SVE SE ODVIJALO U ZLOKOBNOJ TIŠINI (7)

SVE SE ODVIJALO U ZLOKOBNOJ TIŠINI (7)
Sve se odvijalo u zlokobnoj tišini (7)

Zlosrećna pruga: Šesnaest godina zaborava
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine

Pripremile: e-novine

PHOTO: Arhiva Fonda za humanitarno pravo

17. Na glavnom pretresu 19. marta 2002. godine, saslušana je Sanija Zupčević, supruga otetog Halila Zupčevića. Sanija Zupčević je sa suprugom i dvoje maloletne dece živela u Trebinju do 30. januara 1993. godine. Vlasti u Trebinju nisu više mogle da garantuju bezbednost Bošnjacima pa je kompletna porodica Zupčević napustila Trebinje. Upućeni su u Rožaje u kamp za izbeglice, ali su se smestili privatno kod porodice Škrijelj. Tri puta su pokušavali da pređu u Mađarsku, ali sva tri puta su vraćeni sa granice. Poslednji put su vraćeni 26. februara 1993. godine, pa su ujutru 27. februara 1993. godine odlučili da se vrate u Rožaje i u Beogradu su se ukrcali u voz 671.

Na stanici Štrpci uniformisana lica izvela su iz voza njenog muža Halila Zupčevića. Sanija Zupčević, posmatrajući direktno okrivljenog Ranisavljevića nije mogla da ga prepozna. Međutim, na fotografiji ga je prepoznala iako su na njoj bila tri lica. Takođe, prepoznala je Ranisavljevića i na fotografiji na kojoj je bio samo on. Branioci okrivljenog prigovorili su da to prepoznavanje nije u skladu sa ZKP-om. Ipak, ne može se poreći činjenica da je svedok pokazala na fotografiji okrivljenog kao lice koje je bilo među naoružanim ljudima koji su upali u voz.

Od svih otetih putnika samo je Halil Zupčević bio u vozu sa porodicom (suprugom i dvoje dece). Svi ostali putnici bili su sami (bez rođaka) kad su oteti. Zbog toga je svedočenje Sanije Zupčević i njeno prepoznavanje okrivljenog ubedljivo. Za nju je otmica muža bio strašan događaj i ona je sigurno zapamtila fizionomije otmičara, jer je za to imala razloga. U vezi sa tim ističemo da se ostali svedoci sigurno ustručavaju da pokažu prstom na okrivljenog. Kada se o Saniji Zupčević radi, njoj je naneto ogromno zlo otmicom muža, hranioca i glave porodice, oca njeno dvoje dece, bez koga joj mnogo teže pada potucanje po belom svetu. Iz tih razloga ona nema više šta da izgubi, ne plaši se i ne ustručava se da kaže istinu jer joj samo to preostaje.

18. Uvidom u medicinsku dokumentaciju Nebojše Ranisavljevića od momenta hapšenja, koja se vodi u ustanovama gde je Ranisavljević izdržavao i izdržava meru pritvora, i saslušanjem zatvorskog lekara otpale su kao neistinite sve tvrdnje Ranisavljevića o njegovom fizičkom maltretiranju i povredama koje su mu nanete u cilju iznuđivanja priznanja.

Po izvodu iz zdravstvenog kartona osuđenog Nebojše Ranisavljevića, koji je sudu dostavljen iz Zavoda za izdržavanje krivičnih sankcija u Spužu 18. marta 2002. godine, a koji je potpisao rukovodilac zdravstvene službe dr Miraš Tomić, specijalista interne medicine, stoji početna dijagnoza sa kojom je 25. oktobra 1996. godine primljen u zatvor u Spužu. Doktor Tomić napominje da je zdravstveni karton bio u arhivi zatvora.

Dakle, 25. oktobra 1996. godine Ranisavljević je primljen, pregledan i u zdravstveni karton upisana je dijagnoza: „Nagla upala mokraćne bešike. Stanje posle ranjavanja u lijevu nadlakticu i plećku. Na ovim djelovima se vidi deformacija koja se kasnije verifikovala kao upala nadlaktne kosti lijeve ruke“. U vezi sa konstatovanim posledicama ranjavanja, Ranisavljević je u svom iskazu objasnio da je ranjen 24. marta 1993. godine od mine, a i metak ga je pogodio u ruku. Bio je na bolničkom lečenju u Urgentnom centru u Beogradu, gde se zadržao 21 dan, ruka mu je bila u gipsu 9 meseci i sada je invalid sa 40% oštećenja.

Doktor Miraš Tomić je saslušan na glavnom pretresu u ovom predmetu dana 12. juna 2002. godine. Sa sobom je doneo kompletan zdravstveni karton okrivljenog Ranisavljevića, čiju je fotokopiju predao sudu. Na sudu dr Miraš Tomić je rekao:
Prvi pregled Nebojše Ranisavljevića izvršen je 25. oktobra 1996. godine. Pregled sam izvršio ja lično. Optuženi je u anamnezi naveo da je 4-5 dana prije pregleda mokrio krvavu mokraću i imao povišenu temperaturu. Spoljašnjim pregledom nijesam našao povrede po tijelu… Objektivnim pregledom sam našao da je svjestan, orijentisan u svim pravcima, srednje uhranjen i razvijen. Glava i vrat nema oboljenja. Grudni koš nema oboljenja. Na plućima sam našao da ima bronhitis, srce nema patoloških promena… trbuh nema oboljenja… U dijagnozi sam konstatovao da ima naglu upalu mokraćne bešike i da ima bronhitis, i ranjavanje od ranije – deformitet lijevog ramena i nadlaktice, ranjavanje iz vatrenog oružja…

