Nakon dolaska Užičkog korpusa JNA u Višegrad, oficiri JNA i lokalni muslimanski službenici općine Višegrad, nagovorili su izbjeglice da se vrate u svoj grad.
Ovaj potez je bio prvenstveno iz straha da izbjeglo stanovništvo u Goražde ne pruži otpor JNA u pokušaju da zauzmu istočnu Bosnu.
U tome su ih podržali Vijeće grada Goražda, jer se oni nisu htjeli brinuti za 12.000 izbjeglica. Najinteresantnije i najčudnije je bilo uporno zalaganje Foruma Građana Goražda (koji se sastojao od intelektualaca i poznatijih građana), da se vrati u grad jer je “tu sad došla JNA koja će ih štititi od četnika”.
Jedini koji su bezuspješno pokušali ubijediti stanovnike da je to sve prevara, su bili neki članovi SDA Višegrada.
U međuvremenu, u Višegradu Milan Lukić je okupio nekoliko ljudi oko sebe da počnu teror. Tu grupu su sačinjavali: njegov brat Miloš, rođak Sredoje (bivši policajac i talac u hidrocentrali) i konobar Mitar Vasiljević . Oni su od lokalne vlasti dobili spisak Bošnjaka koji su posjedovali oružje. Na osnovu tog spiska vršili su pretrese, pljačke i ubijanja.Ko ne izbjegne iz kuće na vrijeme, biva spaljen u njoj.
Milan Lukić je postao lokalni komadant “Belih orlova”, koji su sa još petnaestak ostalih lica pojedinačno ubijali. Milanova prva žrtva je bila Behija Zukić (privatni trgovac), koju je ubio, a nakon toga joj je zaklao muža i sina na gradskom smetljištu i uzeo njihov novi auto, crveni Passat, koji je od tog dana postao simbol straha. Tim Passatom je kupio svoje žrtve i vodio ih na mjesta pokolja. U autu su svirale četničke pjesme:”Muslimani crni mravi došli su crni dani, nema Tita da vas brani”. Jednom je jednog Bošnjaka zavezo za auto i vozio po gradu sve dok nije umro.
Odmah na početku agresije, pripadnici VRS ubili su Višegradskog Imama Safeta ef. Karamana i druge intelektualce.
