|
Pripremile: e-novine
Pristupi svjedok Luka Dragićević, rođen 1951. godine, pukovnik u JNA – Vojsci Jugoslavije, sa optuženim nesrodan, upitan, upozoren izjavi na sudu u Bijelom Polju: „Sve do početka rata u Bosni i Hercegovini ja sam radio kao vojno lice – potpukovnik u Vazduhoplovnom školskom centru u Sarajevu. Nakon što je izbio rat u BiH ja sam dobio vojni raspored u Višegrad. Raspoređen sam u Višegradsku brigadu od 27.7.1992. godine. Ja sam inače rodom iz Višegrada. Od 26.10.1992. godine pa sve do 3.8.1993. godine bio sam na mjestu komandanta Višegradske brigade. Nakon toga sam premješten u Taktičku grupu Višegrad, a potom u Sarajevsko-romanijski vod. Komanda Višegradske brigade se nalazila na lijevoj strani Drine u mjestu Okolište, u zgradi gdje se i ranije nalazila vojska. U tom vremenskom periodu Višegradska brigada je imala zadatak da obezbjeđuje lijevu obalu Drine i komunikaciju Međeđa, Semić, Žepa, odnosno liniju Semić–Žepa i komunikaciju Višegrad–Rogatica preko Semeća. To je stari put. Za to vrijeme nijesmo imali nekih većih vojnih dejstava. Na desnoj obali Drine nijesu se izvodila vojna dejstva i na tom prostoru su postojale posadne čete koje su sačinjavale većinom starija lica sa tog terena koja su čuvala taj prostor od ubacivanja neprijateljskih jedinica. Brigada je bila četnog sastava. U okviru te brigade postojala je Interventna četa. Komandant te Interventne čete bio je Inđić Boban iz Višegrada do njegovog ranjavanja, a posle toga je došao Rade Tanović“.
Pukovnik Dragićević: Ništa ja ne znam
„Pripadnici Višegradske brigade su bili lica za koje me pitao predsjednik vijeća i to Mitrašinović Mijo kao vojnik, Poluga Obrad, kao komandir voda Interventne četa, ne sjećam se njegovog brata sada, Drekalo Ranko je bio komandir voda, Kovačević Mirko takođe komandir voda. Ističem da je Kovačević Mirko bio ranjen prije 27.2.1993. godine. Jovičić Mića, dobrovoljca, sam više upoznao posle rata u Višegradu, nego što sam ga znao kao vojnika. Nije mi poznato lice po nadimku pijani Slovenac, niti lice koje je imalo nadimak Pukovnik. Lukić Milana iz Višegrada sam znao iz viđenja i znam da nije bio pripadnik moje brigade, niti je bio vojnik. Koliko je meni poznato, dok sam ja bio komandant brigade on je bio u zatvoru u Užicama i Beogradu. Nijesu mi poznate njegove aktivnosti na području Višegrada. Optuženog Ranisavljević Nebojšu, koga sam danas vidio u sudnici i koji je bio doborvoljac iz Despotovca, više sam upoznao kada je već bio ranjen negde u rano proleće 1993. godine i nalazio se na liječenju u Užicama. Znam da je tom prilikom bio ranjen i komandir Interventne čete Inđić Boban i da su zajedno ležali u bolnici u Užicama.
Oni su ranjeni u jednoj akciji u selu Orahovici odnosno u protivakciji. Danas ne mogu da se sjetim gdje sam se tačno nalazio dana 27.2.1993. godine. Pretpostavljam da sam se nalazio u Komandi brigade gdje sam inače boravio kad nijesam bio na terenu. Najviše vremena sam provodio na terenu. O otmici putnika iz voza u Štrpcima saznao sam iz sredstava javnog informisanja jedno desetak dana kasnije. Meni kao komandantu Višegradske brigade ništa nije bilo poznato u vezi ovog događaja. Smatram da niko od pripadnika Višegradske brigade nije učestvovao u toj akciji. Ja tako smatram a ne mogu tvrditi, jer nijesam bio na licu mjesta niti sam dobio bilo kakvu informaciju u vezi toga. Ništa više nijesam saznao ni kasnije o ovom događaju osim iz sredstava javnog informisanja. Moja brigada je bila zadužena da se brine samo o lijevoj obali Drine a posadne čete o desnoj obali Drine. Prema tome, područje odnosno mjesto Štrpci kod Rudog nije bilo područje dejstva moje brigade. Što se tiče optuženog Ranisavljević Nebojše, to sam i prethodno istakao da sam ga više upoznao kada je već bio ranjen u bolnici u Užicama. Ja kao komandir brigade nijesam znao niti sada mogu da kažem gdje se 27.2.1993. godine konkretno nalazio Ranisavljević Nebojša niti mogu da kažem ni za ostale pripadnike Interventne čete koje sam danas pomenuo.