Na pitanje tužioca da li je na prvom pregledu 25. oktobra 1996. godine okrivljeni Ranisavljević skidao odeću kada je pregledan doktor Tomić je izjavio: Normalno da je na tom pregledu optuženi Ranisavljević skinuo odjeću i ja sam pregledao kompletno njegovo tijelo. Nijesam našao na tijelu spolja bilo kakvih povreda koje bi upućivale na upotrebu fizičke sile prema njemu…

Pošto se okrivljeni Ranisavljević u toku davanja iskaza na glavnom pretresu žalio da mu je policajac MUP-a Crne Gore, koji je u međuvremenu poginuo, Beli Raspopović udarcem pesnice izbio dva zuba i da su mu nanete povrede u usnoj duplji, Ranisavljevićevi branioci pitali su doktora Tomića da li se okrivljeni na prvom pregledu žalio da ima povrede zuba i da li mu je pregledao usnu duplju, pa je doktor Tomić odgovorio: Ja sam u kartonu konstatovao da je izvršen pregled glave i vrata optuženog i tom prilikom nije konstatovano da ima povrede zuba i usne duplje…

Dalje su branioci pitali doktora Tomića da li je on prilikom pregleda okrivljenog mogao da zapazi da mu je izvršeno vađenje zuba kao i druge povrede u usnoj duplji, pa je on odgovorio: Sve te promjene ja bih mogao da zapazim i iste bih konstatovao u kartonu, jer je to nivo ljekara opšte medicine…

-.--.-Godišnjica otmica: Štrpci, februar 2008.
Godišnjica otmica: Štrpci, februar 2008.

Na osnovu izloženog jasno je da kod okrivljenog nisu konstatovane povrede koje je on naveo i objasnio da su mu naneli pripadnici policije da bi ga prisilili da prizna pred istržnim sudijom. Dakle, na osnovu materijalnog dokaza, zdravstvenog kartona i izjave stručnog licalekara koji ga je pregledao, još jednom je potvrđena neosnovanost odbrane okrivljenog da mu je fizičkim maltretiranjem iznuđeno priznanje 22. oktobra 1996. godine pred istražnim sudijom.

19. Nebojša Ranisavljević je pred istražnim sudijom označio Milana Lukića kao vođu, glavnog organizatora i izvršioca otmice na stanici Štrpci 27. februara 1993. godine. Opisao je niz karakterističnih detalja na osnovu kojih se pouzdano i nesumnjivo može izvesti zaključak da se otmica i likvidacija putnika odvijala pod direktnom komandom Milana Lukića.

Tadašnji predsednik Savezne Republike Jugoslavije Zoran Lilić u intervjuu koji je dao državnim glasilima, prema „Pobjedi“ od 20. avgusta 1994. godine rekao je:
… Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila rizikujući sopstvene živote. Istraga je povedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli (vlasti iz Republike Srpske – primedba D.T) da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to uostalom djelo izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže: osnovane sumnje da je umješan u otmicu putnika itd. Kada je izručeni predat, odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac.

Osnovna zamisao je bila da se izazovu krvavi sukobi u oblasti Prijepolja i Priboja kako bi se kroz tu nacionalno mješovitu sredinu prelio rat na prostore Srbije i izazvalo uvlačenje Srbije i Crne Gore odnosno Savezne Republike Jugoslavije u ratni vihor. Takva i slična djela nikada neće moći da budu opravdana, a kad bi ih iko mogao rangirati, onda bi po svojoj svireposti i bezobzirnosti bili gori oni koji su nalogodavci nego oni koji su izvršioci.

Ova izjava Zorana Lilića, koji je kao predsednik Savezne Republike Jugoslavije sigurno bio dobro obavešten, potvrđuje iskaz Ranisavljevića dat istražnom sudiju o ulozi Milana Lukića u otmici i likvidaciji putnika i predstavlja još jedan dokaz o autentičnosti Ranisavljevićevog prvog iskaza datog istražnom sudiji 22. oktobra 1996. godine.

20. U vezi sa citiranom izjavom Zorana Lilića važno je ukazati na istražni postupak protiv Milana Lukića pred Okružnim sudom u Beogradu. Taj postupak u celini, od početka i od strane svih učesnika u njemu (Okružno javno tužilaštvo i Okružni sud u Beogradu, Republičko javno tužilaštvo i Vrhovni sud Srbije) sabotiran je i lažiran. Taj postupak je i vođen samo da se javnosti predstavi angažovanje sudskih instanci na ovom slučaju i pokaže da nema dokaza za Lukićevu krivicu. U tom pravcu i u tom smislu preduzete su sve radnje pravosudnih institucija, a ne da bi se utvrdila istina o otmici u Štrpcima i krivična odgovornost Milana Lukića.

Okružni javni tužilac u Beogradu stavio je zahtev za sprovođenje istrage protiv Milana Lukića istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, 6. aprila 1994. godine, aktom Kt – 601/94, koji je potpisala zamenik Okružnog javnog tužioca Milena Inić-Drecun i to zbog krivičnog dela protivpravnog lišenja slobode iz člana 63 stav 5 u vezi stava 1 KZ RS. Uz zahtev, stavljen je predlog za saslušanje svedoka: dvojice policajaca – pratilaca voza, otpravnika vozova u stanici Štrpci i trojice policajaca iz Užica, koji su bili putnici voza pošto su privatno putovali iz Užica u Priboj. Voz 671 iz koga su 27. februara 1993. godine, na stanici Štrpci, oteti putnici imao je skoro 1000 putnika, koji su bili očevici otmice, koji su videli otmičare i otete, a pošto je, u to vreme, od otmice bilo prošlo samo godinu dana, postojala je realna mogućnost prepoznavanja otmičara, pogotovu kada se Lukić nalazio u zatvoru. Međutim, tužilac je predložio samo trojicu policajaca koji su bili putnici. Od zvaničnih lica tužilac je predložio dvojicu policajaca – pratilaca voza i otpravnika vozova u Štrpcima, a nije predložio konduktere, mašinovođu i pomoćnika mašinovođe, iako je posedovao kompletan materijal sa izjavama koji je sačinila železnica. Pored toga postojale su izjave mnogih putnika voza 671 koje su dali SUP-u u Užicu.

