Visegradsko ljeto

Na ovoj stranici mozete naci sve o dogadjajima u okupiranom Visegradu 92-95 godine.Malo se sta prica o ovoj temi.A zlocinci i dalje zive u ovom gradu.

08.04.2009.

Zločini u Višegradu

16. novembar 2002.

Zločini u Višegradu

Višegrad je gradić u jugoistočnoj Bosni, na samoj granici sa Srbijom. Zašto je on važan za ''Katarzu''? Zato što je to jedna od onih kota velikih ratnih zločina koji su ostali u senci onih još većih što su ih počinili, ili su tome doprineli, ljudi s ove strane Drine. Šestog aprila 92. godine počelo je granatiranje ovog grada...

Gost: Azem Dervišević
Domaćini: Jasna Janković i Drinka Gojković


Audio zapis

Dervišević: Zovem se Azem Dervišević, rođen sam 2. aprila 1968. u Višegradu. Radio sam u ''Žitoklasu'' u Višegradu koji je bio najveći magacin Saveznih republičkih robnih rezervi hrane. Tu sam počeo da radim kada sam došao iz vojske, kao fizički radnik, jer nije bilo posla pa sam išao u pekaru i bio pomoćnik u radnji. Onda sam bio menadžer u toj radnji, i kada je sve ono zaživelo imao sam 2.000 maraka platu, plus sam se dobro snalazio, trgovao...

Čak 91. u gradu se nije razgovaralo jer je bilo dosta miješanih. Moj prvi komšija je miješani, u ulici se oženio, a ako se ljudi žene iz različitih religija... Sela su geografski bila većinom odvojena, muslimansko, srpsko, ili ako je u pitanju selo gdje su i Srbi i Muslimani bilo je na jednoj strani puta jedni, na drugoj drugi. Nikad javno nije bilo mržnje, ali je bio neki "sort of separejšn". Moje je mišljenje da je do 89. bilo bez ikakvih nacionalnih problema. Bilo je vrlo "pisful". Na primjer, moja prva komšinica preko puta bila je Lenka Lakić, mi smo voljeli za Uskrs obojena jaja. Nama su dolazili kad je Kurban Bajram, mi smo davali meso svima.

B92: Katarza Radija B92 vas još jednom vodi u Višegrad. U gradu Višegradu je do 91. živelo oko 9.000 ljudi a u samoj opštini oko 22.000: 62% Muslimana, 32% Srba, i oko 5% ostalih. Zašto je Višegrad važan za Katarzu? Zato što je to jedna od onih kota velikih ratnih zločina koji su ostali u senci još većih a koje su počinili, ili su tome doprineli, ljudi s ove strane Drine. Višegrad je bio strateški značajan kao ključni saobraćajni čvor u povezivanju Beograda sa Sarajevom. Užički korpus JNA imao je bazu u kasarni Uzamnica. Šestog aprila 92. godine počelo je granatiranje ovog grada. Grupa Muslimana uzima Srbe kao taoce, preuzimaju kontrolu nad višegradskom branom. Sećate se generala Kukanjca koji je pretio da će je dići u vazduh? Šest dana kasnije specijalci zauzimaju branu i okončavaju opsadu. Devetnaestog maja Užički korpus se povlači a lokalni Srbi osnivaju srpsku opštinu Višegrad. Srpske paravojne grupe, policija i lokalni Srbi započinju brutalni pohod etničkog čišćenja. Mitar Vasiljević, Biljana Plavšić, Dragoljub Ojdanić i Milan Lukić samo su neki od odgovornih za postojanje krvavog dosijea Višegrada.

Azem Dervišević, jedan od komandanata Armije Bosne i Hercegovine kojeg ste čuli na početku ove emisije, svedoči danas iz Bostona a sa njim je razgovarala Drinka Gojković, direktor Dokumentacionog centra Radija B92 – sve to u okviru projekta "Usmene istorije".

Dervišević: Ja nisam uopšte razmišljao o politici niti me je to zanimalo. Vijesti nisam čitao. Tada su počeli oni skupovi, tada se Milošević pojavio, i tada je najednom svuda bio Milošević, svako je imao Miloševićevu sliku.

