ŽRTVE GARAVOG SOKAKA (6)

ŽRTVE GARAVOG SOKAKA (6)
Žrtve Garavog sokaka (6)

Mesto zločina: Stanica Štrpci
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog „ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine

Pripremile: e-novine
Photo: Arhiva Fonda za humanitarno pravo

11. Pred istražnim sudijom Ranisavljević je naveo i tačan broj otetih putnika (19). On je taj broj mogao znati, jer je pratio izvođenje putnika iz voza, bio zajedno u kamionu sa putnicima, bio u fiskulturnoj sali kada su putnici postrojeni uz zid i tučeni i pretresani, bio ispred garaže kada su putnici po grupama vezani uvođeni u garažu. Dakle, Ranisavljević je više puta mogao da prebroji putnike koji su oteti i da zna njihov tačan broj.

Navođenjem preciznog broja otetih putnika Ranisavljević takođe potvrđuje da je učestvovao u akciji otmice putnika i da je to učešće objektivno prikazao u svom prvom iskazu pred istražnim sudijom. Kada se radi o broju otetih putnika postoji jedna nedoumica. Naime, sam Ranisavljević i još nekoliko očevidaca kojima se mora verovati, jer su identično opisali događaj kao i Ranisavljević sa karakterističnim detaljima i nijansama, izjavili su da je iz voza izveden i jedan crnac.

To bi bio dvadeseti putnik koji je izveden iz voza. Međutim, sudeći po tome da je Lukić tog crnca poljubio, da ga je tapšao po ramenu, da su te detalje potvrdili i Ranisavljević i ostali očevidci koji su primetili crnca, verovatno ga je Lukić pustio, ali nije jasno u kom trenutku. Jedini propust istražnog sudije Joksimovića, prilikom ispitivanja Ranisavljevića je, taj što ga nije pitao šta se desilo sa crncem, da li je i on ubijen u garaži kao i ostali putnici ili je možda pušten, kao i kada je i na koji način oslobođen.

12. Okrivljeni je u iskazu pred istražnim sudijom naveo da su otete putnike odveli u selo Prelovo kod Višegrada, da su u fiskulturnoj sali u osnovnoj školi u tom selu oni postrojeni uz zid, pretresani, oduzimane su im lične stvari, nakit, novac, zatim su udarani rukama, nogama, nožem i na drugi način. Zatim je izjavio da su oteti vezani žicom, ponovo ubačeni u kamion, odveženi u jedno selo u pravcu Višegrada u kome su skoro sve kuće bile spaljene i u tom selu u jednoj garaži spaljene kuće, u neposrednoj blizini obale Drine, Lukić i Inđić su likvidirali putnike otete iz voza. Kasnije su se vratili u selo Prelovo i u svlačionici fiskulturne sale osnovne škole podelili opljačkani plen od otetih i ubijenih putnika.

U svrhu provere odbrane okrivljenog iz prethodnog postupka, sud je izvršio uviđaj na licu mesta u okolini Višegrada i elektronskom tonskom kamerom zabeležio kompletan uviđaj. Tim uviđajem je utvrđeno da postoji selo Prelovo i u njemu osnovna škola sa fiskulturnom salom koja ima svlačionicu, zatim istim uviđajem sud je utvrdio da iz sela Prelovo idući prema Višegradu postoje sela Kurtalići, Mušić i Sase koja su spaljena.

-.--.-Da se ne zaboravi: Žene u crnom u Štrpcima 2008.
Da se ne zaboravi: Žene u crnom u Štrpcima 2008.

Takođe je uviđajem potvrđeno da u selima Kurtalići, Mušić i Sase ima kuća čiji su gornji delovi spaljeni, a donji su bili u funkciji. Utvrđeno je da ima kuća čiji su gornji delovi spaljeni, a prizemlja očuvana, koje se nalaze u neposrednoj blizini obale Drine. Imajući u vidu repere za pronalaženje mesta gde su streljani oteti putnici koje je u svom iskazu od 22. oktobra 1996. godine dao Ranisavljević (selo idući od Prelova prema Višegradu, potpuno spaljeno, kuća čiji je gornji deo spaljen, a prizemlje – koje bi moglo biti i garaža očuvano i u funkciji i koja se nalazila 10-15 metara od obale reke Drine) sud je, vršeći uviđaj, identifikovao jednu takvu kuću, snimio je video kamerom i snimio unutrašnjost prizemne prostorije gde su se vrlo jasno mogla uočiti imena ispisana kao grafiti na zidovima: Boban, Ranko, Brane, Boča, Nebojša, Goran. Nije teško zaključiti da većinu tih imena nose otmičari koji su pod komandom Milana Lukića oteli i likvidirali putnike iz voza 671 dana 27. februara 1993. godine u stanici Štrpci: Boban Inđić, Ranko Drekalo, Nebojša Ranisavljević.