-.--.-Mesto zločina: Stanica Štrpci
Mesto zločina: Stanica Štrpci

Istog dana (6. aprila 1994) istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dragoslav Rakić ispitao je okrivljenog Milana Lukića, koji je negirao svaku povezanost sa otmicom i doneo rešenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora protiv Lukića broj Ki – 566/94. U nastavku istražnog postupka istražni sudija Rakić još jednom je saslušao Lukića (7. aprila 1994), dvojicu policajaca – pratilaca voza (14. aprila 1994) i otpravnika vozova u stanici Štrpci (26. aprila 1994). Trojicu policajaca – putnika voza, koje je javni tužilac predložio da se saslušaju u svojstvu svedoka, nije ispitao. U toku istrage nije izvršeno prepoznavanje okrivljenog Lukića u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku.

Dakle, istražni sudija od blizu hiljadu putnika voza 671 pred čijim očima se odvijala otmica nije saslušao nijednog, a Lukić je bio u zatvoru, od otmice je prošlo nešto više od godinu dana, pa je postojala realna mogućnost prepoznavanja, pogotovu što su mnogi svedoci inspektorima MUP-a, Sekretarijat u Užicu, izjavili da bi pojedine otmičare mogli prepoznati.

Istražni sudija je u toku istrage koja je trajala samo 20 dana (znači trajala je 10 dana manje od vremena za koje je određen pritvor okrivljenom) ispitao okrivljenog i samo trojicu svedoka bez preduzimanja bilo kakvih drugih istražnih radnji. Istog dana kada je ispitao poslednjeg svedoka (26. april 1994) istražni sudija, umesto da dostavi spise tužilaštvu da ono odluči da li će podići optužnicu, staviti predlog za dopunu ili proširenje istrage ili odustati od daljeg krivičnog gonjenja, kako je to uobičajeno i kako se radi u svim iole značajnijim i činjenično i pravno komplikovanijim predmetima, sam piše predlog krivičnom veću Okružnog suda da u smislu člana 171 stav 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku obustavi istragu pošto nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično delo. Po ovom članu 171 Zakona o krivičnom postupku u predmetima u kojima je zahtev za sprovođenje istrage stavio javni tužilac, nije postupio nijedan istražni sudija u bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji od 1945. godine do danas. Član 171 u stavu 2 predviđa:
„Ako istražni sudija nađe da postoje razlozi za obustavljanje istrage… obavestiće o tome javnog tužioca. Ako javni tužilac u roku od osam dana ne obavesti istražnog sudiju da odustaje od gonjenja, istražni sudija će zatražiti da veće odluči o obustavi istrage“.

Istražni sudija je dana 26. aprila 1994. godine saslušao svedoka, našao da postoje razlozi za obustavljanje istrage i o tome obavestio zamenika okružnog javnog tužioca, koja je odmah izjavila da ne odustaje, ali istovremeno nije povukla spise na razmatranje (videli smo da o obaveštenju istražnog sudije može da odluči u roku od 8 dana) niti je insistirala na saslušanju svedoka koje je predložila u zahtevu za sprovođenje istrage. Verovatno se radilo o dogovoru istražnog sudije i zamenika tužioca da tako postupe, pošto se nekome mnogo žurilo, jer istog tog dana (26. aprila 1994) istražni sudija u pismeno obrazloženom predlogu traži da krivično veće Okružnog suda obustavi istragu protiv Milana Lukića, što krivično veće Okružnog suda i čini i to odmah sutradan po stavljanju predloga od strane istražnog sudije (27. aprila 1994) donoseći rešenje Kv – 554/94, kojim obustavlja istragu protiv Milana Lukića i ukida mu pritvor. Sledećeg dana, 28. aprila 1994. godne, drugi istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dobrivoje Gerasimović donosi rešenje Kri – 607/94 o određivanju takozvanog ekstradicionog pritvora Milanu Lukiću. U obražloženju tog rešenja piše:

„Preko nadležnih organa dostavljen je zahtev za izdavanje stranca Lukić Milana, s obzirom na činjenicu da je u Republici Srpskoj izvršio kriv. delo razbojništva iz čl. 150 KZ Republike Srpske – posebni deo. Kako je priloženo rešenje istražnog sudije Osnovnog suda u Sarajevu KI – 67/94 od 05.04.1994. godine, to istražni sudija smatra da postoje razlozi iz čl. 191 st. 2 tač. 1 ZKP da se Lukić Milan kao stranac pritvori jer niti ima mesto stalnog boravka na teritoriji SR Jugoslavije niti postoji način da bi se legalnim putem doveo u sud pa te okolnosti ukazuju da postoji opasnost od bekstva.

Prethodno je istražni sudija utvrdio da su ispunjeni svi uslovi iz čl. 525, 526, i 527 ZKP radi postupka za izdavanje Lukić Milana kao stranca“. Radi se o neuobičajenoj i prosto neverovatnoj brzini postupanja. Naime, u samo tri dana (26–28. april 1994) urađeno je sledeće: saslušan je svedok u istražnom postupku; istražni sudija je obavestio zamenika javnog tužioca da postoje razlozi za obustavljanje istrage; zamenik javnog tužioca izjavio je da ne odustaje od zahteva za sprovođenje istrage; istražni sudija pismeno obrazloženim predlogom tražio je od krivičnog veća Okružnog suda da obustavi istragu; krivično veće Okružnog suda obustavilo je istragu rešenjem Kv – 554/94 i istražni sudija Dobrivoje Gerasimović odredio je tzv. ekstradicioni pritvor Milanu Lukiću rešenjem Kri – 607/94.