U druženju tih Bosanaca, 90% je bila zajebancija – sjedimo, cijepamo se od smijeha, ajmo igrati lopte, ajmo na kupanje i  – najednom svi imaju Miloševićevu sliku.

Kad ti vidiš Miloševića, političar je, ima kravatu, odijelo, ne hvata te neka jeza.

Malo me je to brinulo, ali ne ozbiljno... Međutim, kada su počeli četnički simboli...

Godine 90. prolazio sam kroz Višegrad...

Dolaze ovi iz Srbije, idu na Romaniju, izlaze na most, na ćupriju, sa zastavama, razapinju ih, pevaju Srbiji.

Ti su Srbi u Višegradu posle počinili ogromne zločine... Srbi iz Višegrada nisu učestvovali u tome ali mi  Muslimani u Višegradu došli smo u sukob s onima koji prolaze. Kroz tvoj grad prođe 30.000 vojnika, tenkova, a ja na terasi gledam, prolazi 30.000 vojnika iz Užičkog korpusa, idu prema Dubrovniku.

Od šest sati ujutru do 12, prolaze kamioni, tenkovi, helikopteri lete. Jedna kolona hoće da prođe preko mosta na Drini, napravljen je tranzitni most. Onda je svijet izašao – jednostavno ne da. Još uvijek Srbi u Višegradu ne učestvuju u tome ali vidiš da mašu... nikada se ne dešava taj direktan sukob između bosanskih Muslimana i Srba u Višegradu, nego je sukob s tom trećom stranom koja prolazi kroz Višegrad... Srbi mašu, drago im je, osjećaju se sigurnim. Nemamo izbora, stvari se dešavaju tako da ih mi ne možemo kontrolisati. Mi možemo samo postaviti sebe i ako nas udari da nas što manje udari. Ima Srba u Višegradu koji su išli na obuku u kasarne, pripremali se, što ja sve mogu da razumijem, rat dolazi, pripremi se. I ja sam se pripremao. Tad smo se i mi odlučili pripremati. Međutim, nemamo vojsku. Ja niti imam oružja niti je kada u familiji ko bio lovac. Ja sam čovjek koji je imao petlju, jednostavno imam ponos, poginuću kao čovjek radije... Međutim, nismo znali šta ćemo. Nađemo se, dolazi crno vrijeme, šta ćemo...

Bilo je skoro nemoguće izolovati jedan grad da su se ljudi dogovorili. Ti nećeš sukob. Kada je došlo do sukoba između Hrvata i Muslimana, u Fojnici su komandanti bosanske i hrvatske vojske bili najbolji prijatelji, i najbolji prijatelji su čitav život, i pošto su obojica bili spremni i okretni, ovaj je komandant, onaj je komandant, bili su zajedno i nisu se odlučili. Najedanput su postali neprijatelji. Oni nisu donijeli odluku o tome niti mogu to kontrolisati. Međutim, oni su uspjeli za jedno izvesno vrijeme da se dogovore da ne pucaju jedni na druge. Ja sam prolazio putem i vidio – ovdje su ovi, ovdje su oni, i ne pucaju jedni na druge, a mi prolazimo autom. Koliko ti dugo možeš tako? Neko opali metak  i – tap. Znači, odluke se donose gore i ti ljudi koji će ih donijeti uraditi će sve da izazovu sukob. Ta kolona tenkova koja je, kao, slučajno napustila glavnu kolonu i krenula preko mosta bila je tu da svjesno izazove reakciju.

Kada smo zaustavili tri transportera, među vojnicima je bilo i Muslimana, jedan je bio baš iz Višegrada. Kada smo ih mi vidjeli s bradama, znali smo da to nije nikako mogla biti regularna vojska. Tad sam se ja počeo pripremati za rat, a molio sam boga da ga ne bude... Nikada nisam rekao u Višegradu nikome ružnu riječ, koga uvrijedio. Međutim, naoružao sam se i bio sam spreman da se borim, pojma imao nisam šta je to suverena Bosna, samo da odbranim kuću i familiju.