U Lukićevoj jedinici, po svedočenju Duška Petrovića, bio je i izvesni Rom po imenu Goran. Ovim uviđajem suda potvrđen je iskaz okrivljenog iz prethodnog postupka skoro u detaljima i nijansama. Branioci okrivljenog Ranisavljevića prigovorili su predsedniku veća Vukomanu Goluboviću što je vršio uviđaj i snimao kamerom selo Sase i objekte u tom selu.

Isticali su da im nije jasan povod zbog čega se u fokusu utvrđivanja materijalne istine u ovom krivičnom predmetu našlo selo Sase i kuće u njemu. Ovaj potez veća, kome predsedava Golubović, potpuno je logičan i u skladu sa izvedenim dokazima u ovom postupku. Naime, okrivljeni Ranisavljević u svom iskazu kaže da su nakon vezivanja žicom otetih putnika u Prelovu, krenuli prema Višegradu i u jednom potpuno spaljenom selu, u prizemlju jedne poluspaljene kuće, na 10-15 metara od obale reke Drine, po grupama likvidirali putnike. Na osnovu tih podataka sudija Golubović je, vršeći uviđaj, došao do sela Sase i objekta u njemu. Selo Sase bilo je predmet sudskog uviđaja i na osnovu iskaza svedoka Šefka Alomerovića, koji je izneo svoje saznanje da su oteti putnici ubijeni u selu Sase.

Zanimljivo je da je u optužnici protiv Lukića pred Haškim tribunalom naveden jedan zločin koji je Lukić izvršio takođe u selu Sase i to takođe u neposrednoj blizini obale reke Drine. Kada se zna za ovaj podatak onda se može osnovano pretpostaviti da je kuća neposredno pored obale reke Drine u selu Sase služila za likvidacije koje je obavljao Lukić. Tako postaje logično i potpuno razumljivo što se u prostoriji koju je snimio sudija Golubović u selu Sase na 10 – 15 metara od obale reke Drine nalaze imena nekih Lukićevih bojovnika, što ukazuje da su oni tu često boravili i u dokolici između dva zločina po zidovima pisali svoja imena.

U haškoj optužnici stoji:
„… Milan Lukić i Crnogorac zatim su odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do hotela Vilina vlas van Višegrada gdje im se pridružio Mitar Vasiljević. Nakon što su proveli kratko vrijeme u hotelu, Milan Lukić, Mitar Vasiljević i Crnogorac vratili su se u crveni Volkswagen Passat i Yugo i odvezli sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do rijeke Drine u selu Sase.

Milan Lukić, Mitar Vasliljević i Crnogorac odveli su sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana do obale rijeke i naredili im da se postroje. Milan Lukić, Mitar Vasiljević i Crnogorac zatim su otvorili vatru i pucali na sedmoricu muškaraca bosanskih Muslimana iz automatskog oružja. Nakon pucnjave, Lukić, Vasiljević i Crnogorac vratili su se do svojih vozila i otišli. Petorica od muškaraca su ubijeni, ali dvojica su preživjela.“

13. Svedok Duško Petrović, koji je iz istog mesta kao i Ranisavljević – Despotovca, koji ga poznaje više od petnaest godina, za koga je bila udata njegova sestra, Jadranka, sa kojim je kao dobrovoljac ratovao u Slavoniji i sa kojim je istog dana u istoj grupi otišao kao dobrovoljac da ratuje u Višegradu, u više identičnih izjava u ovom postupku izjavio je da mu je Ranisavljević rekao da je sa jedinicom kojom je komandovao Milan Lukić učestvovao u akciji otmice putnika na stanici Štrpci i da mu je od plena iz te akcije dao jedne zelene pantalone od debljeg materijala, jedne kožne plitke cipele sa zelenim đonom i sat marke „rolex“.

Iskaz Ranisavljevića u prethodnom postupku i svi potpuno identični iskazi Duška Petrovića, kojih je bilo više u ovom postupku i koje Petrović nije menjao, razlikuju se u opisu ubijanja putnika. Ranisavljević kaže da su oteti putnici ubijeni u garaži jedne spaljene kuće u neposrednoj blizini obale reke Drine, u selu u okolini Višegrada, a Petrović kaže da je sedam putnika otetih iz voza ubijeno tako što su, dok su stajali na zidu brane iznad jezera HE „Višegrad“ pokošeni rafalom koji je ispalio Mićo Jovičić zvani Crni.