Ipak, ni ta površna, na brzinu sprovedena i nepotpuna istraga, ni ta primena člana 171 ZKP-a bez presedana u dosadašnjoj sudskoj praksi, ni nezakonito započet i fingiran ekstradicioni postupak, niti nezapamćena brzina u donošenju odluke o obustavljanju istrage nisu najvažniji i najbitniji propusti u ovom predmetu. Naime, istražni sudija Dragoslav Rakić, u svom pismenom predlogu da se istraga protiv Lukića obustavi, lažno prikazuje činjenično stanje u spisima predmeta i time obmanjuje veće. Rakić piše da su trojica policajaca, koji su privatno putovali vozom 671 iz Užica, gde su bili zaposleni, u Priboj, gde im žive roditelji, i koji su bili očevici otmice i kao takvi predloženi za svedoke, u stvari u svojstvu ovlašćenih lica SUP-a u Užicu uzimali izjave o otmici od policajca – pratilaca voza i otpravnika vozova u stanici Štrpci, koji su saslušani kao svedoci, i da su njihove izjave o tome suvišne pošto su sami svedoci saslušani pred istražnim sudijom. To je notorna neistina. Trojica policajaca koji su predloženi da se ispitaju kao očevici otmice stvarno su bili očevidci i kao takvi ispitani u pretkrivičnom postupku pred inspektorom Dogandžićem iz SUP-a u Užicu. U tim izjavama su čak naveli da bi neke od otmičara mogli da prepoznaju. Inače, ova trojica policajaca nisu kao ovlašćena lica SUP-a u Užicu uzimali izjave o otmici od bilo koga, pa ni od policajaca – pratilaca voza, ni otpravnika vozova u stanici Štrpci.

Članovi veća Okružnog suda (trojica) ne razmatraju spise predmeta i ne uočavaju ovu prevaru istražnog sudije, pa u rešenju o obustavi istrage Kv – 554/94 ponavljaju Rakićevu laž o okolnostima na koje su trebalo da svedoče predloženi, a u istrazi nesaslušani, trojica policajaca. Istražni sudija u svom predlogu i veće Okružnog suda u svom rešenju kao razlog za obustavu istrage navode i to da je za postojanje krivičnog dela protivpravnog lišenja slobode iz člana 63 stav 5 KZ RS potrebno da je lice koje je protivpravno lišeno slobode usled toga izgubilo život. A u konkretnom slučaju za to nema dokaza, već se samo iznose pretpostavke. To je, najblaže rečeno, cinično obrazloženje, jer je od otmice pa do istrage prošlo više od godinu dana a oteti se nisu pojavili.

Na rešenje krivičnog veća Okružnog suda Kv – 554/94 o obustavi istrage i ukidanju pritvora protiv Lukića, tužilac ulaže samo formalnu žalbu, bez detaljnijeg elaboriranja razloga žalbe. Vrhovni sud Srbije svojim rešenjem Kž. II 406/94 od 24. maja 1994. godine odbija žalbu, apsolutno ne razmatrajući spise predmeta usled čega ponavlja neistinu iz navoda predloga istražnog sudije i rešenja veća Okružnog suda, da je trojica policajaca koji su predloženi kao svedoci trebalo da svedoče na okolnosti šta su im saslušani policajci – pratioci voza rekli na saslušanju u pretkrivičnom postupku. Trojica policajaca nisu saslušavali svoje kolege – pratioce voza, niti bilo koga drugog, već su kao putnici voza bili očevici otmice i kao takvi su predloženi za svedoke.

-.--.-Godišnjica: Predstavnici NVO iz Beograda u Štrpcima, februar 2008.
Godišnjica: Predstavnici NVO iz Beograda u Štrpcima, februar 2008.

Kompletna sudska procedura obavljena u pravosudnim institucijama Beograda i Srbije u vezi sa istragom protiv Milana Lukića bila je obična farsa koju je trebalo organizovati i formalno sprovesti da bi se Lukić oslobodio i uputio njegovim naredbodavcima u Republiku Srpsku, što je na kraju i ostvareno.

Beogradska istraga protiv Milana Lukića značajna je zbog toga što ukazuje baš na to što je rekao Zoran Lilić da je Lukić izvšilac zločina, a da je nalogodavac i naručilac neko drugi. Imajući u vidu strogo poverljivu dokumentaciju o otmici u Štrpcima, koja je devet godina bila duboko zabunkerisana a onda izvađena i dostavljena sudu u Bijelom Polju i izvedena kao dokaz na suđenju Nebojši Ranisavljeviću, zatim dokumenta i saznanja do kojih je došla Komisija za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993. godine koju je formirala Skupština Crne Gore, kao i saslušanje pukovnika Luke Dragićevića, komandanta Višegradske brigade (u vreme otmice) pred većem Višeg suda u Bijelom Polju, koje sudi Nebojši Ranisavljeviću, na glavnom pretresu 19. februara 2002. godine, situacija u vezi sa otmicom je daleko jasnija, pa je izvesno da nalogodavci i naručioci ovog zločina nisu samo vlasti Republike Srpske nego i najviši predstavnici Srbije i Jugoslavije. Milan Lukić, kao izvršilac, zna ko su naručioci i nalogodavci ove otmice i kasnije likvidacije putnika, pa bi o tome mogao da progovori. Verovatno zbog toga došlo je do tako ekspresnog, efikasnog i nezakonitog prebacivanja Milana Lukića u Republiku Srpsku.

Lukić je ekstradiran Republici Srpskoj iako nisu postojali zakonski uslovi za ovu ekstradiciju pošto Republika Srpska nije imala status države i nije bila međunarodno priznata. Takođe nije sprovedena ni zakonska procedura predviđena u ZKP-u. Prilikom dolaska u Republiku Srpsku Milan Lukić ne samo da nije pritvoren već je dočekan kao heroj.