B92: Azem će kasnije saznati da mu je rođeni brat ubijen u Višegradu, a njegov otac bio je tri godine u logoru. Azemova priča je, nažalost, uobičajena, znaju se počinioci – a počinioci su na slobodi. Neki od njih se kriju a neki su na uglednim funkcijama u prelepom gradu Višegradu.

Dervišević: On je imao 14 godina. Postoje dva živa svedoka, obojica su ovdje, oni su blizanci, tada su imali 14 godina. I oni su se igrali u staroj kući. Taj jedan brat mi je pričao da su se oni igrali na ulici i on je ušao unutra da uzme nešto. To je kuća u kojoj je moj brat živio i bilo je tu dosta hrane. I taj Milan Lukić, koji je svojom rukom ubio 500 ljudi, to je jedan monstrum, negdje je bio otišao u Njemačku i pred rat je došao u Višegrad. Vjerovatno je bio jedan od najvećih zločinaca. I on je prije toga ubio jednu ženu, njenog muža i sina, i uzeo auto. Žena je bila u Njemačkoj, radila čitav život, i ona i muž došli su u Višegrad, otvorili prvu radnju, imali pasata, bili su vrlo imućni ljudi. Brat je vidio kako je on ove momke doveo na most i bacio ih s mosta i onda pucao snajperom. Onda je ovaj treći momak rekao – nemoj mene bacati, ja ću ti reći gdje su zelene beretke. Šta je on skontao tad, on je njega uzeo i odvukao ga u stanicu milicije i tu ga ostavio da ga ispituju. U međuvremenu je trebalo da ovi idu iz Višegrada, mati ga traži, treba da idu. Sada sve Muslimane, žene i djecu, stavljaju u autobuse, sve ih vode u logor. I skoro svi su nestali.

Većina ljudi koja je ubijala, koja je ubila mog brata, to su ljudi koji su bili niko i ništa, ljudi koji su vršili pokolj. Kada su došli ovi rezervisti iz Užica nije bilo tog pokolja i oni su govorili – ljudi, kad mi odemo odavde, idite i vi. Čovjek iz Užica kaže – ljudi, bježite, neće dobro biti. Ubistvo jedne familije ili progon čitavog naroda to je vrlo planirana operacija – zna se kada dolazi kamion, ko ih vozi, ko ih ubija, to je mašina kakvu je i Hitler imao. I sada je ta mašina krenula... Ja verujem da je mnogo Srba bilo protiv toga ali su imali pasivni pristup i to je uglavnom tako.

Sve što je taj čovjek radio bilo je ubijanje muslimanskih civila. Čak sam čuo poslije rata da ga se sada i Srbi boje. Ko je ubio 500 ljudi ubiće 505, a nema više Muslimana u Višegradu. Taj čovjek se krije i znaju oni koji idu tamo i Unprofor, kažu – Lukić se vratio u Višegrad, ali se krije. On nije osoba koja je bila na intelektualnom nivou da planira, on je izvršilac. On je imao odriješene ruke. Bio je tu, ja garantujem. Načelnik policije u to vrijeme, jer policija je ta koja drži unutrašnje uređenje, grad nije pod borbom, grad je pod potpunom kontrolom Srba, načelnik je bio Risto Perišić, koji je bio nastavnik u Višegradu, bio je trener odbojke ženske ekipe. Mojoj sestri je bio razredni starješina. Sad je on direktor te firme u kojoj sam ja radio.

Djecu većinom nisu ubijali. Bilo je slučajeva s bebama... ali u nekom trenutku su oni donijeli odluku, rukovodstvo,  da će svi oni koji su za vojsku biti likvidirani. I to su svjesno radili, slali u logore, ljudi su nestajali. Žene i djecu koje su ubili to je bilo van kontrole i nije bilo mnogo tih događaja. Ako odvedeš 2.000 odraslih ljudi i svi nestanu, to je planirano. Ja ne velim – to je Srbin uradio – za mene su ljudi poimenično to uradili i dao bih ne znam šta da se osvetim toj osobi lično. Još uvijek je živ... Mislim da je sa Karadžićem u pratnji jer dobro idu jedan s drugim.