Tačan je i odgovara istini iskaz Ranisavljevića o ubijanju većeg broja otetih putnika na način koji je opisao u iskazu pred istražnim sudijom. Takođe, istinit je i tačan i iskaz Duška Petrovića o egzekuciji sedmorice otetih putnika na brani HE „Višegrad“. O ubijanju putnika na brani HE „Višegrad“ Ranisavljević ćuti i neće da govori zbog toga što mu je Mićo Jovičić prijatelj, što je sa njim došao u Višegrad, pa iz tog razloga neće da ga tereti i izlaže odgovornosti za težak ratni zločin u kome je ubijeno sedam civila. Moguće da Ranisavljević neće da oda Jovičića i zbog straha od njega, ali nema razloga da se ne poveruje u vrlo ubedljiv iskaz Duška Petrovića.

Rekonstrukcija događaja obavljena je na HE „Višegrad“, 13. maja 2002. godine u vremenu od 22-24 časa. Na toj rekonstrukciji svedok Duško Petrović je na terenu, u ambijentu HE „Višegrad“ objasnio i praktično na licu mesta ilustrovao svoje iskaze date u sudnici. Rekonstrukciji, kojom je rukovodio predsednik veća Golubović, koju su tehnički organizovali pripadnici MUP-a Bijelo Polje uz prisustvo rukovodioca HE „Višegrad“ i uz aktivno učešće obojice branilaca okrivljenog, lično sam prisustvovao.

Učešće na rekonstrukciji svedoka Duška Petrovića, njegova objašnjenja, pokazivanja i odgovaranja na direktna pitanja suda i odbrane u svrhu pojašnjenja njegovog iskaza u sudnici, treba posmatrati u kontekstu značajne i, moglo bi se reći, drastične promene na terenu u odnosu na događaj u februaru 1993. godine.

-.--.-Tunel smrti: Mesto gde je užas započeo
Tunel smrti: Mesto gde je užas započeo

Naime, na osnovu dva pismena izveštaja direktora HE „Višegrad“ Milovana Marijanovića, dostavljenih sudu na zahtev predsednika veća, vidi se da je u odnosu na stanje iz februara 1993. godine došlo do sledeće izmene: „…na desnoj obali nizvodno od brane HE „Višegrad“ izgrađen je novi hangar, proširena ograda u cilju ograđivanja novog hangara i ista kapija na istom putu pomjerena nizvodno za 216, 50 metara…“

Navode iz pomenutih izveštaja potvrđuje i Mirko Ostojić, građevinski inženjer, šef Sektora za investicije i razvoj u HE „Višegrad“, koji je saslušan kao svedok, od strane predsednika veća, nakon što ga je veće na to ovlastilo. Dakle, u tom iskazu Ostojić navodi:
Jedini radovi na prostoru brane hidrocentrale od njenog puštanja u rad 1989. godine pa sve do danas izvedeni su na pristupnom putu koji vodi prema brani sa desne strane rjeke Drine. Naime, tada je jedino metalna kapija koja se nalazila na udaljenosti od 127,30 metara od mosta koji se nalazi na ispustima vode iz hidrocentrale pomjerena nizvodno niz Drinu za 216,50 metara tako da je sad udaljena od mosta 343,80 metara… Pored te kapije napravljen je hangar dimenzija 38,2 X 20,4 metara…

Dakle, na tom pristupnom putu prema brani, sa desne strane Drine, kojim su se, po svedočenju Duška Petrovića, kretali automobilom on, Ranisavljević i drugi, u međuvremenu desile su se vrlo krupne, izuzetno značajne i važne promene koje u potpunosti menjaju sliku tog terena. Pre svega, tu je izgrađen ogroman hangar a ograda pomerena da i njega obuhvati u krug HE „Višegrad“.

Zatim, ulazna kapija je pomerena, od brane nizvodno, sa desne strane Drine, za dve dužine fudbalskog igrališta. Kada se ima u vidu da je od događaja koji opisuje Duško Petrović, koji se dogodio 27. februara 1993. godine, pa do rekonstrukcije, koja je održana 13. maja 2002. godine prošlo skoro deset godina, onda je opažanje, opisivanje terena i orijentacija koju je pokazao Duško Petrović na rekonstrukciji zaista impresivna. Petrović je odmah primetio sve promene i jasno ih izrekao. Potpuno je razumljivo što je opisujući te promene naveo i druge pojedinosti koje nisu bile tačne, nisu odgovarale pravom stanju stvari. Kod tako velikih promena i tolikog proteka vremena nepreciznosti i netačnosti u iskazu su potpuno normalne i razumljive.