Logično je bilo da su oni bili na izvršenju svog zadatka a taj zadatak je bio, kako sam ranije istakao, obezbeđenje linije Međeđa–Sjemić–Žepa i komunikacije Višegrad–Rogatica preko Sjemića. Goraždanska brigada, koja je rasformirana u avgustu mjesecu 1992. godine, ponovo je formirana na području Višegrada krajem 1992. godine i početkom 1993. godine. U vezi te brigade više može da kaže moj kolega Mitrašinović Damjan, koji je danas prisutan. Moja brigada formacijski nije imala na raspolaganju teretna vozila, odnosno formacijski na papiru je imala ali mi nijesmo posjedovali ta vozila. Mi smo raspolagali sa civilnim vozilima sa područja Višegrada koja smo uzimali od preduzeća i građana. U početku smo imali nekoliko kampanjola, ali su one uništene na samom početku rata. U februaru mjesecu 1993. godine mi nijesmo imali teretnih vojnih vozila. Ta teretna vojna vozila je imala Goraždanska brigada, koja je bila u formiranju. Znam da su imali teretna vozila i to TAM 110 i 150. Možda i neka druga koja sad ne znam“.
Dobrovoljaca kao pleve
„Kroz moju brigadu prošlo je više dobrovoljaca. Najviše iz Republike Srbije. Najveći broj njih, dobrovoljaca, malo se zadržavao u brigadi. Dobrovoljce koji su mi danas pročitani po imenu i to: Petrović Duško, Obradović Dragi, Obradović Nebojša, Milošević Radiša, ja nijesam poznavao jer, kako sam kazao, veliki broj dobrovoljaca je prošao kroz moju brigadu. Moja brigada je prosečno imala oko hiljadu i petsto vojnika. Vojska nije bila smještena u kasarne već je bila po terenu. Tek negdje sredinom jula 1993. godine stvorili su se malo bolji uslovi za smještaj vojnika, pa u slučaju odmaranja jednog broja vojnika, oni su se smještali na Okolište u zgradu koja je nekada bila za retardiranu djecu. Meni je poznato gdje se nalazi selo Prelovo. Ono se nalazi na desnoj obali Drine udaljeno od Višegrada oko 8 km Selo Sasi se nalazi na 3 km od Višegrada prema Prelovu sa desne strane Drine. Sela Kurtalići i Mušić su mi poznata kao geografski pojam, ali nikad nijesam bio u njima. Ponovo ističem da je Komanda posadne čete bila u školi u Prelovu, odnosno njen pozadinski dio, gdje se spremala hrana za vojsku.
 |
|
Utočište monstruma: Područje pod Lukićevom kontrolom
PHOTO: FHP
|
Vojničko-operativni deo se nalazio u selu Rujišta, koje je daleko oko 20 km od Višegrada. Ja se ne sjećam da sam u februaru ili martu mjesecu dolazio u školu u Prelovu. Povremeno sam obilazio Komandu a ne sjećam se kada je to bilo. Niko mene od vojnih lica kasnije nije upoznao niti je meni to poznato da su putnici iz voza dovođeni u školu u Prelovo. Koliko se meni čini da ona ima neku salu, možda fiskulturnu. Za vrijeme dok sam se ja nalazio u Višegradu niko od političara iz Srbije nije dolazio u brigadu, pa ni Vojislav Šešelj. Da li je neko od njih dolazio kod opštinskih organa, meni nije poznato. Inače, opštinski organi u Višegradu normalno su radili“.