U Višegradu nije nikada formiran logor kao što je bio u Manjači. Bila je kasarna Zamica i imali su ''Vilinu vlas'', to je hotel u kom je bilo dosta silovanja. Tu se jedna najljepša djevojka, koja je sestra moje snahe, bila je kao anđeo, bacila kroz prozor, živa je skočila. I baš sam maloprije pričao sa čovjekom koji je bio zaručen s njom. Moj otac je to vidio; samo dođu i odvedu ljude i njega bi sigurno, ali general Obradović i njegova žena su vršili ogroman pritisak i na kraju je razmijenjen. I on je zarobljen na samom početku rata, on je bio u kasarni, prije rata je otišao, obukao uniformu i bio je artiljerac. I onda je obučavao naše vojnike kako da koriste artiljeriju. Ogromne gubitke smo imali u familiji, ja sam jedini ostao, dijete mi se rodilo ovdje, a bio sam u Goraždu. Goražde je bilo enklava kao Srebrenica, Žepa, samo što se Goražde uspjelo odbraniti, ovi kažu osvojiti. Ja sam bio tu kada je bio prvi taj napad da se Goražde oslobodi. To je bilo jedno mjesec i po konstantne borbe, knjiga je o tome napisana. Ja sam dosta u toj knjizi spominjan.

Neki su Muslimani, možda već njih 300, 400, sa nekim improvizovanim oružjem otišli u brda, ali to je jedan mali dio teritorije, nisu imali snage da se suprotstave. Neki su ljudi, karavani, uspjeli da izvuku civile koji su po šumama bili. Na video-kasetama se vide hiljade ljudi u šumama, u šatorima. U selima se čini više zločina, vjerovatno zato što je izolovano pa je lakše, jer u gradu je teško to sakriti, grad je pun ljudi. Jednog mog komšiju su zavezali za auto i živog su ga vukli po gradu dok nije umro. Moja majka je to gledala s terase. Čovjeku je koža bila... Nije to bilo kao na selu, zabačeno... Ljudi koji su to uradili, znam ih, to su pijanice koje su i prije rata bile alkoholičari. Oni koji su u gradu činili zločine – ono što je svijet vidio, a bilo je zločina koje nisu vidjeli, to je možda neko radio u rukavicama – oni su gradske propalice, pijanci...

B92: Ali i u Višegradu su u to ratno vreme postojali i dobri ljudi u vremenima zla. Bilo ih je malo ali je svaka priča o njima jednako važna, možda mnogo važnija nego priča o zločincima.

Dervišević: Jedan moj komšija koji je ubio mnogo ljudi izvukao je dvojicu, trojicu, ali znamo da je ubio pedeset. Onaj je mrtav, ne može svjedočiti, živ će reći... Ima jedan čovjek, umro je mlad od infarkta, on je bio policajac prije rata u Goraždu i odrastao je s mojim rođakom, ali on nije živio u Višegradu, on je došao u Višegrad kada je počeo ovaj sukob. Taj rođak je izašao iz Višegarda i njegov sin koji je tada imao 16 godina nestao je. 96. ili 97, četiri godine poslije toga svega, njega nazove ovaj, Spasoje se zove, umro je posle od infarkta, i kažu da nije dao ovima da prave zločine, jednostavno je bio protiv toga. I kažu da dok je Spasoje bio tu nije niko smio počiniti zločin, bojali su ga se. I ovaj nazove onog Enevera i kaže: "Envere", "Ko je to?" "Spasoje". Enver je moj rođak, sina mu nema. A tom čovjeku majka je ubijena. Kaže: "Tvoj Kenan je živ i ja ga imam." On kaže: "Nemoj me zajebavati, Spasoje, bolan, dosta mi je muke, pet godina živ je, nije živ." Kaže: "Kenan ti je živ, ja sam njega sačuvao, čitav rat." On ga odveo na Bijela Polja, između Višegrada i Ruda, tu ima jedno selo, i on je njega odveo kod svojih jer ga u Višegradu nije mogao čuvati... On je njega stavio u auto. I ovaj ne vjeruje. U Sarajevu ima jedna kafana gdje dolaze i s jedne i s druge strane, pa pregovaraju. Kaže, ja ću ga dovesti u tu i tu kafanu. Ovaj pošalje jednog prijatelja koga Spasoje ne zna, ovaj će prepoznati Kenana. "Idi u kafanu, ti ćeš poznati Kenana, ako je Kenan, ako nije, znači da mi je neka navlakuša." Ubili mu majku, nema mu sina. Ovaj doveo Kenana nakon pet godina. Momak je bio a sad je čovjek za po glave veći... Sad se ženi, ima možda jedno 25, 26 godina.