Činjenica da su celom dužinom betonskog zida sa desne strane Drine, ispod brane, pa i dela zida, na kome su po tvrđenju Petrovića stajale žrtve pre egzekucije, bile postavljene oble u obliku cevi) metalne šipke na visini od 35 santimetara od betona, sve vreme od 1989. godine pa do rekonstrukcije, kako kaže Ostojić ne utiče na autentičnost Petrovićevog iskaza u kome kaže da tih šipki nije bilo. Ovo iz razloga što su žrtve mogle stajati pored tih šipki i preko njih nakon rafala pasti u Drinu i zbog toga što je životno moguće da ih u toj atmosferi ubijanja sedam ljudi Petrović i ne primeti.

Znači, rekonstrukcija događaja na HE „Višegrad“ potvrdila je verodostojnost, istinitost i autentičnost iskaza Duška Petrovića datog u svojstvu svedoka u sudnici. Što se tiče navoda šefa Sektora za investicije i razvoj HE „Višegrad“ Mirka Ostojića u iskazu predsedniku veća Goluboviću i direktora HE „Višegrad“ Milovana Marijanovića u dopisu upućenom Višem sudu u Bijelom

Polju, da su u februaru 1993. godine HE „Višegrad“, kao objekat od posebnog intresa za Republiku Srpsku, obezbeđivale specijalne jedinice Vojske Republike Srpske i policija Ministarstva unutrašnjih poslova i da na objekat nije mogao doći niko bez posebne propusnice, ističemo da za Milana Lukića to nije važilo. Za ubistva, premlaćivanja, pljačkanja i paljenja Lukiću i njegovoj jedinici nije bila potrebna propusnica. Oni su ubijali svugde i na svakom mestu. Iz haške optužnice protiv Lukića vidi se: „Svakog dana su muškarci, žene i djeca ubijani na čuvenom mostu na Drini, a njihova tijela bacana u rijeku.“

U optužnici protiv Lukića pred Haškim tribunalom dalje se navodi: „U više navrata počevši od avgusta 1992. pa do oktobra 1994. godine, Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića, okrutno su premlaćivali muškarce bosanske Muslimane zatočene u pritvoreničkom logoru u vojnoj kasarni Uzamnica u Višegradu.

Milan Lukić, Sredoje Lukić i drugi pripadnici jedinice Milana Lukića ulazili su u logor, obično kasno noću i opetovano udarali zatočenike pesnicama, kundacima i drvenim štapovima i šutirali čizmama… Hotel Vilina vlas, bivše odmaralište, i obližnja Banja, jedan manji hotel, služili su kao objekti za zatvaranje u kojima su zatvorenici tučeni, mučeni i seksualno napastvovani…“

Dakle, Lukiću su za mučenja i ubijanja Bošnjaka u Višegradu i okolini otvorena sva vrata, svi prostori i tereni, reke i mostovi, kasarne i fabrike, hoteli, banje i odmarališta, pa nema nikakvog logičnog objašnjenja da mu je za ubijanje na brani HE „Višegrad“ bila potrebna specijalna propusnica. Zbog toga argumenti rukovodilaca HE „Višegrad“ o čuvanju HE „Višegrad“, zabranjenom pristupu i specijalnim propusnicama su neuverljivi, naivni i potpuno suprotni svim saznanjima o krvavom mahnitanju Milana Lukića i njegovih ratnika na prostoru Višegrada i okoline od 1992. godine do 1994. godine. Sam, Nebojša Ranisavljević u svom prvom iskazu pred istražnim sudijom navodi: Dragana (radi se o devojci sa nadimkom Medicinska sestra, koja je uvela Ranisavljevića u Višegrad – objašnjenje D.T) mi je ispričala da je Milan Lukić strah i trepet za Višegrad, da je glavni za grad, kazala je – Milan je očistio Višegrad od Muslimana – pod tim ja sam podrazumjevao kako je Dragana kazala da je on dosta Muslimana pobio…

U optužnici podignutoj protiv Milana Lukića pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju stoji: „Počevši od maja 1992. pa sve do 10. oktobra 1994. godine Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević hotimično su ubili značajan broj civila bosanskih Muslimana, među kojima i žene, djecu i starije osobe. Počevši od maja 1992. pa do 10. oktobra 1994. godine Milan Lukić, Sredoje Lukić i Mitar Vasiljević počinili su, planirali, poticali, naredili ili na drugi način pomagali i učestvovali u planiranju, pripremi ili izvršenju zločina protiv čovječnosti, to jest, progonu civila na političkim, rasnim ili vjerskim osnovama na cijeloj teritoriji opštine Višegrad i drugdje na teritoriji Bosne i Hercegovine“.

