KOMADIĆ PRAVDE (11)

KOMADIĆ PRAVDE (11)
Komadić pravde (11)

Ruka pravde ga je ipak stigla: Nebojša Ranisavljević (desno) tokom procesa u Bijelom Polju
PHOTO: STOCK
Pre 16 godina, 27. februara 1993, pripadnici srpskih paravojnih jedinica pod komandom Milana Lukića (danas u zatvoru u Hagu), uz logističku pomoć države Srbije, oteli su grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd–Bar. Ovaj nezapamćeni zločin protiv civila danas je gotovo zaboravljen; ostalo je upamćeno da se u Crnoj Gori sudilo samo Nebojši Ranisavljeviću koji je dobio 15 godina zatvora zbog "ratnih zločina protiv civilnog stanovništva”. U znak sećanja na nevine žrtve ovog monstruoznog zločina, objavljujemo feljton koji se bazira na dokumentima iz knjige „Otmice u Sandžaku”, objavljene 1996. u izdanju Sandžačkog odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kao i iz knjige „Otmica u Štrpcima” Fonda za humantirano pravo, publikovane 2003. godine
Pripremile: e-novine

Za kraj feljtona, prenosimo delove presude izrečene Nebojši Ranisavljeviću pred Višim sudom u Bijelom Polju 9. septembra 2002. godine.

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU
K.br.5/98

U IME NARODA

Viši sud u Bijelom Polju, kao prvostepeni krivični, u Vijeću sastavljenom od predsjednika Suda dr Vukomana Golubovića, kao predsjednika Vijeća, sudije Radoslava Konatara i sudija porotnika: Mirka Minjevića, Blagoja Radulovića i Jagoša Bulatovića, kao članova Vijeća, uz učešće Vesne Knežević, kao zapisničara, u krivičnom predmetu optuženog Nebojše Ranisavljevića iz Despotovca, zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, po optužnici višeg tužioca u Bijelom Polju, Kt.br.38/96 od 14.03.1997. godine, nakon održanog usmenog, javnog i glavnog pretresa u prisustvu: zamjenika višeg tužioca u Bijelom Polju Milosava Veličkovića; punomoćnika oštećenih porodica advokata Velije Murića iz Rožaja, advokata Dragoljuba Todorovića i Milana Burića iz Beograda i advokata Sava Popovića iz Podgorice; optuženog i njegovih branilaca advokata Slaviše Jovanovića i Gorana Krasića iz Beograda, donio je i javno objavio dana 09.09.2002. godine

P R E S U D U

Optuženi Nebojša Ranisavljević zvani Neša, od oca Đura i majke Ane rođene Bibar, rođen 26.03.1964. godine, u Despotovcu, gdje i živi, Srbin, državljanin Savezne Republike Jugoslavije, razveden, otac dvoje djece, završio osmogodišnju školu, vojsku služio u Brčkom i Osijeku 1982/83 godine, slabog imovnog stanja, nezaposlen, osuđivan presudom Osnovnog suda u Despotovcu zbog krivičnog djela iz člana 165/1 Krivičnog zakona Republike Srbije u vezi člana 22. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana, osuda je brisana 13.03.1992. godine; u pritvoru od 19.10.1996. godine.

KRIV JE
Što je:

