Zid smrti: Fotografije otetih putnika
|
Povodom godišnjice od otmice putnika iz voza Beograd–Bar kod Štrpca, u listu „Liberal” (br. 14) od 5. 3. 1994. između ostalog, piše: „Privatna istraga koju je rodbina otetih otpočela kada je uvidjela uzaludnost vjerovanja u dobru volju i efikasnost državnih organa, takođe, još nije dovela do pune istine, posebno onog glavnog – da li je 20 građana Srbije i Crne Gore, njihovih ukućana, još uvijek medu živima? Rodbina, na osnovu dokaza do kojih je došla ali koje još uvijek ne želi publikovali tvrdi da je zločin organizovan ‘na najvišem nivou’ sa ‘višim’ političkim ciljem koji, kako kaže Safet Babačić, ‘nas ne zanimaju, osim u onoj mjeri koliko su uticali na sudbinu naše braće’. Pokazuje nam isječak iz ‘Indeksa’, nezavisnog vojvođanskog lista, broj od 4. jula 1993. gdje stoji da je tadašnji predsjednik SRJ Dobrica Cosić, ‘preko vojne službe bezbijednosti pronašao ubice kidnapovanih iz voza… U ovoj akciji, učestvovao je i MUP Srbije, uz znanje ministra policije Sokolovića i ljudi Vojislava Šešelja…’ Ovo, kaže Babačić pokazujući prstom na novinski napis, nikada i niko nije demantovao. Porodice otetih došle su do izjave jednog inspektora iz Priboja, očito upućenog u čitavu stvar, kome se pred rođakom, omaklo da kaže kako MUP Srbije zna ‘ne samo ko je otele pokupio i pobio, već i gdje su pokopani’. Ta informacija, tvrdi rodbina otetih, sadrži imena i podatke vezane za formaciju Karadžićeve vojske koja je počinila zločin. Činjenjica je da je, nakon početnog odbijanja lidera bosanskih Srba da se njegova vojska dovede u direktnu vezu sa otmicom, pa čak i pokušaja da se za zločin optuže ‘Alijini ekstremisti’, Ministarstvo unutrašnjih poslova ‘Republike Srpske’, zvanično je 8. jula 1993. saopštilo da je ‘grupa koja je izvršila otmicu putnika iz voza Beograd–Bar, energičnom akcijom MUP-a Republike Srpske razbijena, a neki pripadnici pritvoreni…’
Međutim, nikada nijesu saopštena imena ‘uhapšenih’ i ‘razbijenih’, kao ni bilo šta u vezi sa sudbinom otetih putnika. Nešto kasnije, već smijenjeni penzionisani general bivše JNA Milutin Kukanjac, u svjedočenju objavljenom u ‘Borbi’, direktno je pozvao ‘srpsku La Pasionariju’ – Biljanu Plavšić, ‘da kaže ko je oteo nedužne građane iz voza i šta se sa njima dogodilo’. ‘Izuzev izraza suosjećanja i brojnih obećanja, i pored niza pouzdanih tragova i činjenica, vlasti u Srbiji i Crnoj Gori nijesu učinile ništa kako bi se zločin rasvijetlio – naprotiv – prije bi se moglo reći da sve čine kako bi se zločin zaboravio. Sve zapravo upućuje da je sada u toku drugi zločin, ovoga puta, nad porodicama otetih ― zaključuje Rifat Rastoder, koji vrši vrsnu koordinaciju aktivnosti rodbine u naporima da dođu do istine o ovom slučaju. Tako su, ‘da zlo bude veće’, porodice otetih putnika, umjesto informacije o sudbini najbližih, dobili, od firmi (uglavnom beogradskih, građevinskih) – otkaze!
G. Igrić piše u „NIN-u” (br. 2266) od 3.6.1994. o otmici u Štrpcima: „Tako, dvojica naših sagovornika koji su izričito zahtjevali da ostanu anonimni, izjavili su da ih je izvjesni P. K. iz sela Dobruna vodio na most iznad reke Rzav, između Dobruna i Kotromana, gde su, navodno, istog dana kada su oteti, putnici iz voza ubijeni. Takode, učesnik ratnih akcija u Foči i Čajniču kune se da mu je pokazana pećina kod Foče gde su prvo čuvani, a zatim na mestu Prevoj lišeni života nesrećni jugoslovenski državljani. Najzad, većina misli da su ljudi ubijeni u Višegradskoj Banji, i da je potom puštena brana da zločin ‘pokrije’. Nije čudo da i otac otetog Ismeta iz Podgorice, Mujo Babačić procenjuje: ‘Iza ovoga mora da stoji neka velika sila'”.