21. Predsednik Komisije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993. godine, koju je formirala Skupština Crne Gore, Dragiša Burzan uputio je 31. januara 1996. godine pismo Filipu Vujanoviću, ministru za unutrašnje poslove Crne Gore, u kome ga između ostalog obaveštava sledeće:
Svjedok poznat Komisiji, čiji iskaz Komisija poseduje i kojeg je svojevremeno ponudila MUP-u Crne Gore, a koji je dostavljen i Javnom tužiocu Srbije izjavio je da su Neša Ranisavljević, star (sada) oko 30 godina, rođen u Despotovcu, i Mića Jovičić star (sada) 33-34 godine, rođen u Kninu, učesnici otmice (otmičari). Ova dvojica su krajem marta 1993. liječeni od rana u Urgentnom centru u Beogradu. Nastanjeni (vjerovatno) u Beogradu. Postoje i njihove fotografije u posjedu svjedoka. Mnogo više detalja sadržano je u dokumentu u posjedu Komisije.

Navedeni deo iz pisma Dragiše Burzana upućenog Filipu Vujanoviću takođe ukazuje da su tačni navodi iz Ranisavljevićevog prvog iskaza pred Višim sudom u Bijelom Polju. Pored argumenata izloženih u 21 tački u prilog tvrdnje da je priča Nebojše Ranisavljevića izložena u njegovom saslušanju 22. oktobra 1996. godine pred istražnim sudijom Višeg suda u Bijelom Polju Branislavom Joksimovićem istinita i da odražava pravo stanje stvari sa otmicom putnika iz voza 671, na stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, izložićemo i nekoliko refleksija na kompletno činjenično stanje utvrđeno u ovom postupku:

A) Pre svega, iz sprovedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja u ovom predmetu proizlazi da u Višegradu i široj okolini na potezu pored reke Drine 1992. i 1993. godine nisu ratovale nikakve paravojne i parapolicijske jedinice, nikakve razularene bande bez više komande, nije se radilo o hajdučiji, otmicama, pojedincima koji isteruju neku svoju pravdu i osvetu. Ništa od svega toga. Sve je to stereotip koji su stvorili oni koji su organizovano, sistematski i sa tačno određenim ciljem vodili ratove, ubijali ljude, palili kuće, stvarali logore, razarali gradove, silovali žene, mučili decu, rušili bogomolje. Radilo se, dakle, o regularnoj vojsci Republike Srpske koja je imala naoružanje i veći broj vojnika, nižih i viših oficira iz bivše JNA. Komandanti najviših vojnih formacija na ovom području Luka Dragićević, Damjan Mitrašinović, Mihailo Petrić, Slobodan Cerović, Momčilo Tuba bili su viši oficiri JNA, nakon početka rata u Bosni, odlukom Generalštaba JNA, upućeni na ratište pored reke Drine i nakon Dejtonskog sporazuma vraćeni u Srbiju na dužnosti u Vojsku Jugoslavije, na kojima se i danas nalaze.

Znači, Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske su i faktički i pravno bile jedna vojska, koja se čak i finansira u potpunosti iz Jugoslavije i Srbije, koja ima jednu komandu, jednog vrhovnog komandanta, jedinstvene ciljeve i jednog neprijatelja, bošnjački narod, i sa jedne i sa druge strane Drine.

B) Kada se u izloženom kontekstu (pod A) posmatraju činjenice utvrđene u ovom postupku, na osnovu dokumentacije strogo poverljive prirode iz koje proizlazi da su najviši državni, politički, vojni, policijski i železnički organi i rukovodeći pojedinci Jugoslavije i Srbije 30 dana unapred, 30 dana pre otmice iz voza 671, u stanici Štrpci, 27. februara 1993. godine, znali sve detalje najavljene i predstojeće otmice, onda je jasno da je otmica isplanirana, organizovana i izvedena iz jednog centra uz saglasnost, odobrenje i punu koordinaciju najviših organa Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije, čiji je predsednik bio Dobrica Ćosić.

U poverljivoj informaciji koju je generalnom direktoru Železničko-transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd uputio direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Mitar Mandić, 1. februara 1993. godine, obaveštava se generalni direktor ŽTP Beograd o informaciji koja glasi: Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine, obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd–Bar, koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš.

Povodom informacije direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu preduzeo je niz aktivnosti o kojim izveštava generalnog direktora. Navodi da je informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP, održao sastanak sa predstavnicima policije i službe Državne bezbednosti MUP-a Srbije i na kraju obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije, generalom Kuzmanovićem. General Kuzmanović je preuzeo obavezu da o najavi otmice obavesti ministra odbrane Republike Srbije, a ovaj Vojsku Jugoslavije. U tom razgovoru zaključeno je da ŽTP Beograd prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.

Povodom najave otmice obavljene su i konsultacije sa svim zamenicima generalnog direktora ŽTP Beograd i održan sastanak sa direktorima sektora eksploatacije, gde je zaključeno da je ŽTP Beograd preduzeo sve iz svoje nadležnosti.

Dakle, informacija o najavi otmice primljena je izuzetno ozbiljno i preduzete su mere da se o njoj obaveste svi relevantni faktori, uključujući najodgovornije u železnici, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Vojsci Jugoslavije, što je brzo i efikasno urađeno. Već posle prve informacije o najavi otmice u kratkom vremenskom periodu obavešteni su praktično svi nadležni koji su mogli da spreče otmicu. Kako se otmica ipak dogodila, to znači da su svi obavešteni o najavi otmice osnovano sumnjivi za izvođenje otmice s obzirom na to da su sve znali, ništa nisu preduzeli a otmica se dogodila.