Navodi Mirka Ostojića, šefa Sektora za investicije i razvoj HE „Višegrad“ da je brana stalno bila osvetljena za vreme rata u BiH, te i u vreme kritičnog događaja 27. februara 1993. godine, u potpunosti su identični sa izjavom svedoka Duška Petrovića na glavnom pretresu 6. maja 1998. godine koja glasi:
… Brana je bila osvijetljena iako grad nije imao svijetla. Većinom je to tako bilo a ja ne znam kako se to obezbeđivalo. Ističem da su brana i hidrocentrala dobro obezbeđivani tako da je osvijetljenje bilo kao da je bio dan…
Izloženi argumenti nedvosmisleno ukazuju na autentičnost i istinitost iskaza svedoka Duška Petrovića.

14. Ujak otetog Senada Đečevića, Đorđije Vujović, čija je rođena sestra Đorđina, Senadova majka, odmah nakon otmice (isto veče) otišao je u Priboj i preko svojih veza uspeo da se nakon tri dana u Višegradu sastane sa Milanom Lukićem. Vujović je kao svedok saslušan na glavnom pretresu u ovom postupku i izjavio je da se sa Milanom Lukićem sastao u jednom kafiću u Višegradu, da je njihovom susretu, pored ostalih, prisustvovao i beogradski književnik i novinar Nebojša Jevrić, i da mu je Lukić rekao da je čuo za otmicu u Štrpcima, da on sa njom nema nikakve veze, ali da smatra da su je izvršili pripadnici jedinice „Garavi sokak“.

Ovo Vujovićevo svedočenje praktično je potvrdio Nebojša Jevrić. Potvrdio je da je u to vreme bio u Višegradu, da je sedeo po kafićima i da je konzumirao alkohol, ali da se seća da je u kafiću bio čovek koji je govorio da mu je sestrić otet iz voza u Štrpcima. Takođe je izjavio da je u kafiću čuo priču da je otmicu izvršila jedinica „Garavi sokak“.

-.--.-Predstavnici NVO iz Beograda: Štrpci 2008.
Predstavnici NVO iz Beograda: Štrpci 2008.

Istinitost i pravna validnost svedočenja Đorđija Vujovića proizlazi i iz iskaza svedoka Gorana Ćujića iz Priboja, koji je povezao Vujovića sa Lukićem i koji je zajedno sa Vujovićem išao u Višegrad i direktno, na starom mostu na Drini, upoznao Lukića i Vujovića, koji su zatim, bez prisustva Ćujića, razgovarali. Goran Ćujić je bio predsednik stranke Srpske narodne obnove za Priboj i Zlatiborski okrug (radi se o stranci kojoj je na čelu bio Mirko Jović i u čijem sastavu je delovala vojna formacija „Beli orlovi“ – D.T). Ćujić je izjavio da su rukovodioci njegove stranke iz Podgorice, njemu upućivali rodbinu otetih putnika i da su oni od njega tražili da ih poveže sa Milanom Lukićem i srpskim vojnim formacijama u Višegradu.

S obzirom da su članovi porodica otetih putnika Bošnjaci, on nije smeo da ih vodi u Višegrad, a Vujovića je, pošto je Srbin, vodio. Kao i sve ostale i Vujovića su Ćujiću uputili rukovodeći ljudi stranke Srpske narodne obnove iz Podgorice. Jedinicu „Garavi sokak“ pominjalo je više svedoka u ovom postupku, između ostalih i Luka Dragićević, komandant Višegradske brigade. On je rekao da su vojnici njegove brigade niže formacije (čete i vodovi) zvali imenima „Osvetnik“, „Skakavac“, „Garavi sokak“ i slično. Iako to nisu bili zvanični nazivi, oni su se odomaćili i po njima su se jedinice raspoznavale. Dakle, reč je o regularnoj jedinici i njenim nižim formacijama i nema govora o paravojnim sastavima, čije postojanje i delovanje u zoni odgovornosti Višegradske brigade, njen komandant pukovnik Luka Dragićević potpuno isključuje.