Dana 27.02.1993. godine, dok je boravio u Višegradu, Bosna i Hercegovina, kao dobrovoljac i vojnik Interventne čete pri Višegradskoj brigadi, pristupio grupi od 20 ljudi, sastavljenoj od vojnika i uniformisanih civila; stavio se pod komandu Lukić Milana iz Višegrada i učestvovao u izvršenju odluke o nasilnom odvođenju i ubistvu putnika iz voza, za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Muslimana, Srba i Hrvata; kršeći odredbe međunarodnog krivičnog prava: Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, od 12.08.1949. godine i Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba; sa grupom naoružanom automatskim puškama, pištoljima i bombama i opremljenim radiostanicama, prevezao se kamionom do Željezničke stanice Štrpci, Bosna i Hercegovina; gdje je naoružana grupa, uz prijetnju osoblju stanice, zaustavila brzi voz Jugoslovenske željeznice br.671, koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar, opkolila ga i po planu nekih od članova grupe, ušla u voz, neovlašćeno izvršila legitimisanje putnika i iz voza nasilno izvela 20 putnika, od toga 19 državljana Savezne Republike Jugoslavije, i to: Kapetanović Esada, Ličina Iljaza, Bakija Fehima, Softić Šeća, Husović Rafeta, svi iz Bijelog Polja; Zupčević Halila iz Trebinja, Đečević Senada iz Bara, Rastoder Jusufa iz Berana, Babačić Ismeta iz Podgorice, Buzov Toma iz Beograda; Alomerović Adema, Hanić Muhedina, Preljević Safeta, Topuzović Džafera, svi iz Brodareva; Ćorić Rasima, Memović Fikreta, Zeković Fevziju, Kajević Nijazima, svi iz Prijepolja i Zuličić Zvjezdana iz Sarajeva; kao i jednog crnca nepoznatog državljanstva, do sada nepoznatih generalija; putnike su smjestili u kamion i prevezli ih do fiskulturne sale Osnovne škole u selu Prelovo, opština Višegrad; gdje su ih tukli, oduzeli im novac i druge vrijedne stvari, što su kasnije podijelili; nakon toga ih kamionom odvezli do spaljene kuće, u voćnjaku, pored rijeke Drine u selu Mušići, opština Višegrad; tu su ih izvodili iz kamiona u grupama od po 5-6, uvodili u prizemlje te kuće i u njemu ubili sve, osim dvojice koje su, u pokušaju bjekstva, ubili u voćnjaku; okrivljeni Nebojša Ranisavljević je aktivno učestvovao na način što je putnike, koje su pripadnici te grupe izvodili iz voza, sprovodio do kamiona i predavao drugim učesnicima zaduženim za uvođenje u kamion; a na mjestu ubistva stajao je u voćnjaku, pored kamiona i čuvao da neko od nasilno odvedenih putnika ne pobjegne; kada je jedan od putnika pokušao da pobjegne, okrivljeni je u njega ispalio rafal iz automatske puške i pogodio ga, usljed čega je isti pao na zemlju; nakon toga je do ovog putnika prišao Milan Lukić i zaklao ga bajonetom, čime je izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

Pa ga Sud primjenom citiranog zakonskog propisa i članova 3,4,5,8,11,13,33,38. i 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije i članova 95. i 351. Zakona o krivičnom postupku

OSUĐUJE

Na kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina.

Na osnovu člana 50. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije optuženom se u izrečenu kaznu ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 19.10.1996. godine, pa nadalje.

U smislu člana 98. Zakona o krivičnom postuku optuženi se obavezuje da na ime troškova krivičnog postupka plati sudu iznos od 9.439,42 eura i na ime paušala 300,00 eura, sve u roku od 15 dana po pravonažnosti presude. U smislu člana 108. Zakona o krivičnom postupku oštećene porodice upućuju se na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.

OBRAZLOŽENJE

II
Glavni pretres u ovom predmetu je započeo čitanjem pismene optužnice Višeg tužioca u Bijelom Polju Kt.br.38/96 od 14.03.1997. godine, kojom je optuženom stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije. U optužnici je bilo navedeno da je optuženi učestvovao u donošenju odluke i njenom izvršenju, s tim što nijesu bile tačno navedene radnje koje je optuženi preduzeo prilikom izvršenja ovog krivičnog djela.

U završnoj riječi zamjenik višeg tužioca u Bijelom Polju Veličković Milosav precizirao je pismenu optužnicu. Izostavio je iz optužnice konstataciju da je optuženi učestvovao u donošenju odluke za izvršenje predmetnog krivičnog djela, već mu je stavljeno na teret da je samo učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Tačno su konkretizovane radnje koje je optuženi preduzeo prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, što je konstatovano u izreci ove presude.