Ta sumnja postaje još vidljivija i izraženija kada se izvrši uvid u deo materijala dostavljenog sudu iz koga proizlazi nastavak aktivnosti ŽTP Beograd povodom najave otmice. Prema informaciji o aktivnostima ŽTP Beograd na sagledavanju bezbednosne situacije na pruzi Užice–Gostun, saradnji sa organima MUP-a Srbije i Vojske Jugosalavije vidi se prvo da je održan sastanak zamenika generalnog direktora ŽTP Beograd, četiri pomoćnika generalnog direktora i šest direktora sektora, na kojem je zaključeno da se o najavi otmice odmah obaveste Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije i Služba državne bezbednosti Srbije radi preduzimanja mera iz svoje nadležnosti. Zatim je održan sastanak u SUP-u Užice 2. februara 1993. godine trojice najodgovornijih funkcionera Sektora za odbrambene pripreme ŽTP Beograd sa načelnikom SUP-a Užice Boškom Petrićem i komandirom policije užičkog regiona Đorđem Kerićem sa ciljem da se proveri verodostojnost informacije o otmici. Na tom sastanku je zaključeno:

„Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav potupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije stav je SUP-a Užice.“

Održani su i sastanci odgovornih ljudi sa železnice u Službi državne bezbednosti regiona Užice (4. februara 1993) i Korpusu Vojske Jugoslavije sa sedištem u Užicu, kome je prisustvovao i komandant korpusa general Dragoljub Ojdanić. Održan je i niz drugih sastanaka sa jedinom tačkom dnevnog reda: najava otmice putnika Bošnjaka u stanici Štrpci.

-.--.-Venac za otete: Štrpci, februar 2008.
Venac za otete: Štrpci, februar 2008.

Svi odgovorni funkcioneri ŽTP Beograd angažovani na rešavanju situacije nastale prijemom informacije o najavi otmice ispitani su na suđenju u Bijelom Polju i potvrdili verodostojnost i autentičnost povrljivog materijala koji je dostavljen sudu. Sve navedeno, uključujući i podatak da taj materijal, više od devet godina, nije bio dostupan tužilaštvima, sudovima, štampi, porodicama otetih, Komisiji Skupštine Crne Gore koja je formirana da utvrdi činjenice povodom otmice u Štrpcima i kompletnoj javnosti, nedvosmisleno, jasno i bez ikakve dileme ili sumnje ukazuje da je ova otmica isplanirana, organizovana i izvedena zajedničkom akcijom Vojske Republike Jugoslavije i Vojske Republike Srpske, koje praktično predstavljaju zajedničku vojnu formaciju sa jednistvenim sastavom, oruđem, oružjem, finansiranjem i komandovanjem, kao i sa apsolutnom saglasnošću za delovanje te zajedničke vojske kod najviših političkih organa Jugoslavije, Srbije i Republike Srpske.

Kod takvog stanja stvari koje proizilazi iz poverljivih spisa dostavljenih Višem sudu u Bijelom Polju vrlo cinično, nedržavnički, nepolitički, surovo i u krajnjem slučaju neljudski deluju prenemaganja, zgražavanja i zaklinjanja da će prevrnuti nebo i zemlju da bi pronašao otete Slobodana Miloševića u njegovom obraćanju najbližoj rodbini likvidiranih putnika. Na isti način doimaju se i ostali istupi srpskih i jugoslovenskih funkcionera koji su govorili o ovom zločinu, kao što su tadašnji predsednik srpske vlade Nikola Šainović, ministar policije Zoran Sokolović, savezni ministar za ljudska prava Momčilo Grubač i drugi. Velika je moralna, politička, profesionalna i uopšte ljudska hipokrizija znati sve ovo što piše u razmatranom poverljivom materijalu železnice, pročitanom na sudu u Bijelom Polju (a svi pomenuti su to znali) a praviti se lud, nevešt i neobavešten i obraćati se ljudima čiji su najbliži srodnici mučki, svirepo i bez ikakvog razloga pobijeni.

C) Predsednik opštine Prijepolje Radojko Petrić organizovao je 2. marta 1993. godine u Skupštini opštine Prijepolje sastanak sa političkom aktivom opštine, predstavnicima političkih stranaka i verskih zajednica sa tog područja sa jedinom tačkom dnevnog reda: otmica u Štrpcima. Sastanku je prisustvovao pravoslavni sveštenik Vasilije Starovlah. Prota Starovlah nije običan pop već arhijerejski namesnik za više sandžačkih gradova, što znači da je imao veliku moć i crkvenu vlast koja nije zanemarljiva, pogotovo za to vreme i tu lokaciju. Pored toga, Starovlah je rođen u Rudom, a 13 godina je radio kao sveštenik u Višegradu. Takav pop Starovlah po stanju u spisima predmeta ucenjuje na sastanku prisutne Bošnjake i kaže da će on te putnike u roku od sat i po vremena dovesti žive i zdrave ako se puste četiri borca Radovana Karadžića, četiri heroja, kako se pop izrazio.
U toj uceni sugerisao je prisutnim Bošnjacima da se obrate komandantu armije BiH Seferu Haliloviću, koji je Prijepoljac. Kada su mu odgovorili da oni njega ne poznaju, da do njega ne mogu da dođu, on im je odgovorio:

„Onda ni ja ne mogu ništa da uradim za otete putnike“. To što je on kasnije otišao u Višegrad ništa ne menja ulogu Starovlaha u ovom slučaju, jer tamo ništa nije uradio i pošto mu je zaprećeno da se ne bavi tim slučajem, brže bolje se vratio u Prijepolje izbegavajući da više bilo šta i bilo kome kaže u vezi sa otmicom.

