beats by dre cheap

Ljubi bliznjeg svog: posjeta Visegradu '92

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate.



Iz knjige  Ljubi bližnjeg svog, Peter Maass


2.

Više od četiri stoljeća, Višegradom su dominirale dvije stvari, njegov most i njegovi Muslimani. Most preko rijeke Drine podignut je u doba vladavine osmanskog sultana Sulejmana Velikog. Tada, a i danas, most se dâ porediti sa horizontalnim Ajfelovim tornjem. Trgovina između Bosne i Srbije odvijala se preko njegovih kamenih blokova, stoljećima uglačanim da su sad glatki kao djetinja koža. Most je bio zaslužan što je Višegrad bio raskršće Osmanskog carstva i kršćanskog svijeta, i kad je između ta dva diva vladao mir, grad je doživljavao procvat. U suprotnom – gadno je stradao, jer Višegrad je ležao na povijesnoj rasjeklini.

U ljeto 1992. godine, kad sam otišao u Višegrad, most je i dalje stajao – jak i pouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zašto je nekim momcima prva ljubav bio most, a ne djevojka. Čak i kad bi odrasli, Višegrađani su osjećali neku naročitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime kao da im je sin-jedinac. Vidi što je lijep, govorili su, što je jak, nema mu premca. Te godine, most nije bio žrtva već svjedok početka rata, koji je Višegrad tek ovlaš dotakao, tek pokoja spaljena kuća, oštećena fasada. Rat je brzo došao i još brže otišao, a ipak je nešto oduzeo gradu. Njegove Muslimane.

Višegrad je bio očišćen, ne od smeća, koje se gomilalo po ulicama i sokacima, već od ljudi. Djelovao je kao ukleti grad iz vesterna, samo što se glavnom ulicom nije valjala bala smeća i osušene trave. Žaluzine su mlatarale na prozorima, udarale su na najmanji dašak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjući i ližući otvorene rane. Bili su odlična meta za vojnike koji su, od dosade, na njima vježbali gađanje. Kapije na kućama širom otvorene; tako su ih za sobom ostavili pljačkaši i vojska. Mogli ste ući u bilo koju muslimansku kuću u Višegradu, a ono što biste tamo našli bilo je gotovo uvijek isto. Uljezi koji su tražili nakit i njemačke marke, omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskidali su podne daske, dušeci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni nožem, sadržaj ladica istresen po podu, primjerci Kur’ana, na podu, ispišani. Skorena krv na jednom zidu ili posvuda po zidovima. Što god je imalo ikakvu vrijednost, sve do zadnje sijalice – odneseno.

Srbi, koji su naslijedili grad, to su zvali napretkom.

„Ne znam šta podrazumijevaš pod etničkim čišćenjem”, rekao mi je Mojmilo Marković, koji je sebe zvao gradonačelnikom, mada je pištolj beretta, uguran u pantalone, svjedočio o njegovoj znatnoj osrednjosti. „Muslimani su dobrovoljno otišli. Šta hoćete, pa mi smo im obezbijedili i autobuse? Nismo ih tjerali da idu. Časna riječ.”

Stotinjak metara od zgrade opštine, džamija – dinamitom dignuta u zrak, ruševine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Marković mi objašnjava kako će tu, kad se stvari normaliziraju, biti park. U gradu nema dovoljno parkova, rekao je, kao da je uništavanje hrama bio nadahnuti čin ekološke svijesti. Višegradski „mudžahedini” su munaru koristili kao mitraljesko gnijezdo, objasnio mi je, tako da je, nažalost, džamija morala biti srušena. Marković, surov čovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanje zašto, ako su mudžahedini pucali iz džamije, na okolnim zgradama nije bilo ni traga od metaka. On je bio amater u prekrajanju historije.

 

-.-PHOTO: wikipedia-.-Mesto zločina: Most u Višegradu
Mesto zločina: Most u Višegradu
PHOTO: wikipedia

Čišćenje Višegrada je bilo jednostavna operacija, svjedočili su izgnanici koji su je preživjeli. Paravojne jedinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u grad odmah nakon što je rat započeo i počeli, idući od kuće do kuće, od stana do stana, hapsiti nenaoružane muškarce, Muslimane. Srbi su kružili u nekoliko kamiona, bila je tu čak i hladnjača. Jedan stari Musliman, koga su natjerali da baca leševe u rijeku, uspio je pobjeći i kasnije razgovarati sa mojim kolegom iz Washington Posta, Blaineom Hardenom. „Srbi su zatvorenike odvodili do ograde mosta”, pričao je. „Natjerali bi ih da se nagnu. Neke su ubijali metkom, neke klali. Sve su ih pobacali u rijeku... Meni i jednom čovjeku, starijem i od mene, naredili su da odemo na most. Na ulici – leš starca unakažene glave. Naredili su nam da odvučemo leš na most. Dok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispao mozak. Odvukli smo leš na most. Naredili su nam da ga bacimo u Drinu. Na mostu su bila još dva tijela. Zaklana. Naređeno nam je da i njih bacimo u rijeku. Jednom su bila tek odsječena četiri prsta na ruci.”

Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi put. Okrutnost je u Višegradu odomaćena, a most je stoljećima bio u središtu balkanskih zapleta. Kamen ne govori, ali njegove priče ispričane su u epskom romanu koji je svom autoru, Ivi Andriću, donio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Andrić je odrastao u Bosni i bolje od ikog je poznavao njen narod i povijest. Njegovo remek-djelo Na Drini ćuprija je književni otisak strasti koje i Balkan i ostatak svijeta svakih nekoliko generacija, nekad i češće, gurnu u ludilo. Roman počinje prije četiri stotine godina užasnom scenom u kojoj srpskog pobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je greška bila što je pokušao spriječiti gradnju mosta.

To balkansko razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz utrobu žrtve. Mnogo je delikatnije, i bolnije, ako se izvede kako treba. Hrastov kolac, dugačak je oko dva i po metra, sa zašiljenim željeznim vrhom, a cijelom je dužinom ulašten mašću. Gurne se u anus žrtve, koji je za ovaj obred proširen nožem. Egzekutor, koji biva nagrađen ako žrtva dugo izdrži živa, gura kolac sasvim polahko i vrlo pažljivo u stomak, udarajući ga drvenim maljem i čineći sve da izbjegne povrjeđivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu, mimoilazi jetru i slezenu, dijafragmu i pluća, jurne pored srca a onda, pobjedonosno, probije mišiće na ramenima i na leđima izbije na površinu kože. Žrtva bi trebalo da je još živa. U tom trenu motka je u napola uspravnom položaju tako da je svi vide. Žrtva tako visi, savinuta i sklupčana statua, dok ne izdahne. Protivnici pljuju po njemu a seoski psi ližu krv koja kaplje. U Andrićevoj knjizi, Srbin živi cijeli dan, a zadnje su mu riječi – riječi pobune upućene mučiteljima: „Turci na ćupriji... da paski skapavate... paski pomrete.”

To je jedan okrutan običaj i ovo je brutalna scena, ali Andrić je pošten i želi da njegovi čitaoci spoznaju i najgore i najbolje u čovjeku. Shvatite li sve što Andrić želi da shvatite, bićete mnogo mudriji od gospodara rata i svjetskih diplomata koji od ovog našeg svijeta prave haos. Događaji iz 1992. godine dobijaju smisao nakon čitanja Andrićeve knjige. Divlje strasti oslobođene 1992. i strašne posljedice koje su ostavile, identične su prethodnim grčenjima ljudskog duha, poput onog iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i time pokrenuo I svjetski rat. Iznenada, kao kad udari grom, mir u Višegradu bio je prekinut onog ukletog ljeta 1914. godine. Andrićevo tumačenje je univerzalno, nije vezano ni za specifično vrijeme niti mjesto:

Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povjesnici dešava, prešutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubjeđenja. ...Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vjekovnoj tradiciji, u kojoj je uvijek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstva ali i čojstva i merhameta i osjećanja za red i mjeru, osjećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo općim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili riječ u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.


Ja sam naišao na jednog čestitog čovjeka u Višegradu. Ime mu je bilo Vladimir Rađen, stolar i Srbin. Razgledao sam jednu opljačkanu muslimansku kuću i ugledao ga, u jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. Čudan prizor u gradu bez duša ili duše. Vladimiru je bilo oko četrdeset pet godina. Punačak ali dječačkog lica koje je činilo da djeluje mlađe i bezazleno. Živio je u blizini i nastojao da bar svoj kvart nekako pospremi i sredi, onih nekoliko slobodnih dana kad nije bio na frontu. Imao je na sebi majicu, i dva dana neobrijanu bradu. „Svi smo mi u Višegradu živjeli kao jedna velika porodica, i Muslimani i Srbi”, sjećao se, oslanjajući se na metlu. „Svi su bili u miješanim brakovima. Nikad se nije pitalo ko je Srbin a ko Musliman. Nismo tražili razlike. Znate, nije narod htio rat. Političari su nam priredili ovu kašu, a sad nam nema natrag.”