Nakon što je precizirao optužnicu, tužilac je u završnoj riječi izvršio analizu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu i razdvojio dokaze kojima se potvrđuju navodi optužnice od onih dokaza koje Sud ne treba da prihvati. Po tvrdnji tužioca, postojanje krivičnog djela, koje je optužnicom okrivljenom stavljeno na teret, dokazano je prvenstveno priznanjem optuženog datom kod istražanog sudije. To priznanje je potvrđeno iskazom svjedoka Petrović Duška i iskazima ostalih svjedoka saslušanih na glavnom pretresu. Svjedok Petrović Duško detaljno je opisao pripreme koje su sprovedene u Višegradu od strane naoružane grupe radi izvršenja planiranog krivičnog djela. Ovaj svjedok je odbio predlog Milana Lukića da i on učestvuje u toj akciji. Svjedok Petrović Duško se sreo sa optuženim nakon što je izvršeno krivično djelo. Optuženi je tada izvadio iz jedne plave torbe i dao mu: pantalone, cipele i sat „roleks“. Postojanje krivičnog djela je utvrđeno i ostalim izvedenim dokazima na glavnom pretresu, a posebno uviđajem i rekonstrukcijom događaja na licu mjesta.

-.-PHOTO: STOCK-.-Mesto patnje: Hotel Vilina vlas
Mesto patnje: Hotel Vilina vlas
PHOTO: STOCK

Tužilac je istakao da Sud ne treba da prihvati iskaz svjedoka Hurić Zevdža, koji je izjavio da su oteti putnici iz voza ubijeni na ušću rijeke Rzav u Drinu, kao ni iskaz svjedoka Alomerović Šefka, koji je istakao da je 7 lica, nasilno odvedenih iz voza, ubijeno 8 dana nakon otmice; a ostalih 12-13 lica 11 dana poslije otmice.

Takođe, ne treba prihvatiti iskaz svjedoka Petrović Duška, u dijelu gdje je izjavio da je 7 otetih putnika ubijeno na brani Hidroelektrane kod Višegrada. Iskaze ovih svjedoka u naznačenom dijelu, po navodima tužioca, ne treba prihvatiti, jer nijesu potvrđeni ostalim izvedenim dokazima.

Zamjenik višeg tužioca je izjavio da je u potpunosti dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije na način bliže opisan u optužnici. Optuženi je svojim postupcima kršio pravila međunarodnog prava navedena u optužnici, kojima je stavljeno u zaštitu civilno stanovništvo, odnosno osobe koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima i zabranjeno ubijanje civilnog stanovništva. „Optuženi je umišljajno postupao kršeći pravila međunarodnog prava i to za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Srba, Hrvata i Muslimana“.

Na kraju je tužilac istakao da traži od Suda da se prilikom odmjeravanja kazne okrivljenom uzmu u obzir sve okolnosti iz člana 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, a posebno društvena opasnost ovog djela, njegove posljedice, jer je u konkretnom slučaju stradalo 20 putnika-civila, nedužnih građana, samo zato što su pripadnici druge nacije.

Punomoćnici oštećenih porodica, advokati: Murić Velija iz Rožaja; Todorović Dragoljub i Burić Milan iz Beograda i advokat Sava Popović iz Podgorice, u toku glavnog pretresa, iznijeli su niz konstruktivnih predloga za dopunu dokaznog postupka i pomogli Sudu da izvede što više relevantih dokaza i rasvijetli ovu krivično-pravnu stvar. U završnoj riječi pridružili su se krivičnom gonjenju višeg tužioca, a imovinsko pravni zahtjev će ostvarivati u parnici.