 |
|
Uvek ima ludačko objašnjenje: Vojvoda Šešelj
|
U nedjeljniku „Vreme” (br. 198) od 8.8.1994. dr Vojislav Šešelj, između ostalog, izjavljuje: „SK-PJ je organizovao čuvenu otmicu Muslimana u stanici Štrpci… Znam da je učestvovalo mnogo ljudi, da je bilo sedam vojnih kamiona, da su svi Muslimani odmah ubijeni i da je Stevan Mirković, tadašnji predsednik SK-PJ morao da ode iz stranke jer je bio na putu da otkrije ko iza svega stoji”.
U intervjuu „Politici” od 20. 8. 1994. predsjednik SRJ, Zoran Lilić, između ostalog je rekao: „Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila rizikujući svoje živote. Istraga je povedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli da će njihovo pravosuđe (tzv. Republike Srpske) to završiti i da je to, uostalom, delo izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog, kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže ‘osnovane sumnje da je umešan u otmicu putnika’ itd. Kada je izručen i predat, odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac. Osnovna zamisao je bila da se izazovu krvavi sukobi u oblasti Prijepolja i Priboja, kako bi se kroz tu, nacionalno mešovitu sredinu, prelio rat na prostore Srbije i izazvalo uvlačenje Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije, u ratni vihor”.
U „Monitoru” (br. 201. od 26. avgusta) o otmici putnika i izjavi Zorana Lilića, između ostalog, piše: „Ministar NO u vladi SRJ mogao mu je, zasigurno, objasnii – zašto ‘ne može’ pomoći ni krunski svjedok otmice Ivica Martinović iz Vinkovaca, u ono vrijeme na odsluženju vojnog roka u JNA, odnosno VJ, u kasarni ‘Stari aerodrom’ u Podgorici, koji je 27. februara 1993. greškom zbog šahovnice ‘ustaškog’ obilježja na ličnom dokumentu, takođe i zajedno sa 18 Muslimana i jednim Hrvatom bio otet iz voza, ali je poslije nepuna 24 sata, ipak pušten i vraćen u podgoričku kasarnu. Drugi krunski svjedok, neposredni učesnik otmice, izvjesni Milovan Tripković iz Priboja, mjesecima se, pak, poslije otmice bezbjedno liječio u zemunskoj bolnici, tzv. komori, s tim što je on tih dana tvrdio da je nalog u vidu teleksa za akciju u Štrpcima stigao sa ove strane Drine, tačnije, iz samog Beograda. Prema Lilićevim riječima u istrazi protiv Lukića, začudo nijesu mogli pomoći ni mašinovođa voza iz koje su odvedeni putnici Željko Radojčić, ni otpravnik kontrolne stanice u Štrpcima Slobodan Ičagić, kao ni kondukteri i milicioneri – pratioci voza, inače radnici MUP Srbije, koji su, prema izjavama svjedoka, direktno učestvovali u otmici putnika sa biljegom imena, evidentirajući ih još pri samom poslasku iz Beograda”.
U „Javnosti” – informativnim novinama tzv. Republike Srpske (br. 181. od 27. avgusta) o Lilićevoj izjavi, između ostalog, piše: „Otmica putnika u Štrpcima nije, međutim, uzrok nego, posledica. Naime, nekoliko dana pre otmice sa prostora SR Jugoslavije krenula je grupa od preko 700 Alijinih sledbenika prema Republici Srpskoj i njenim teritorijama. U nekim selima oko Čajniča grupa je počinila monstruozne zločine nad nedužnim narodom tog kraja. U tim krajevima živeli su samo Srbi, pa je, naravno, zločin i izvršen samo nad srpskom nejači, ženama i starcima. Prilikom povlačenja preko Drine, Jugoslovenska Armija je propustila tu ‘omanju grupu’ u kojoj je bilo i ‘prognanika’ iz Trebinja, ali je vojska generala Mladića uhvatila njih 38. Oni su izjavili da su njihove vođe, odnosno komandanti grupa koje su vodile akciju, svi od reda iz Sandžaka, tačnije iz sela Bukovica i Močevići. To su: Džafer, Džemil i Samir iz sela Kruševice, svi sinovi Zaima Bungura, Husein i Ešref, sinovi Ibre Bungura iz sela Bungura, Sejdo Močević, sin Nazifa, Sabit Močcvić, sin Deda, Almas Mujanović, sin Ibre – svi iz sela Močevići. Posle zločina koje su ove muslimanske bande počinile u selima oko Čajniča, narod ovog kraja je bio ogorčen na ponašanje vlasti u SR Jugoslaviji i Jugoslovensku armiju koja dozvoljava da zločinci s njene teritorije mogu slobodno doći i počiniti pokolj Srba, nevinih civila u Republici Srpskoj”.