B92: Azem Dervišević demobilisao se sam iz Armije Bosne i Hercegovine 93. godine. Komandovao je u mnogim operacijama u istočnoj Bosni i u Sarajevu. Kaže da ga je dok je služio vojsku u Makedoniji sam Ratko Mladić nagradio tri puta. Bio je, tvrdi, dobar vojnik.

Dervišević: U tom nekom jadu, mi smo znali pijevati četničke pjesme. U istočnoj Bosni ima jedna tačka, i ja je sa 35 ljudi branim a  napada 700 srpskih vojnika. Ja sam u polukrugu, dolaze sa svih strana. Međutim, ja mogu sada sijediti s tim ljudima koji su bili na toj strani i pričati. Oni ne smiju otići sve dok ijedna puška puca. Kad sve sravne artiljerijom, kad nema ni živog ni mrtvog, onda oni krenu. I ja to znam. Kad oni granatiraju, ja se izvučem, pustim ih unutra, sačekam i onda... I mi smo se držali tako jedno šest dana, sve je palo okolo. Ja izvučem ljude iz linije. Tad je Mladić komandovao tom ofanzivom a ja sam došao iz Sarajeva, ne znam ništa. Otišao sam na tu liniju, rekoh – ja ću preuzeti da branim tu liniju i odem gore... Oni su htjeli meni oca tu da dovedu. Mi smo se odatle povukli, oni su osvojili, nemamo municije više, nestalo, ne dolazi logistika. Uglavnom smo pružili otpor, nijedan vojnik nije ozbiljnije ranjen. Ne znam kako, granate su padale, ljudi su ginuli, prođe mi metak kroz jaknu i ubije čovjeka.

B92: Azem Dervišević živi danas u Bostonu sa svojom suprugom Anom-Katarinom Petrović.

Dervišević: Ona se preziva Petrović. Većina mojih djevojaka su bile Srpkinje. Upoznali smo se, ona je došla u hotel gdje sam ja bio i htjela je tu da ostane. Ja sam normalno morao znati ko je unutra, i tako, upoznali smo se, meni se svidjela odmah. Pitao sam je mogu li joj nešto pomoći. Kaže, nisam se čula sa majkom. Rekoh, nema problema, odmah ćemo ti želju ispuniti. Ona je došla kao novinar, bila je prvo u Beogradu, radila za beogradsku "Politiku", ja sam sve novinare oko sebe okupljao, gdje  god su otišli ja sam svakome omogućio da ima vozilo, jer meni je to bilo u interesu, nemam šta da krijem. Međutim, ona je išla u bolnicu, previjala. Ja sam volio ljude koji su spremni da žrtvuju jedan dio sebe u nekim trenucima. Ona je tada žrtvovala sebe i išla je u bolnicu, pomagala je djeci...
Visegradsko ljeto
<< 04/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

Neke detalje oko stranice
Ova stranica se naziva "Visegradsko ljeto" jer su se visegradski zlocini u zadnjoj agresiji na BIH (1992-95) dogodila tokom ljeta.

Cilj ove stranice je da pokazemo sta se stvarno dogodilo u Visegradu tokom agresije.


Postoji udruzenje gradjana "Visegrad '92" ali nije ni na koji nacin povezan sa ovom stranicom.

free counters



MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
76173

Powered by Blogger.ba