Okrivljeni Ranisavljević Nebojša dao je različite odbrane u prethodnom postupku i na glavnom pretresu. U prethodnom postupku priznao je izvršenje krivičnog djela, a na glavnom pretresu to priznanje je opovrgao i izjavio da nije izvršio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret.

Na prvom ispitivanju kod istražnog sudije 22.10.1996. godine, izjavio je da je živio i radio u Despotovcu sve do izbijanja rata u Hrvatskoj. Kada je počeo rat u Hrvatskoj, pošao je kao dobrovljac na to ratište, gdje je ostao nešto više od godinu dana. Iz Hrvatske se vratio 27.12.1992. godine. Po dolasku u Despotovac razgovarao je sa više svojih poznanika u vezi rata u Bosni. Oni su bili raspoloženi da kao dobrovoljci pođu na to ratište. Dana 14.01.1993. godine, pošao je kod svog oca koji živi u Beogradu. U Beogradu se sreo sa jednom djevojkom koja se zvala Dragana. Nju je upoznao ranije dok je boravio u Hrvatskoj. Ona mu je predložila da pođu kao ratni dobrovoljci u Višegrad, što je on prihvatio. Nakon toga pozvao je svoje zemljake iz Despotovca da dođu u Beograd. Došli su: Obradović Dragi zv.Drakče, Obradović Nebojša zv. Djed, Milošević Radiša zv. Hans, Petrović Dušan zv. Plastični, Slava zv. Fašista i jedno lice po imenu Dica. Prije polaska u Bosnu otišao je u Udruženje Srba iz BiH gdje je dobio dokument za besplatnu vožnju. Na poleđini tog dokumenta upisano je bilo ime komandata Višegradske brigade potpukovnika Dragičevića Luke.

-.-PHOTO: EPA-.-Dolijao: Milan Lukić u Hagu
Dolijao: Milan Lukić u Hagu
PHOTO: EPA

Njima se tada pridružila jedna djevojka koja se zvala Rada, kao i Jovičić Mićo koji je imao dva nadimka: Crni i Splićo. Iz Beograda su pošli vozom za Užice 15.01.1993. godine, oko 23 časa. Iz Užica nastavili su put ka Višegradu autobusom. Na graničnom prelazu između Srbije i Republike Srpske policija je zaustavila autobus i naredila da iz njega izađu svi dobrovoljci. Kazali su im da dobrovoljci ne mogu da idu kod Lukić Milana. Dragana je izašla da bi sredila njihov prelazak preko granice. On je tada pokazao policiji dokument na kome je pisalo da su oni upućeni u Višegradsku brigadu kod potpukovnika Dragičević Luke. Nakon toga policija je dozvolila da nastave put. Kada su došli u Višegrad, zaduženi su oružjem i opremom. U Višegradu su postojale dvije brigade: Višegradska brigada, čiji je komandant bio Dragičević Luka i Goraždanska brigada, sastavljena od izbjeglica iz Goražda, kojom je komandovao Mitrašinović Damjan.

On i ostali dobrovoljci iz Despotovca postali su borci Višegradske brigade i ušli u sastav Interventne čete. Komandir te čete je bio Inđić Boban iz Višegrada. Jedinica je bila smještena u Okolištu, iznad Višegrada, u zgradi gdje se ranije nalazila bolnica. Istog dana kada je došao u Višegrad, vidio je u prolazu Lukić Milana, ali se tada sa njim nije upoznao. Dragana mu je kazala da je Lukić Milan „strah i trepet“ u Višegradu i da je taj grad očistio od Muslimana. Po njegovom saznanju Lukić Milan je jedno vrijeme imao svoju jedinicu koja se zvala „Osvetnik“, ali je kasnije ona priključena regularnoj vojsci i to Interventnoj četi. Nakon toga Lukić više njom nije komandovao, već jedno lice iz Višegrada koje se zvalo Mijo. Nekoliko dana po dolasku u Višegrad, Lukić Milan je pozvao kod sebe na slavu sve dobrovoljce. Na taj poziv odazvali su se: optuženi, Jovičić Mićo-Crni i djevojka Rada. Došli su u kuću kod Lukić Milana, upoznali se sa njim i nakon 15 do 20 minuta otišli iz kuće.