Fond za humanitarno pravo iz Beograda objavio je u nedeljniku „Vreme“ broj 125, od 15. marta 1993. godine, sledeće: „Kolektivnu seobu meštana Sjeverina pokreće otmica 18 ljudi muslimanske nacionalnosti. Prema podacima koje su objavila sredstva javnog informisanja i na osnovu izjave jednog svedoka sa kojim su razgovarali predstavnici Fonda, ljudi iz Sjeverina su tog 22. oktobra prošle godine redovnim autbusom krenuli na posao, a jedno dete u školu. Na putu prema Priboju, u selu Mioče na teritoriji Bosne, naoružana grupa uniformisanih lica pod nazivom Garavi sokak zaustavlja autobus užičke Rakete. Izvesni Momir, Milan Lukić i Dragoljub Dragićević proveravaju lična dokumenta putnika; onda izdvajaju Muslimane i ubacuju ih u kamion koji je bio skriven pored kafane Amfora. Dvanaestogodišnji dečak muslimanske nacionalnosti ostaje u autobusu jer su otmičari poverovali da je reč o mlađem sinu Srbina pored kojeg je stajao.

Sledećeg dana republička milicija uhapsila je Lukića i Dragićevića, koji su se sa oružjem zatekli u Sjeverinu. Istog dana, na sednici Skupštine Srbije, ministar policije potvrđuje informaciju da su privedena dva naoružana lica zbog osnovane sumnje da imaju veze sa ovom otmicom. Osumnjičeni za otmicu pušteni su iz zatvora nakon devet dana, sa obrazloženjem da ne postoje razlozi da budu zadržani jer je reč o pripadnicima vojske Republike Srpske koji su se zatekli sa oružjem u Sjeverinu zato što su zaduženi za naoružanje u drugoj državi…“

Pred Okružnim sudom u Beogradu, u predmetu K. 688/2002 u toku je se krivični postupak po optužnici beogradskog Okružnog javnog tužioca Kt – 94/2002 od 20. novembra 2002. godine protiv Milana Lukića, Olivera Krsmanovića, Dragutina Dragičevića i Đorđa Ševića, zbog krivičnog dela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SR Jugoslavije, izvršenog otmicom 17 putnika Bošnjaka iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Sjeverin – Priboj, 22. oktobra 1992. godine u selu Mioče. Javni tužilac u izreci optužnice ističe da su okrivljeni bili pripadnici paravojne formacije „Osvetnici“, kojom je prilikom otmice komandovao Milan Lukić. Paravojnu jedinicu „Osvetnici“, kao izvršioca otmice, u selu Mioče 22. oktobra 1992. označava i jedan dokumentarni film o toj otmici snimljen u produkciji RTV B92 iz Beograda.

Predsednik Helsinškog odbora iz Sandžaka, Šefko Alomerović, inače u feljtonu koji u nastavcima izlazi u beogradskom dnevnom listu „Danas“ počev od 19. decembra 2002. godine, energično i potpuno osnovano tvrdi da formacija „Osvetnik“ nije bila nikakva paravojna formacija, već jedan od vodova Interventne čete pri Višegradskoj brigadi.

Svedok Gojko Topalović, koji je početkom 1993. godine bio predsednik opštine Rudo, u čijem sastavu se nalaze Štrpci, izjavio je u svom iskazu, kao svedok, na glavnom preteresu, na suđenju Ranisavljeviću da je u januaru 1993. godine u Rudom boravila interventna četa „Garavi sokak“ kojom je komandovao Boban Inđić. Ta četa je pružala pomoć prilikom borbenih dejstava prema Goraždu i to u mesnoj zajednici „Strmica“.

Sve izneto kada se uporedi i posmatra u međusobnoj vezi i u skladu sa elementarnim pravilima logike, ukazuje na makar posredan i indirektan način na tačnost i istinitost izjave okrivljenog Ranisavljevića koju je dao istražnom sudiji 22. oktobra 1996. godine. Naime, mnogo ljudi pominje u zajedničkom kontekstu jedinicu „Garavi sokak“, Milana Lukića, Bobana Inđića, otmice u Sjeverinu i Štrpcima, međusobnu povezanost te jedinice i Milana Lukića i Bobana Inđića, zatim povezanost otmice u Sjeverinu sa otmicom u Štrpcima, veze između Ranisavljevića, Inđića i Lukića. Posebno je indikativno da jedinicu „Garavi sokak“ kao izvršioca otmice u Štrpcima označava i Lukić, a da predsednik opštine Rudo, u svom iskazu, napominje da je u januaru 1993. godine u Rudo došla interventna četa koja se zvala „Garavi sokak“ i da je pomagala u borbenim dejstvima prema Goraždu i to u mesnoj zajednici Strmica. Kada se zna da Ranisavljević apostrofira Lukića i Inđića kao glavne organizatore akcije otmice putnika iz voza i formiranje ad hoc grupe od oko 20-25 naoružanih vojnika za tu akciju (koje većinu Ranisavljević navodi po imenu i prezimenu) i kao dvojicu ljudi koji su u napuštenoj garaži spaljene kuće u spaljenom selu u neposrednoj blizini reke Drine likvidirali otete putnike onda je jasno da je iskaz Ranisavljevića posmatran u svetlu svih činjenica iznetih pod ovom tačkom zvuči vrlo uverljivo, istinito i autentično.