„Borba” prenosi 2. 2.1994. ispovjesti dijela rodbine otetih putnika: „Milka Zuličić, majka 24-godišnjeg studenta koji je tog 27. februara, protekle godine netragom nestao. Ne želi da veruje da neće više nikad zagrliti svoje dete. Ogorčena je. Najlon-kesa puna lekova za smirenje i protiv srčanih smetnji. Hoće samo da zna šta je istina. Priča isprekidano.
– Čuj, taj Milan Lukić koga su optužili da je naše sinove, braću i muževe kidnapovao samo je pion. To je organizovano ovde, i u Beogradu. Kriv je Zoran Sokolović, ministar unutrašnjih poslova. Hoću da se obelodani istina. Da znam u kom su od osam logora, možda su u Srbiji i da li su živi… Ili su u bosanskim privatnim logorima. Znaš, bila sam u Nikšiću kod majke Radovana Karadžića. Rekla mi je u oči: ‘Moj Rašo može sve i svakoga izvući iz Sarajeva, ali mora se za svakoga dati po 4.000 maraka’. Možda je tamo negde u Bosni moje dete… Ja, da nije negde kod Sokolca, moj Zvjezdan. A tamo Mladić i Karadžić hapse mlade ljude, Muslimane i kao u Čajniču, uzimaju im, oni krvnici, braća Kornjača (Dušan je lekar) organe i krv i skupo prodaju – očajava Milka.
 |
|
Tarifa za otete: 4.000 maraka po putniku
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
|
Priče Preljević Kaća, Hanić Zahira, su slične. Prvom je dvadesetogodišnji sin, zaposlen na željezničkoj stanici u Beogradu, putovao kući, u posetu roditeljima. Drugome takođe sin od dvadeset pet godina, zaposlen u zemunskom ‘Zmaju’ i vanredni student ekonomije, trebalo je da stigne na viđenje sa roditeljima, bratom i sestrom… Nadaju se da su im deca u životu, kažu, skrivajući suze.”
Višestranačka komisija, sastavljena od poslanika Skupštine Crne Gore, koja je formirana da bi ispitala činjenice oko otmice putnika, 21. 9. 1994. je ocjenila da joj odgovarajući organi iz Crne Gore iz SRJ nisu pružili argumente na osnovu kojih bi se moglo ustanoviti šta je sa otetim putnicima. Komisija je zaključila da se obrati pismom predsjedniku SRJ Zoranu Liliću da joj saopšti pojedinosti u vezi sa ovim slučajem. Predsjednik Lilić je u intervjuu „Politici” od 20. avgusta identifikovao izvjesnog Milana Lukića kao mogućeg učesnika u ovom krivičnom djelu i koga su državne vlasti Republike Srbije hapsile sa tom optužbom. Ova komisija će se, takođe obratiti saveznom ministru za pravosuđe Urošu Klikovcu da obaveže sve državne organe koji su vodili istragu o ovom slučaju da joj dostave informaciju o sudbini otetih putnika.
Neki članovi komisije su zamjerili i saveznom ministru za ljudska prava Margit Savović, tvrdeći da ona nije u odgovoru Komisiji ništa konkretno rekla, niti se potrudila da se cijela stvar rasvjetli.
Osam članova porodice otetih putnika počelo je 20. 10. 1994. štrajk glađu u rezidenciji predsjednika Republike Crne Gore Momira Bulatovića u Podgorici protestujuči šio im državni organi i predsjednik Bulatović ne saopštavaju nove pojedinosti o sudbini otetih. U apelu za pomoć rodbina otetih putnika upozorava se da su razapeti između nade da saznaju bilo kakvu pouzdanu vijest o sudbini članova porodice i upornom ćutanju najviših predstavnika vlasti nadležnih organa, kako Srbije tako i Crne Gore”.