D) Predsednik Crne Gore i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Crne Gore na razgovoru sa rodbinom otetih odmah nakon otmice saopštili su rođacima otetih da je u toku operativna akcija saveznih i republičkih organa na otkrivanju otmičara kao i da su dvojica operativaca išli na pregovore sa otmičarima, odakle su jedva žive glave izvukli. U sledećih devet godina nije se pojavila informacija niti od predsednika niti od bilo kog drugog organa sa kim su ti pregovori vođeni, pod kojim uslovima, ko je vodio pregovore i zbog čega su operativci jedva izvukli živu glavu, a sve je to bilo od neprocenjivog značaja i koristi za istragu. Jasno je da je neko sa najvišeg mesta, višeg od crnogorskog predsednika i ministra, zabranio dalje obelodanjivanje tih informacija, izrečenih neposredno nakon otmice. I taj podatak ukazuje da su u organizaciji ove otmice bili umešani najviši organi i pojedinci Savezne Republike Jugoslavije.

E) Pored izloženog, na spregu Srbije i Jugoslavije sa Republikom Srpskom prilikom izvršenja ovog, u civilizovanoj Evropi, nezapamćenog zločina, ukazuju i sledeće jasne, nesumnjive i neumoljive činjenice utvrđene u ovom postupku:
Policajci – pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš. Tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine koje su bile obaveštene o najavi otmice iz voza u Štrpcima i koje su znale za ranije otmice iz vozova; kondukteri i policajci – pratioci voza su prilikom pregledanja karata i legitimisanja, u toku kretanja voza iz Beograda prema Baru, a pre stanice Štrpci, zapisivali imena putnika Bošnjaka; veliki broj naoružanih i nenaoružanih policajaca i vojnika iz Srbije i Jugoslavije koji su bili u vozu uopšte nisu pitali uniformisana lica zbog čega se ti putnici izvode, niti su na bilo koji drugi način intervenisali da se to obustavi.

Naprotiv, većina se sa tim ljudima koji su naoružani i u uniformama upali u voz prijateljski pozdravljala: „Gde ste, braćo četnici?“. Oni su im odgovarali: „Poručite braći Muslimanima da ovuda ne prolaze bez pasoša“; stanica Štrpci, selo Štrpci i okolina nalaze se u zoni odgovornosti Ruđanske brigade (po varoši Rudo).

Mihailo Petrić, jedan od komandanata te brigade, rekao je u svom iskazu da je on imao jednu četu vojnika koja je uvek bila u selu Štrpci, a jednu koja je bila u stanici Štrpci, pa su se nakon sedam dana menjali. Kada se zna da je jedina vojska na tom području bila regularna Vojska Republike Srpske (jer sam komandant Višegradske brigade, Luka Dragićević, kaže da ne mogu dve vojske da ratuju, mora da se zna ko komanduje), kada imamo iskaz Ranisavljevića da je od komandanta Goraždanske brigade Damjana Mitrašinovića Milan Lukić dobio teretno vozilo kojim je izvedena akcija otmice putnika u Štrpcima, onda je jasno da ta otmica nije bila nikakav incident, nikakva pljačka, nikakva osveta, nikakav lični čin, već smišljena i dobro organizovana akcija od najviših političkih i vojnih faktora Republike Srpske, Srbije i Jugoslavije. Svedok Šefko Alomerović, koji se slučajno zatekao na stanici Beograd pre polaska tog voza i koji je to svoje prisustvo na stanici detaljno obrazložio pominjući niz ljudi koje je sreo i navodeći razlog zbog koga je došao, što se sve uklapa u stanje u spisima predmeta, u svojoj izjavi na sudu tvrdi da je na ulazu u Železničku stanicu Beograd video Ćosićevog savetnika za štampu, Matovića, u razgovoru sa jednim čovekom sa bradom, čiji opis se poklapa sa kondukterom voza 671, koji je i nakon predaje smene u Užicu nastavio put. To je vrlo ubedljiv dokaz da se o otmici pre nego što se dogodila ozbiljno diskutovalo u kancelariji Dobrice Ćosića, a taj Matović je kasnije, od Ćosića, imenovan za člana komisije za istraživanje okolnosti pod kojim su se događale otmice po Sandžaku i kao član te komisije ništa nije uradio. Na kraju, Matović je zajedno sa Ćosićem podneo tužbu protiv Šefka Alomerovića zbog toga što ih je on optuživao da je otmica smišljena u kabinetu Ćosića, pa je zajedno sa Ćosićem nakon nekoliko ročišta odustao od tužbe; otmičari su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd, nisu ga zaustavljali, iz njega nisu vršili otmicu putnika iako je on naišao dok su oni bili u stanici Štrpci pre dolaska voza 671. Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu i da su u vezi sa tom planiranom otmicom i kašnjenje polaska ovog voza sa stanice u Beogradu, kao i druge karakteristike vezane za kretanje ovog voza i ponašanje osoblja u njemu.

Nakon što se dogodila otmica, sva zvanična lica železnice, u koja spadaju mašinovođa, otpravnik vozova, kondukteri, milicioneri – pratioci voza, dali su svoje pismene izjave i to sutradan nakon događaja otmice putnika. Ta dokumentacija je skrivana na železnici i nikom nije dostavljena niti data na uvid, sve do juna meseca 2002. godine, kada su novi rukovodioci ŽTP „Beograd“ dostavili poverljive dokumente koje je predsednik veća Golubović pročitao na glavnom pretresu, a sva sredstva informisanja objavila. Tek posle toga i pošto su pozvani da svedoče pred Višim sudom u Bijelom Polju, bivši rukovodioci železnice doneli su tu dokumentaciju koja je sačinjena sutradan po udesu i koja je morala biti dostupna svima, i sredstvima informisanja, i oštećenim porodicama, i sudu, i Skupštini Crne Gore, a ona je skrivana skoro deset godina.