Dana 24.02.1993. godine, otputovao je u Srbiju zajedno sa Jovičić Mićom i Obradović Dragim. U Višegrad se vratio sa Jovičić Mićom 27.02.1993. godine, oko 8-9 časova. Odmah po dolasku pošli su u kasarnu u Okolište sa namjerom da spavaju, jer su bili umorni. Prije ulaska u kasarnu primijetio je jednu grupu vojnika kod kuhinje. U toj grupi su bili i vojnici Tanović Rade iz Goražda, Drekalo Ranko zvani Četnik, dva brata Poluge, Mijo, komandir grupe „Osvetnik“ i lice sa nadimkom Pukovnik. Među tim licima vidio je svog komandira Inđić Bobana i Lukić Milana. Kada su im prišli na oko 20 metara, Inđić mu je rekao: „Idete i Vi sa nama u akciju“. Optuženi je to shvatio kao naređenje.

Prišao je i rukovao se sa Lukićem. Pitao je Lukića da li trebaju puške, jer je vidio da su sva ta lica bila naoružana. Imali su zelene maskirne uniforme. Lukić je nosio šubaru, a ostali kako-koju kapu. Niko nije nosio kape fantomke. Pošto je uzeo pušku iz sobe, vratio se zajedno sa Jovičić Mićom i priključio se toj grupi vojnika.

Vidio je da Lukić Milan razgovara sa potpukovnikom Mitrašinovićem i kada se vratio, kazao je da je sve u vezi kamiona završeno. Pošto su mu rekli da do polaska ima još jedan sat, on i Jovičić su pošli u kuhinju i jeli. Negdje između 10-11 časova došao je kamion, pa je njih oko dvadeset sjelo u kamion. Prešli su punkt Republike Srpske i ušli na teritoriju Srbije. Nakon što su prešli oko jedan kilometar, vozilo je zaustavljeno. Lukić Milan je naredio vozaču da izađe i sačeka 1 sat. On i Jovičić Mićo prešli su pozadi na vozilo, a naprijed su sjeli Lukić Milan, Inđić Boban i Šekarić iz Goražda, koji je preuzeo da upravlja vozilom.

Vratili su se u Republiku Srpsku. Cerada na vozilu je bila spuštena tako da nije vidio kuda se sve kreću vozilom. Krenuli su putem prema Rudom, a kasnije su skrenuli sa glavnog puta. Put je bio loš, pa su zbog toga bili prinuđeni da jedno vrijeme izađu iz vozila da bi se ono lakše kretalo. Pješačeći čuo je da pojedini borci govore: „zakasnićemo“, „proći će“ i slično. Tada je shvatio da to nije uobičajena akcija. To su shvatili i Jovičić Mićo i Poluga Obrad. Njih trojica su se međusobno pogledali, ali ništa nijesu govorili. Dok su još pješačili saznao je da se radi o akciji u kojoj treba da napadnu voz, ali nije shvatio gdje treba izvršiti taj napad. Kasnije su ponovo nastavili kretanje istim vozilom. Došli su do jedne željezničke stanice. Nije vidio naziv te stanice. Vozilo u kojem su se oni nalazili parkirano je između zgrade stanice i pomoćne zgrade blizu pruge. Nije napuštao vozilo sve do samog dolaska voza. Na vozilu je bila spuštena cerada. Odmah po dolasku vozilo su napustili Inđić Boban i Lukić Milan i pošli su u željezničku stanicu.