Htio sam saznati nešto o porodici koja je živjela u opljačkanoj kući. Podovi su, naravno, bili odvaljeni, zidovi, dakako, prepuni rupa. Sve što je pripadalo porodici, stvari koje onima što su kuću poharali nisu bile od ikakve vrijednosti, razbacane po sobama, poput smeća na deponiji. Hodajući po njihovoj odjeći, njihovim knjigama i slikama, osjećao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj njihov dom više nije bio dom već otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost, sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam uzimao u ruke. Ko su bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba lokalnim vlastima da im se izda dozvola za proširenje kuće. Drugim je porodica bila obaviještena da im je kćerka dobila stipendiju za studij u Sarajevu. U ćošku, izgažena kondukterska željezničarska kapa; pripadala je ocu, željezničaru. Pronašao sam i dnevnik, pun kćerkinih mladenačkih misli o ljubavi. Šta li se s njom desilo? Jesu li je silovali? Mučili? Ubili? Ili je samo očišćena, što je bilo najbolje, znaju li se alternative?

Upitao sam Vladimira. Izgledao je neobično tužan, na rubu plača, i njegov zbunjeni izraz lica me je naveo da se sjetim Lennieja, prostodušnog farmera iz romana O miševima i ljudima Johna Steinbecka. Vladimir nije sasvim shvatao ono šta se, tako brzo i tako okrutno, posljednjih mjeseci događalo oko njega. „Bili su divni ljudi”, kazao je. „Pobjegli su, jer su se prepali onog što se dešavalo. Mnogi su muslimani morali pobjeći. Sad se zbog toga osjećam siromašan i tužan. Svaki dan bih plakao.”

 

-.-PHOTO: DINO KASALO-.-Višegradska pastorala: Strašno sećanje na rat
Višegradska pastorala: Strašno sećanje na rat
PHOTO: DINO KASALO

O Višegradu sam saznao više, nekoliko mjeseci kasnije, kad sam upoznao djevojku po imenu Mersiha, koja je bila istih godina – sedamnaest – kao i djevojka iz one opljačkane kuće, čiji sam dnevnik sačuvao. Mersiha je bila vrlo lijepa, što je bila njena velika nevolja i mana kad je izbio rat. Višegradski gospodar rata je bacio oko na nju i jedne noći odvukao i nju i njenu mlađu sestru, odvojivši ih od majke koja je, naravno, histerično plakala, držeći tog ratnika za noge, dok je on udarao nogama i vikao, „Ja sam ovdje zakon!” Njegovo je ime bilo Milan (Lukić, danas u Hagu gde mu se sudi, prim. redakcije). Grupe koje se bave ljudskim pravima imaju o njemu debele dosijee, jer on je bio glavni „čistač” Višegrada. Milan je odveo Mersihu i njenu sestru u motel „Vilina vlas”, svratište pretvoreno u mjesto za razonodu tih nitkova; Bosanci su takva mjesta zvali logorima za silovanja. Mersiha je bila zaključana u jednoj sobi, a njena sestra u drugoj, sa druge strane hodnika. Mersiha je čula kako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da je „ispita, ali ne puno”. Mersiha je čula vojnike kako se smiju kad je jedan od njih ušao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Mersiha je čula plač i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to posljednji put da je Mersiha, i bilo ko drugi, čuo njenu sestru. Imala je petnaest godina.

Milan je ušao u Mersihinu sobu, zaključao za sobom vrata i na njih prislonio sto. Rekao joj je da se skine.

„Rekao mi je da se nikad neću vratiti kući, ne uradim li šta traži”, rekla mi je Mersiha, govoreći to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. „Onda mi je naredio da skinem odjeću. Nisam to htjela uraditi. Rekao je da moram, da je bolje da se sama skinem ili će to on uraditi i da neće biti nježan. Počela sam plakati. Rekao mi je da imam sreću što sam s njim. Rekao mi je da su me mogli baciti u rijeku sa kamenjem oko gležnjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio, počeo psovati i kazao: ’Dovešću ti deset vojnika.’”