Rođaci otetih putnika Ragib Ličina, Jasmina Husović, Elifa Bakija, Džemal Softić, Elizabeta Kapetanovič, Medina Babičič i Bakija Avdo su se još 13. septembra ove godine, kako navodi „Borba”, obratili predsjedniku Bulatoviću sa molbom da ih primi i informiše o „do sada utvrđenim činjenicama i detaljima uvezi sa sudbinom otetih članova naših porodica” i zaključuju da, pošto gospodin Bulatović nije odgovorio, „mi smo danas, u skladu sa najavom u molbi i dogovorom sa šefom kabineta predsjednika Republike Crne Gore, Zoranom Čelebićem, sami došli u predsjednikov kabinet vjerujući da će on ipak naći vremena da nas primi i porazgovara sa nama”.
Isključivo glasovima poslanika koji u crnogorskom parlamentu imaju apsolutnu većinu, odbijen je 19.12.1994. predlog poslanika Liberalnog saveza da se u dnevni red poslednjeg zasijedanja uvrsti i usvajanje odluke o lome da se Parlamentarna komisija za ispitivanje okolnosti otmice putnika iz voza u stanici Štrpci februara prošle godine, pretvori u istražnu komisiju. Odbijanje je obrazložio Miodrag Vuković koji je u ime Zakonodavnog odbora saopštio da bi istražni karakter Komisije narušio sistem raspodjele vlasti u Crnoj Gori i da po tom osnovu predložena odluka nema ustavnog osnova.
Parlamentarna komisija formirana je 1995. godine i do sada nije uspjela da uspostavi bilo kakvu saradnju sa vlastima savezne i crnogorske države. „Predsjednika SRJ Zorana Lilića”, kaže Dragiša Burzan, predsjednik Komisije, „molili smo da nam pošalju informacije za koje je 20. avgusta ove godine rekao da ih posjeduje. Pisao sam i saveznom sekretaru za pravosuđe Urošu Klikovcu, koji je inače član ove Komisije, da nam dostavi materijal koji posjeduje nadležno državno tužilaštvo Srbije. Odgovore, međutim, nikada nijesmo dobili, niti je ikada na bilo koji način odgovarano na naše pismjene zahtjeve.” Isto se dogodilo i kada se pokušao ostvariti kontakt sa nadležnim organima vlasti u Crnoj Gori, tako da je komisija zaključila da u sadašnjem statusu ništa ne može uraditi na rasvjetljavanju okolnosti otmice putnika.
„Nedeljna borba” 28. 2. 1995. piše: „Da li da se na današnjem skupu molim za spas njihovih duša ili za spas njihovih života?” ― dilema je koju je juče, na početku protestnog skupa povodom dvogodišnjice otmice 19 građana Srbije i Crne Gore u Štrpcima, podelio sa prisutnima Rifat Rastoder, novinar, govoreći u ime rodbine otetih. Skup su, pored rodbine, organizovali Crnogorski helsinški komitet i Pokret otpora javnosti protiv fašizma, a bile su pozvane značajne političke i javne ličnosti iz Crne Gore. Poziv je, naravno, upućen i predsjedniku Bulatoviću, premijeru Đukanoviću i predsjedniku crnogorskog parlamenta Svetozaru Maroviću. Ni jedan od njih trojice nije našao za potrebno da se pozivu odazove, kao, uostalom, ni državna televizija. Pismeno su se organizatorima skupa obratili ministar pravde u crnogorskoj vladi Filip Vujanović i ministar dr Slobodan Tomović. Vujanović je poručio da njegovo ministarstvo nema novih informacija o otmici a dr Tomović je izrazio solidarnost sa porodicama i ogorčenje zbog zločina u Štrpcima.
 |
|
Neobavešten: Filip Vujanović
PHOTO: EPA/BORIS PEJOVIC
|
Nije nam cilj da bilo kome sudimo, već da apelujemo na svest i savest svih da se zločin ne pokrije i ne zaboravi ― rekao je gospodin Rastoder, obaveštavajući da vlasti u Srbiji i Crnoj Gori nisu uradile ništa da se zločin rasvetli, već naprotiv, čine sve da se on zataška. Milika Pavlović, predsjednik Pokreta otpora javnosti protiv fašizma, otmicu u stanicu Štrpci nazvao je „etničkim čišćenjem putničkog voza”, oštro osuđujući vlast koja je dozvolila da se to dogodi njenim građanima, a onda ne uradi ništa da se zločinci otkriju i kazne.