Na pitanje tužioca da li je svjedoku poznato kojoj jedinici je pripadao optuženi Nebojša Ranisavljević, svjedok izjavi: „Ranisavljević Nebojša je bio priključen Višegradskoj brigadi. Postojala su dva doborovoljačka voda. U vojnim dejstvima ti vodovi su pripajani interventnoj četi. Ja znam da su imali službeni naziv naših četa a moguće da je u žargonu vojnika bilo raznih naziva. Ja sam čuo za pojedine nazive koje su upotrebljavali vojnici kao „osvetnici“, „skakavci“, „garavi sokak“ i da su se tako između sebe oslovljavali. Međutim, nijedna jedinica nije imala takav zvaničan naziv“.
Na pitanje tužioca da li su svjedoku bile poznate aktivnosti svih jedinica koje su bile u sastavu jedinice kojom je on komandovao, svjedok izjavi: „Meni je kao komandantu bilo poznato koja dejstva izvodi moja brigada iako je ona bila velika po sastavu, prosječno je brojala 1500 vojnika i pokrivala dosta veliki teren“.
Na pitanje tužioca da se svjedok izjasni koje aktivnosti je imala njegova jedinica dana 27.2.1993. godine, svjedok izjavi: „U vezi ovog pitanja ja sam se ranije izjasnio. Siguran sam da ona nije imala nikakvih dejstava na području Štrbaca niti kompletno na desnoj obali Drine“.
Na pitanje punomoćnika, adv. Velije Murića, da li su u okviru Višegradske brigade raspoređivani dobrovoljci iz Srbije, svjedok izjavi: „Dobrovoljci, kada bi došli iz Srbije, prijavljivali su se MUP-u Višegrada, a onda Vojnom odsjeku, nakon čega im je uručivan poziv za mobilizaciju sa kojim su raspoređivani u Višegradsku brigadu i tako postajali njen sastavni dio. Tako je bio slučaj i sa optuženim Ranisavljević Nebojšom“.
Na pitanje pun. adv. Velije Murića kako je došlo do toga da svjedok od oficira vojske Republike Srpske postane pripadnik Vojske SRJ, svjedok izjavi: „Na početku rata bio sam pripadnik Jugoslovenske narodne armije, kasnije pripadnik Vojske Republike Srpske, a sada profesionalac, vojno lice, pripadnik Vojske Jugoslavije. Ja sam profesionalac vojnik i sve što sam radio radio sam po naređenju mojih pretpostavljenih, tako sam po naređenju bio pripadnik Vojske Republike Srpske i sada pripadnik Vojske SRJ“.
Na pitanje punomoćnika da li je svjedoku poznato da je optuženi Ranisavljević Nebojša u jednom vremenskom periodu bio u manjoj jedinici u okviru brigade komandir voda – svjedok izjavi: „Moguće je da je u nekom periodu bio zamjenik komandira voda jer je kratko bio u brigadi pošto je ranjen. U tom slučaju je optuženi bio odgovoran komandiru čete kao njegovom pretpostavljenom“.
Svi se prave blesavi
Na pitanje pun. adv. Velije Murića da li su svjedoku poznata sledeća lica: Kulića, Mija Savić, Siniša Kovačević, zv. Petronije, Mića Obradović, rezervni kapetan, svjedok odgovori: „Od ovih pročitanih lica ja sam znao Mića Obradovića, koji je bio pripadnik Višegradske brigade. Moguće da je bio i rezervni kapetan, što tačno ne znam. On je zarobljen 16.10.1992. godine, znači 10 dana prije nego što sam ja došao na mjesto komandanta Višegradske brigade. Skoro 2 godine je bio zarobljen da bi na kraju bio razmijenjen i oslobođen. Ne znam koja su lica tada oslobođena ali negdje postoji pismeni akt u vezi toga. Tada je bila jedna velika razmena u BiH u koju su bili uključeni najveći organi u BiH kao i pripadnici vojske. Po mojim saznanjima, Mićo Obradović se sada nalazi u Australiji. Za područje Rudog bila je nadležna brigada iz Rudog po logici stvari, što meni nije poznato. Moja brigada je pripadala Drinskom korpusu“.