Mersiha je zašutjela. Čvršće je stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokom cijelog intervjua, koji je trajao dva sata, mada se činilo da traje mnogo duže, sjedila uz nju. Sjedili smo u jednoj praznoj zeničkoj piceriji, u podrumu, gdje je Mersiha pobjegla kad su se njene višegradske muke i pokora jednom okončale. Zurila je u istu onu tačku – njena je bila na stolnjaku – koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je pričao kako su ubijena njegova sedmerica braće. Ja tu tačku nisam vidio. Mersiha mi je pričala kako je pokušala prestati plakati dok ju je silovao čovjek koji je sebe zvao zakonom. Kad je završio sa silovanjem – ili, kako je on volio reći, sa „ispitivanjem” – Mersiha se opet rasplakala. „Šta bi mi sad uradila?”, cerio se Milan. „Stavila me u topovsku cijev i ispalila u Tursku?”

Onda je zaspao. Kasnije su neki vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je viknuo Milanu: „Znamo da si unutra, pusti i nas malo.” Milan im je kazao da idu. Oko pet sati ujutro, probudio se i naredio Mersihi da se obuče i onda je, na njeno golemo iznenađenje, odvezao kući. Mersihina majka je čekala pred zgradom. Mersiha nije spomenula šta se desilo, a njena mati nikad nije pitala. Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Višegradu još mjesec dana, sve dok to više nije bilo moguće, u nadi da će im se mlađa sestra vratiti. Mersihina mati je gotovo svakodnevno išla u policiju – bez uspjeha. Tokom jedne takve posjete, neki je Srbin uperio pušku u nju i rekao joj: „Odlazi.” Drugi put je vidjela Milana. „Šta hoćeš?”, cerio joj se. „Vratio sam ti bar jednu.” Tako je to bilo u Višegradu, kao uostalom i u drugim mjestima.

Ono što me najviše zaokupljalo u vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je ona nametala o ljudima – kako su uopće mogli činiti tako čudovišne stvari? Kako se čovjek mogao probuditi ujutro i pucati komšiji u glavu i usput mu silovati ženu? Kako su mogli zaboraviti, kao da je nikad nije ni bilo, zapovijed da ljube bližnjeg svog? Kako se to moglo dešavati tako masovno, kako su to mogli dopustiti dobri ljudi poput Vladimira Rađena? Objašnjenje kojeg sam ja prigrlio prvih nekoliko mjeseci rata bilo je sasvim prosto. Ovo je Balkan, radi se o etničkim trvenjima, plemenskim ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovdje činilo stoljećima. Bilo je to umirujuće objašnjenje jer nasilje definira kao antimoderan i antizapadni fenomen – kao izuzetak. Ovi su ljudi drugačiji od nas, govorio sam sebi, oni su poput životinja u nekom čudnom zoološkom vrtu. To je bilo ubjedljivo ali objašnjavalo je stvari koliko i one nezaboravne riječi što ih je izgovorio onaj britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na narandžastom biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac je samo odmahnuo glavom i rekao: „Jebena bosanska ludnica.”

Provedete li dosta vremena u Bosni, čak i u ovoj njenoj bijedi, brzo shvatite da je ona prije rata bila relativno razvijena. Životni standard u Jugoslaviji bio je sličan onom u siromašnijim regijama Zapadne Evrope i Amerike. Zemlja je imala otvorenu socijalističku ekonomiju koja im je omogućavala pristojan životni standard, sa levi’s farmericama i Madonninim pločama. Jugoslavija se 1948. iščupala iz sovjetskog zagrljaja i njeni su građani uživali u slobodama nepojmljivim za jednu socijalističku zemlju, npr. mogućnost da putuju kud žele. Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi bosanski „čistači” bili su pravnici i inžinjeri koji su, u vrijeme mira, na posao išli u odijelu i sa kravatom i u dnevnim sobama imali televizore marke sony.

To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u dubine ljudskog duha tek je započelo, a ja već nisam shvatao ono što sam vidio. Bio sam previše znatiželjan da bi mi se smučilo; u to vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Višegradu pogriješili što su mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prošlosti, jer su imali univerzitetske diplome i pjesničke večeri i išli na skijanje u Alpe. Zaboravili su Andrićevo upozorenje da, na zov divljine, spone koje vezuju civilizaciju iznenađujuće razlabave, da se profesori tad pretvore u manijake i da se sve što je jedna generacija sagradila zna u jednom, ili dva dana razoriti i da to često učini ista ta generacija. Divlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se da ona vrlo strpljivo čeka, nadživljujući sve, čekajući u visokoj travi povijesti na svoj trenutak – kad podivlja i stane opet udarati.

Visegradsko ljeto
http://visegrad92.blogger.ba
27/12/2008 17:48