Predsjednik parlamentarne komisije koja već dugo radi na prikupljanju činjenica o ovom zločinu, poslanik SDP Crne Gore dr Dragiša Burzan obavestio je skup da će komisija nastaviti da radi, iako do sada vlast prema njoj nije bila predusretljiva. Jedan od zahteva koji je usvojen na kraju skupa, upravo se odnosi na rad parlamentarne komisije. Zatraženo je, naime, da se ova komisija pretvori u istražnu i da joj se omogući uvid u relevantnu dokumentaciju. Nezvanično smo saznali da je juče jedna žena u znak protesta odnela buket cveća pred zgradu u kojoj radi predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.”
„Vreme” (br. 228) od 6. 3. 1995. navodi u vezi otmice u Štrpcima: „MUP Srbije obnaradovao je, nedugo nakon otmice, kako je uspostavljena veza sa nadležnim organima u Republici Srpskoj (RS). Član kabineta Slobodana Miloševića rekao je jednoj od očajnih majki da je dr Radovan Karadžić obećao da će se lično zauzeti da se čitava stvar što prije riješi. I zaista, iz RS je 6. jula 1993. prispijela u Beograd izjava tamošnje vlade. U njoj se kaže da je Vojska RS razbila paravojnu grupu koja je izvršila otmicu, te da je ta grupa izmanipulirana i podstrekivana od obaveštajnih službi iz inostranstva. I to bi bilo sve. Bez imena počinioca, bez njihovog izvođenja pred sud, i što je najvažnije, bez ikakve naznake što se desilo sa otetim putnicima.”
U istom broju „Vremena” Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo govori o posjeti predsjedniku Miloševiću 1993. godine: „Muk je vladao u sali kad se pojavio predsednik Milošević. Ispred stola je zastao. Pogledom je prelazio preko ljudi ispred sebe. Imala sam utisak da zastaje na svakom čoveku, da pamti lice. Pored njega je seo Zoran Sokolović. Za vreme dvosatnog razgovora, ministar je najviše dva puta podigao pogled sa stola. Nije se pomerao čak ni kada mu je predsednik Milošević postavljao pitanja: ‘Je li, Zorane, da li ste znali za ove podatke koje iznose ljudi?’ ‘Zorane, da li su saslušani svedoci’, ‘Zorane, kada možete izaći sa tačnim podacima’, ‘Zorane, mi imamo čoveka koji je to uradio'… Ministar policije Zoran Sokolović je uglavnom klimao glavom, a o tom čoveku (Lukiću) je rekao: ‘Predsedniče, da kažem otvoreno, mi smo ga kidnapovali.’ Nisam sigurna, ali mi se čini da ga je predsednik Milošević besno pogledao i odbrusio mu: ‘Ma radite šla hoćete, samo ga držite.’
Nema šta, predsednik je delovao zabrinuto, uverljivo i svi su izašli s velikom nadom. Ostavio je utisak kao da će on lično pretražiti zemlju i nebo. I na mene je ostavio dubok utisak. Nijednu pogrešnu reč nije izgovorio. Pažljivo je slušao svakog od članova porodice otetog, postavljao pitanja u vezi sa podacima koje je iznosila rodbina, pokazivao ljutnju zbog glupih odgovora ministra policije…”
„Naša borba” 15.1.1996. objavljuje: „Građani Crne Gore i Srbije koji su prije više od dvije godine oteti iz voza u stanici Štpci, nijesu među živima. Ovo je indirektno potvrdio Vlado Šušović, državni tužilac Crne Gore u intervjuu koji je objavila jučerašnja Pobjeda.
„Moram priznati: nije mi bilo lako ni tada, ni sada, saopštiti javnosti da sva moja saznanja o tom slučaju ukazuju na ukupnu tragičnost čitavog slučaja”, izjavio je Šušović.
„Međutim, ne možemo se pomirili da počinioci tog zločina ostanu neotkriveni i bez zaslužene kazne, iako se događaj desio van Republike Crne Gore, gdje se naš pravni poredak ne prostire. Obezbjeđenjem međunarodne pravne pomoći, s pravom očekujemo da ćemo sve detalje pribaviti i, naravno, tada kompletno obavijestiti javnost, u čemu je najtragičnije obavještenje porodicama čiji su članovi oteti u stanici Štrpci”.