Na pitanje pun. adv. Velije Murića da li je svjedok kao komandant Višegradske brigade bio odgovoran za to područje, te kada je saznao za slučaj Štrpci, da li je preduzeo bilo šta da se rasvijetli taj slučaj, svjedok izjavi: „Ja sve do zatvaranja Ranisavljević Nebojše nijesam ni znao da je neko iz Višegradske brigade bio uključen u tu akciju. O tome sam obavješten iz sredstava javnog informisanja“.
Na pitanje suda koje uniforme su nosili pripadnici Višegradske brigade, kao i sa kojim oružjem su bili zaduženi, svjedok izjavi: „Naša brigada je bila izuzetno siromašno opremljena pa je tu bilo raznovrsnog oružja, sa kojim smo zaduživali pripadnike brigade. Tu je bilo oružja od mitraljeza 84 do pušaka M – 48. Najviše je bilo automatskih i poluautomatskih puški. Vojnici su nosili raznovrsnu odjeću kako je ko imao. Tek smo 28. juna 1993. godine prvi put podjelili oko 250 novih maskirnih uniformi našim vojnicima. Posebno se nije vodilo računa ni o nekom izgledu vojnika, pa je bilo onih koji su nosili brade, duže kose. Treba shvatiti da su vojnici bili po terenu, nisu u kasarni da bi mogao da se kontroliše njihov izgled“.
+++
Dokument: JAVNO ŽELEZNIČKO TRANSPORTNO PREDUZEĆE „BEOGRAD“ SEKTOR ZA ODBRAMBENE PRIPREME I ZAŠTITU
Strogo pov. br. 4/1 – 93
Dana: 01.02.1993. god.
Beograd, Nemanjina 6
G E N E R A L N O M D I R E K T O R U
PREDMET: Poverljiva informacija
Ovih dana, tačnije 28.01.1993. godine obavešten sam od šefa sekcije STP Užice Živanića da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd–Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu.
U vezi ove najave preduzeo sam sledeće aktivnosti:
Informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP-a; Održao sastanak sa predstavnicima Milicije i službe državne bezbednosti MUP-a Srbije; Obavio razgovor sa pomoćnikom Ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem gde smo došli do zaključka: (1) da general Kuzmanović obavesti Ministra odbrane o pomenutoj najavi, (2) da Ministar odbrane Republike Srbije obavesti Vojsku Jugoslavije, (3) da ŽTP „Beograd“ prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu.
II AKTIVNOSTI U OKVIRU ŽTP „BEOGRAD“
U vezi najave koju smo dobili od šefa Sekcije STP Užice obavljene su konsultacije sa svim zamenicima Generalnog direktora gde je odlučeno da se održi sastanak sa direktorima Sektora eksploatacije. Na ovim sastancima zaključili smo da je ŽTP „Beograd“ sa svoje strane i u svojoj nadležnosti sve preduzeo. U razgovoru sa direktorima Sektora zaključeno je da se u toku naredne sedmice obiđe čvor Užice, obave razgovori sa železničarima i predstavnicima MUP-a i vojske te na bazi svega uradi Upustvo za rad i postupanje radnika ŽTP „Beograd“.
III SASTANAK U GENERALŠTABU VOJSKE JUGOSLAVIJE
Obavešteni smo da se u Generalštabu Vojske Jugoslavije priprema sastanak sa Ministrom odbrane Republike Srbije i Generalnim direktorima četiri velika – složena tehnološka sistema čiji su objekti od posebnog značaja za odbranu Republike (ŽTP „Beograd“, „Elektroprivreda Srbije“, „NIS – Naftna industrija Srbije“ i PTT – saobraćaja „Srbija“). Očekuje se da će se na ovom sastanku govoriti o vitalnim objektima i njihovoj zaštiti, pravima i obavezama Preduzeća odnosno mogućnostima vojske da najvitalnije objekte sistema lično štiti.
DIREKTOR SEKTORA ZA
ODBRAMBENE PRIREME I ZAŠTITU
Mitar Mandić, dipl. saobr. inž.