Tačnije, prvo je pošao Lukić Milan i zadržao se oko 10-15 minuta, a kasnije su u pravcu stanične zgrade pošli zajedno Inđić i Lukić. Prije dolaska voza Lukić Milan i Inđić Boban dali su im raspored. Podijeljeni su u nekoliko manjih grupa. Svaka grupa je imala svog vođu. Za prve dvije grupe određeni su kao vođe Lukić Milan i Inđić Boban, a za ostale grupe, ne sjeća se ko je određen. Određene su i grupe koje će paziti na voz. Pored voza određena su četiri lica, a iza voza dva lica. Ovoj dvojici lica, koja su bila određena iza voza, Inđić i Lukić su naredili, ukoliko neko krene da bježi iz voza, da pucaju u to lice. Optuženi je određen sa još trojicom lica pored voza. Njihov zadatak je bio da lica koja budu izvedena iz voza, odvedu do kamiona i predaju drugoj grupi koja je trebalo da pretrese privedena lica i smjesti ih u vozilo. Kada su čuli da voz ulazi u stanicu, izašli su iz kamiona. Optuženi je pretpostavio „da voz koči zato što smo mi tu“. U momentu kada je voz ulazio u stanicu, on se nalazio pored pruge i gledao u voz. U tom trenutku Lukić i Inđić su se nalazili u staničnoj zgradi.

-.-Izvor: www.danas.co.yu-.-Mesto zločina: Stanica u Štrpcima
Mesto zločina: Stanica u Štrpcima
Izvor: www.danas.co.yu

Kada je voz stao, u njega je ušla grupa koja je za to bila određena. Za tom grupom ušao je i on, iako nije za to bio određen. Kada je Lukić Milan ušao u voz, kazao je da se radi o rutinskoj kontroli i da će lica, koja budu izvedena iz voza, biti vraćena u voz nakon provjere koja će se izvršiti putem kompjutera. Pošto je ušao u voz, odmah su mu predali jedno lice koje je odveo do njihovog vozila. To lice je išlo ispred njega. U ruci je držao pušku sa cijevi okrenutoj prema zemlji. Ne sjeća se izgleda tog lica. Ne zna tačno koliko je lica preuzeo od grupa koje su putnike izvodile iz voza. Svi izvedeni putnici su bili muškarci. Čitav ovaj događaj trajao oko 10-15 minuta. Svi putnici koji su izvedeni iz voza smješteni su na karoseriju kamiona do kabine. Naređeno im je bilo da se što više zbiju, pa su čak sjedjeli jedni drugima u krilu. Nije vidio da je bilo prema kojem od putnika upotrijebljena fizička sila prilikom sprovođenja od voza do kamiona i smještanja na karoseriju kamiona.

Na vozilo je, po njegovoj procjeni, smješteno 19 putnika. Nakon polaska voza iz stanice, on i ostala lica, učesnici ovog napada, ušli su u kamion i pošli u pravcu Višegrada. Ponovo su spustili ceradu tako da niko nije mogao da vidi šta se nalazi na karoseriji tog vozila. Usput je Lukić Milan preko radio stanice kontaktirao sa vojnicima na karoseriji. U jednom trenutku Lukić je pitao ova lica znaju li ko je on i odgovorio im da je on komandir „Osvetnika“. Poslije toga vidio je da su se lica koja su izveli iz voza „snuždila, sjedjeli su i ćutali“. On je kasnije zaspao i probudio se kada su stigli u Višegrad. Vidio je da je već bio mrak.

Vozilom su nastavili i došli u jedno selo za koje je tada saznao da se zove Prelovo i u kojem do tada nije boravio. Svi su napustili teretno vozilo i ušli u fiskulturnu salu škole. Ispred sale je bilo upaljeno svijetlo, a u sali nije. Nije obratio pažnju na to da li ih je neko čekao kod škole, ali je kasnije primijetio jednog starijeg muškarca da je prošao kroz salu. Po ulasku u salu putnici iz voza su postrojeni uza zid sale. Jedan broj boraca odložio je oružje uz suprotni zid sale, pa je on ostao kod tog oružja. Lukić Milan i Inđić Boban naredili su tim licima da izvade iz džepova sve stvari i stave ispred sebe i da novac, nakit i satove odvoje od drugih stvari i ličnih dokumenata. Nakon toga Lukić i Inđić su išli od jednog do drugog lica i sami ih pretresali. Lukić je kod jednog lica – studenta, koji je zadnji stajao u stroju – pretresom našao još 200 DM, pa ga je zbog toga nekoliko puta ošamario.