15. Okrivljeni Nebojša Ranisavljević, na ispitivanju pred istražnim sudijom, vrlo je opširno govorio i o detaljima njegovog dolaska u Višegrad, zatim boravka u Višegradu i okolini, vojnim formacijama, akcijama, komandantima i vojnicima, zatim o odlasku u Srbiju i ponovnom vraćanju u Višegrad i njegovu okolinu 27. februara 1993. godine. U vezi sa dolaskom u Višegrad u koji je došao da ratuje kao dobrovoljac, Ranisavljević je opisao kako je otišao na Terazije, u prostorije Društva Srba iz BiH, gde je sa svojim drugovima iz Despotovca dobio preporuku za vojne vlasti u Višegradu, besplatnu kartu za prevoz autobusom, zatim pominje devojku Draganu koja ima nadimak Medicinska sestra, njenu drugaricu Radu, onda Mića Jovičića sa dva nadimka Crni i Splića koga je Dragana dovela u stan njegovog oca u Beogradu. Zatim opisuje kako su u Republiku Srpsku pušteni zahvaljujući angažovanju devojke Dragane sa nadimkom Medicinska sestra.

-.--.-Strah je još uvek prisutan: Voz u Štrpcima
Strah je još uvek prisutan: Voz u Štrpcima

Sve detalje u vezi sa dolaskom u Višegrad iz Ranisavljevićevog iskaza u potpunosti, u svakom i najsitnijem detalju i nijansi, potvrdili su u svojim iskazima u ovom postupku Mićo Jovičić Crni i Duško Petrović. Govoreći o tome ko je sve bio u grupi vojnika koji su pod komandom Milana Lukića izvršili otmicu putnika iz voza, Ranisavljević je pomenuo mnogo imena, mnogo detalja vezanih za ta imena (kojim sve jedinicama su pripadali, odakle su, gde su bili stacionirani, koje akcije su izvodili, na kojim teritorijama su ratovali). Uglavnom sva ta lica su saslušana u ovom postupku i potvrđuju skoro sve Ranisavljevićeve navode sem, naravno, učešće u otmici.

Sve nabrojano, sve opise i detalje dolaska u dobrovoljce u Višegrad, pominjanje niza imena ljudi, vojnih jedinica, sela i sedišta pojedinih formacija i njihovih naziva, vremensku i prostornu analizu boravka na ratištu u Višegradu i okolini mogao je da izloži samo Nebojša Ranisavljević, koji je sve to video, prošao i doživeo. Niko Ranisavljevića nije mogao o tome da informiše, a pogotovu nije mogao da ga nauči i pouči da to kaže istražnom sudiji i da ga pritiska fizičkim ili psihičkim maltretiranjem, da sve to naučeno ponovi istražnom sudiji, iz prostog i jednostavnog razloga što to niko nije znao osim samog Ranisavljevića.

To je još jedan dokaz da je iskaz pred istražnim sudijom koji je Nebojša Ranisavljević dao 22. oktobra 1996. godine autentičan.

16. U mnogo puta pominjanom zapisniku o saslušanju okrivljenog pred istražnim sudijom od 22. oktobra 1996. godine koji je sastavljen profesionalno, stručno i objektivno, okrivljeni je rekao da su oteti putnici pre likvidiranja opljačkani u fiskulturnoj sali osnovne škole u selu Prelovo, a da je plen podeljen nakon likvidacije u svlačionici te iste fiskulturne sale osnovne škole u selu Prelovo:

Nakon što smo postrojili ova lica koja smo izveli iz voza uza zid sale… Milan Lukić i Boban su naredili tim licima da izvade sve iz džepova i stave ispred sebe. Takođe su im naredili da ispred sebe stave satove i sav nakit, lančiće i prstenje i novac i da novac i nakit, satove odvoje od ostalih stvari, ličnih dokumenata… ponovo smo se vratili u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale gdje je Milan izvadio novac i satove od zarobljenih lica podjelio je svima po 100 DM, a ko nije imao sat dobio je i sat… prilikom oduzimanja stvari od zarobljenih lica Milan je pravio spisak koji je zadržao kao i jednu količinu čekova..