+++
Dokument: PROCENA POLITIČKO-BEZBEDONOSNE SITUACIJE U ŽELEZNIČKOM ČVORU UŽICE
Železnički čvor Užice obuhvata deo pruge Beograd–Bar, od km 007+600 do km 287“400 sa krakom pruge Požega–Čačak dužine 32,5 km Od decembra 1992. godine novom reorganizacijom poslova FTO obavljaju dve deonice i to:
1. Deonica FTO Užice I od B. Reke do Priboja
2. Deonica FTO Užice II od Priboja do granice Crne Gore.
 |
|
PHOTO: DRAGAN KUJUNDŽIĆ
|
Novembra meseca 1992. god. formirana je Radna grupa sastavljena od stručnih lica iz MUP Srbije, Vojske Jugoslavije i ŽTP Beograd sa zadatkom da obiđe trasu pruge koja pokriva čvor Užice i u pismenoj formi dostavi Izveštaj o nađenom stanju i da predlog mera i načina obezbeđivanja objekta. Po našoj proceni stepene ugroženosti na delu pruge koji mi štitimo možemo podeliti na tri dela i to:
– prvi deo koji pokriva pruga od Bele reke do stanice Jablanica (205+500) je najbezbedniji jer je naseljen čisto srpskim stanoviništvom a i konfiguracija zemljišta ne dozvoljava lak pristup pruzi i objektima na njoj. Isto tako, ukoliko bi došlo do rušenja mosta ili dela otvorene pruge na relaciji B.reka–Požega mogao bi se koristiti alternativni pravac Beograd–Lapovo–Kraljevo–Požega.
– drugi deo te podele je posebno interesantan iako je dugačak samo 9867 m (km: 205+928 – 215+755) jer prolazi kroz teritoriju Republike Srpske. Posebnu teškoću u radu nam predstavlja to što ni MUP Srbije ni Vojska Jugoslavije nemaju ingerenciju nad tim delom pruge, pa je teško očekivati njihovu pomoć u slučaju potrebe.
– treći deo je po našem mišljenju najugroženiji (km: 215+755 – km 287+400) zbog toga što prolazi kroz teritoriju koja je naseljena podjednako i muslimanskim i srpskim življem. Pristupačnost pojedinim objektima je dobra jer na većem delu pruga ide paralelno sa putem. Posebnu teškoću predstavlja blizina bosanskog ratišta tako da je za zadnjih nekoliko dana likvidirano više terorističkih grupa koje su dolazile iz Bosne. Najveća opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanosti železnice jer su uključeni u svakodnevni proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u FTO (kojih ima 732) za sad se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli jer bi njihovim otkrivanjem postigli suprotan efekat (davanje lozinki, patrola i drugo). Primećeno je da u zadnje vreme ćešće koriste bolovanje nego do sada. Takođe smo nezadovoljni i odnosom nekih odgovornih ljudi koji vraćaju na stara mesta ranije suspendovane Muslimane kao što su primeri Jejine i Omerovića iz STP-a i Slatine iz Sekcije ZOP Užice. Neshvatiljivo je da su dva šefa deonice u ZOP rukovaoci izvoda Plana odbrane muslimanske nacionalnosti: Mujezinović u Priboju, Jejina u Prijepolju i Tumbul u Brodarevu. Oni po prirodi posla svakodnevno obilaze prugu i objekte i imaju odličan uvid u pokrivenost objekata našim čuvarima. Treba istaći i činjenicu da Šef deonice FTO Užice II radi sa još trojicom radnika ZOP-a među kojima ima i Muslimana, tako da mu je veoma teško praviti planove obezbeđenja i sačuvati njihovu tajnost.
(…) U toku je osvetljavanje mostova i uvođenje struje u stražarske kućice dok na planu uvođenja telefona (što se tiče novih stražarskih kućica) nije ništa učinjeno.
Saradnja sa organima unutrašnjih poslova je dobra što se tiče kontrole čuvarske službe kao i saradnje sa vojskom Jugoslavije, naročito na planu oslobađanja mobilisanih radnika. Međutim, treba naglasiti da nijedan objekat na pruzi i pružnim postrojenjima direktno ne obezbeđuju ni snage MUP-a ni Vojske Jugoslavije.
Sve do sada izneto dovodi do zaključka da se sa raspoloživim snagama ne mogu u potpunosti izvršiti svi postavljeni zadaci, a naročito imajući u vidu okruženje sa kojim smo suočeni (U potpisu: Mulina Vuko).