F) Posle otmice u Štrpcima svi su ukazivali na Višegrad. Redakcija „Duge“ zove svog saradnika Nebojšu Jevrića u Bijelo Polje, gde se on nalazi na svadbi svog brata, i od njega traži da ide u Višegrad i napravi reportažu o otmici putnika iz voza 671 u stanici Štrpci, od popa Starovlaha u Prijepolju traže da ide u Višegrad i tamo pokuša da sazna sudbinu otetih putnika, Đorđije Vujović preko svojih prijatelja i veza iz Priboja takođe odlazi u Višegrad, nalazi Milana Lukića i interesuje se za sudbinu svoga sestrića. Čovek koji je povezao Vujovića i Lukića, svedok Goran Ćujić, predsednik stranke Srpske narodne obnove u Priboju, izjavljuje da su se njemu po preporuci viših stranačkih organa iz Podgorice, javljali najbliži rođaci skoro svih otetih putnika sa zahtevom da ih poveže sa vojnim organima u Višegradu i Milanom Lukićem, koji se nalazio u Višegradu. Dakle, upadljivo je da svi rešenje otmice traže u Višegradu, a ne, recimo, u Rudom, na čijoj teritoriji se nalazi stanica Štrpci i koja je u zoni odgovornosti Ruđanske brigade, a u Rudom se nalazi i operativna grupa pod komandom pukovnika Slobodana Cerovića koja je nadređena i Goraždanskoj i Ruđanskoj i Višegradskoj brigadi. To je još jedan znak da se znalo ko je izvršio otmicu i da je to bilo poznato širokom krugu ljudi.

Ta otmica je izvedena skoro javno, samo što nije direktno prenošena na televiziji. Čak su mnogi svedoci – očevidci otmice u samom momentu otmice znali da izvode Bošnjake i da im se ne piše dobro. Otpravnik vozova na stanici Štrpci Slobodan Ičegić naveo je da su izveli Fikreta Memovića, čoveka koji je radio na železnici i sa kojim je jedno vreme zajedno radio u Priboju i bio nerazdvojn prijatelj. Pokušao je da spreči njegovo izvođenje, ali naoružani otmičari su mu zapretili da će i njega odvesti. Svedok Zoran Milekić je putovao iz Požege sa maloletnim šesnaestogodišnjim Senadom Đečevićem iz Bara. Njih dvojica su bili u istom kupeu u vozu 671 i sedeli jedan naspram drugog. Mali Đečević je odmah po ulasku u kupe zaspao. Kada su otmičari upali u voz, probudili su ga i pitali kako se zove. Kada im je odgovorio, izveli su ga iz voza. Svedok Milekić je protestovao: „Pustite dete, šta je ono krivo”.

Na to su mu otmičari odgovorili: „Ko te šta pita, ‘oćeš li metak?“. Svedok Bosiljka Ostojić, koja je bila u vozu, kaže da je izvođenje ljudi iz voza prokomentarisala rečima: „Kukala im majka noćas.“ Dalje, izjavila je da je jedna devojka plakala nakon izvođenja putnika. Svedok Radojko Ješić, koji je takođe bio u vozu, izjavio je pred sudom da su u bifeu voza, nakon izvođenja putnika, neki ljudi komentarisali: „Onaj što su ga izveli predstavljao se da mu je ime Dragan, a vidi se da je lagao, jer sigurno je Musliman čim su ga izveli.“

Sve navedeno odlično pokazuje da je svima u vozu bilo jasno o čemu se radi: koga izvode, zbog čega ga izvode i sve u vezi sa tim. Uostalom, sredstva informisanja su opisanu situaciju komentarisala odmah nakon što se dogodila. Crnogorski nedeljnik „Monitor“ u broju od 5. marta 1993. godine objavljuje tekst M. Perovića u kome piše:

„Kad je sedamnaest pribojskih Muslimana oteto iz autobusa, bio je to incident i opomena državi da ne pruža dovoljnu sigurnost svojim građanima. Otimanje Muslimana iz voza na pruzi Beograd–Bar na teritoriji koju kontrolišu srpske formacije incident se pretvara u državnu politiku, jer su i ovaj podvig izvele jedinice koje su saveznici Vojske Jugoslavije.

Ako to što je snašlo putnike na pruzi Beograd–Bar ne bude dovoljna opomena građanima Crne Gore i crnogorskoj vlasti, uskoro će sve nas pogoditi ista sudbina. Kad su odvodili komuniste, ćutali smo. Kad su odvodili Jevreje, ćutali smo. Kad su došli za nas, shvatili smo, govori jedno svjedočenje iz perioda njemačkog fašizma. Najteža je bila istina, kažu rijetki svjedoci koji su se osmjelili da nešto, uz zagarantovanu anonimnost, kažu o tome šta se tog subotnjeg popodneva događalo na stanici u okrajku razorene Bosne. Oni kojima je presuđeno nijemo su napuštali kupe ne tražeći objašnjenje. Nijesu se ni bunili, ali ni molili za milost. Bio je dan i ostalih hiljadu putnika čak i da nijesu htjeli, morali su vidjeti beskraj ljudske nemoći, s jedne, i oholosti, s druge strane. Oni koji su došli sa oružjem nijesu se ni trudili da pronađu kakav takav izgovor. Bili su jači – i to je bilo dovoljno.“

U istom broju „Monitora“ N. Novović navodi svedočenje jednog očevica otmice: „Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta i tamo se voz zadržava tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.“

U „Monitoru“ od 12. marta 1993. godine S. Cerović piše: „Grupa bandita zaustavi voz, legitimiše putnike, u prisustvu policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom pravcu – što će reći, zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira – ta situcija je viđena samo sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.“

U strogo poverljivoj dokumentaciji, koja je pročitana na glavnom pretresu, u dokumentu koji se zove „Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“ piše: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) zasada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli…“
Taj citat najbolje, najpreciznije i najtačnije predstavlja situaciju u Srbiji i Jugoslaviji u vreme otmice, kada je i sama pripadnost muslimanskoj nacionalnosti bila opasna po život.

Komentariši