili udaljeni po oko 5-6 metara. Ta lica koja smo zarobili iskakala su iz kamiona u grupama od 5-6. Ta lica su prihvatili Milan Lukić i Boban Inđić, sa njima su išli do ulaza u garažu još dva tri borca, nakon toga ja sam čuo prvo komandu, ne znam da li su to bile Milanove ili Bobanove komande, radilo se o komandi „lezi dole“. Nakon te komande čuo sam prigušene pucnje i to onoliko koliko je tih lica uvođeno u garažu. Nijesam čuo nikakve jauke, krike ili slično, niko ništa nije govorio.

Sjećam se da su na kraju izvedene dvije grupe od 5-6 lica, ja sam stajo na istom mjestu, pušku sam držao u desnoj ruci, ali naslonjenu na desno rame, tako da je cijev bila okrenuta iza mene, puška je bila spremna za pucanje, metak u cjevi, a što je od mene rijetkost, puška je bila spremna za rafalno pucanje, nijesam držao prst na obaraču. Kada su zadnje dvije grupe dovedene do ulaza u garažu, Milan i Boban su uveli prvu grupu, dok je druga ostala kod samih ulaznih vrata. Nijesam u jednom trenutku gledao u pravcu te grupe lica ispred garaže, pored njih su stajali nekolicina boraca. Čuo sam pucanj sa lijeve strane, koja je takođe obezbeđivana, okrenuo sam se i u tom trenutku vidio sam sa moje strane, koju ja obezbeđujem, jedno lice da bježi. Odmah sam skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice, pa je to lice odmah palo, pošto je palo čuo sam kada je kazalo „jao, majko moja“. U tom trenutku Milan je izašao iz garaže i sa povišenim tonom pitao ko je to pucao, za to vrijeme lice koje sam pucao jaukalo je, Milanu sam odgovorio da sam ja pucao i pokazao mu na to lice, vidio sam da mu je Milan prišao i bajonetom ga preklao, zatim je Milan rekao „tako se to radi“.

Nakon toga Milan je prošao na suprotnu stranu, gdje se takođe čuo pucanj, jer je i sa te strane pokušalo da bježi, pa pretpostavljam da je sa tim licima postupio na isti način kao i sa licem u koje sam ja pucao. U to vrijeme, ova preostala lica iz zadnje grupe stajala su ispred garaže, a u njih su bile uprete puške boraca te grupe. Nakon toga, Milan i Boban su uveli i ta preostala zarobljena lica u garažu, nakon kraćeg vremena čuli su se prigušeni pucnji, a zatim su Milan i Boban izašli iz garaže, naredili su da uđemo u vozilo i ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale, gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica, podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat. Sjećam se da je prilikom pretresa Boban Inđić kod jednog zarobljenog lica našao jedan skupocen zlatan lanac, pa ga je stavio u svoj džep da drugi to ne vide. Nakon podjele Milan je kazao da će stvari koje su oduzete od tih lica koja su se tu nalazila i tijela ukoloniti jedan stariji čovjek iz sela bacanjem u Drinu, koja je bila udaljena od te kuće, gdje su ova zarobljena lica lišena života, 10 do 15 metara.

Takođe se sjećam da su neki od boraca iz oduzetih torbi uzimali garderobu. Poslije podele tih stvari sjeli smo u vozilo i vratili se u Višegrad. Tvrdim da ja ništa od gardarobe nijesam uzeo, nijesam uzeo ni sat. Nikog nijesam nudio bilo kakvim stvarim koje nijesam ni uzimao ovom prilikom. Sjećam se da je sa nama te noći išao i borac, porijeklom je Slovenac, a zvali smo ga pijani Slovenac, inače je bio stručnjak za mine, a sklon alkoholu. Po povratku, kada smo izašli iz kamiona i to negdje kod novog mosta, ne znam da li je Milan ili Boban, kazao da o ovome što se desilo nikome ništa ne pričamo.

U Višegrad smo se vratili oko 23 sata, ja i Jovičić smo odmah prišli dobrovoljcima iz naše čete, ništa nijesmo pričali o tome šta se desilo te večeri. Pošto smo došli u našu spavaonu, pripremili smo se za spavanje, pa nam je došao jedan dobrovoljac i kazao nam da dođemo i smirimo Slovenca, pošao sam, Slovenac je bio pijan, pričao je kako je dobio 100 DM i sat i oteo sam mu flašu sa rakijom, bacio je, pa je on pošao u svoju spavaonu, uzeo pušku i uperio je na mene, spriječili su ga da puca borci iz njegove spavaone.

Sve što sam do sada ispričao tvrdim da je istina, ako sam nešto preskočio, za šta ostavljam mogućnost, to je zbog toga što sam za ove tri godine to zaboravio, a trudio sam se da što više o ovom događaju zaboravim. Na kraju sjetio sam se da je prilikom oduzimanja stvari od zarobljenih lica Milan pravio spisak i da je Milan zadržao taj spisak kao i jednu količinu čekova, a ne znam da li su to bili bančini čekovi ili poštanski. Nakon par dana pročitao sam novine, u kojima je pisalo o napadu na voz, tada je ušao Boban Inđić u sobu i pitao sam ga šta je ovo Bobane, a on je rekao ne sekiraj se, sve se desilo na teritoriji Republike Srpske. O ovom, događaju nijesam pričao ni svojoj ženi, mada znam da je ona znala da sam ja učestvovao.

Ovaj zapisnik je glasno i jasno diktiran u mom prisustvu, razumio sam šta je unijeto u ovaj zapisnik, te ovu izjavu priznajem za svoju i potpisujem je bez primjedbi, na pitanje da li je potrebno prije potpisivanja da je pročitam izjavljujem da nije potrebno. Razumio sam šta je unijeto u zapisnik, pa ovaj zapisnik potpisujem bez primjedbe.

Visegradsko ljeto
<< 04/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
74476

Powered by Blogger.ba