Okolnosti vezane za pitanja da li su oteti putnici imali novac, nakit, satove i druge vredne stvari, utvrđene su saslušanjem najbliže rodbine otetih i likvidiranih putnika. Naime, iz tih iskaza proizlazi da su dvojica putnika podigla deviznu štednju u Dafiment banci, jedan je išao po platu, trojica su išli da nabave neku robu, mnogi su imali zlatan nakit, skupe jakne, vredne satove i slično. I te okolnosti ukazuju da je Ranisavljević govorio potpunu istinu kada je detaljno opisivao prikupljanje i podelu plena.

Kod pljačkanja plena od otetih putnika, posebno treba ukazati na okolnost da su po izjavama rodbine na sudu mnogi putnici imali čekove, a jedan od otetih Fevzija Zeković nosio je u akt tašni dnevni pazar iz svoje radnje u Kraljevu sa čekovima kojima su kupci plaćali robu.

Videli smo da i Ranisavljević govori da je Lukić pravio spisak otetih stvari od likvidiranih putnika i da je zadržao jednu količinu čekova. Nije mogao sudija Joksimović da izmisli te čekove, kao ni da predvidi tolike podudarnosti i identičnosti i studenta, crnca, lančić, čekove i školu, fiskulturnu salu, svlačionicu i spaljeno selo, spaljen gornji sprat kuće sa očuvanim prizemljem na 10 – 15 metara od Drine i vojni kamion sivo – maslinaste boje sa ciradom, mesto gde je bio parkiran, vreme kad je došao na stanicu i kada je voz zaustavljen, kada je krenuo, šta se u međuvremenu dešavalo kao i precizan raspored objekata na stanici Štrpci, zatim sve Ranisavljevićeve kompanjone iz akcija Inđića, Drekala, braću Poluga, Jovičića, Tanovića, Šekarića i druge koje je sve predsednik veća Golubović saslušao, i da sve to upiše u zapisnik kao izjavu Ranisavljevića.

Kada se radi o pljački, pljačkanju i načinu kako su ljudi pljačkani, po opisu Ranisavljevića, prepoznaje se Lukićev rukopis. Naime, u optužnici podignutoj protiv Lukića pred Haškim tribunalom ima više primera kako Lukić organizuje i sprovodi pljačku: „… Dok je Sredoje Lukić čekao vani Milan Lukić i jedan drugi muškarac naredili su svim ljudima da uđu u sobu i prisilili ih da im predaju sav svoj novac i nakit. Dok se to odvijalo, svi ljudi, uključujući i žene i djecu, bili su pretreseni do gola…

Na dan 10. juna 1992. godine Milan Lukić i još jedan muškarac odvezli su se do pilane i tvornice namještaja Varda u Višegradu u crvenom automobilu Volkswagen Passat koji je je Lukić običavao voziti. Lukić je ušao u tvornicu i vratio se sa sedam bosanskih Muslimana: Nusretom Aljoševićem, Nedžadom Bektašem, Mušanom Čančarom, Ibrisimom Memiševićem, Hamedom Osmanagićem, Lutvom Tvrtkovićem i Sabahudinom Velagićem. Milan Lukić odveo je ove muškarce do obližnje rijeke. Nakon što je od njih prvo zahtijevao da isprazne džepove i skinu jakne, Milan Lukić je na njih više puta pucao iz automatskog oružja. Članovi porodica i kolege žrtava kasnije su našli neka od tijela sa višestrukim ranama iz vatrenog oružja kako plutaju u rijeci…“

Ovaj metod, manir i običaj pretresanja i oduzimanja novca, nakita i vrednih stvari od žrtava pre egzekucije, Milan Lukić je primenio i u slučaju otetih putnika u fiskulturnoj sali. Kada se uporedi sa navedenim slučajevima, otimačina u fiskulturnoj sali škole u Prelovu, koju je detaljno opisao Ranisavljević vidi se da je njegov opis autetntičan, jer sve je isto: i način i princip i postupak i momenat pretresa i oduzimanja (uvek i obavezno neposredno pre ubijanja). Znači, i po istovetnosti postupka pretresanja i pljačkanja žrtava koji je primenjivao Lukić u ranijim slučajevima sa ovim, o kojem se izjašnjavao Ranisavljević, može se pouzdano izvesti zaključak da je Ranisavljevićev iskaz pred istražnim sudijom istinit.

Komentariši