Nakon toga su njih dvojica ponovo išli od jednog do drugog lica i pitali ih za imena, a zatim davali srpska imena i srpski krst da poljube. Potom su, skoro svi oni počeli da udaraju ta lica i to pesnicama, a kada bi neko od njih pao, nastavljali su da ih udaraju nogama. To je trajalo oko jedan sat. Niko od tih lica nije se odupirao, niti je to smio. Ne sjeća se da li je on tom prilikom udarao putnike, a prije misli da nije, već da je za to vrijeme stajao pored oružja. U jednom trenutku jedno lice, crnac, koga je Lukić zadnjeg izveo iz voza, i prilikom izvođenja poljubio govoreći: „Evo ga moj bratko“, izvadilo je iz torbe nevažeći jugoslovenski novac i kazao da tim novcem hoće da plati svoj život, čemu su se svi prisutni smijali. Taj crnac je znao srpski jezik. On je najmanje tučen od svih putnika. Lukić Milan je, i to on sam, tukao studenta kod kojeg je našao 200 DM. Pri tom je govorio da oni imaju neraščišćene račune još iz Beograda.

Udarao je to lice i nožem, ali mu je nanio samo lakše povrede. Sve je to trajalo dok Lukić Milan nije naredio da se prestane sa tim i da se nađe žica. Neko je našao žicu i donio do vozila. Oni su izveli putnike iz sale i više od pola njih je vezano žicom, ali ne zna da li su im ruke vezane spreda ili otpozadi. Poslije toga sva lica iz voza su smještena na vozilo, a zatim su se smjestila i naoružana lica. Tim kamionom su se vratili oko kilometar u pravcu Višegrada. Vozilo je zaustavljeno u jednom selu gdje su sve kuće bile spaljene.

Kamion je zaustavljen jedno 5-6 metara od jedne spaljene kuće u čijem prizemlju se nalazila garaža. Izašli su iz vozila, pa im je Lukić dao raspored za obezbjeđenje. Kazao je, ukoliko neko od zarobljenih lica pokuša da bježi, da pucaju i ubijaju. On je dobio raspored na početku jednog voćnjaka, tako da su ta kuća i kamion bili udaljeni od njega po oko 5-6 metara. Lica koja su zarobili iskakala su iz kamiona u grupama od 5-6. Njih su prihvatali Lukić Milan i Inđić Boban kao i 2-3 borca i odvodili ih do ulaza u garažu. U garažu su uvođena ta lica i sa njima su ulazili Lukić i Inđić. Čuo je komandu: „Lezi dolje!“, a nakon toga prigušene pucnje i to onoliko pucnjeva koliko je tih lica uvedeno.

Nije čuo nikakve jauke, krike ili slično. Niko ništa nije govorio. Na kraju su izvedene dvije grupe od po 5-6 lica. On je stajao na mjestu gdje i ranije. Puška mu je bila u ruci naslonjena na desno rame. Lukić i Inđić su uveli prvu grupu u garažu, a druga grupa je ostala do samih ulaznih vrata. U jednom trenutku nije gledao u pravcu te grupe, tada je čuo pucanj sa svoje lijeve strane koja je takođe obezbeđivana. Okrenuo se i vidio da sa njegove strane koju je obezbeđivao bježi jedno lice. Odmah je skinuo pušku sa ramena i pucao u to lice koje je nakon toga palo. To lice je kazalo: „Jao, majko moja“. U tom trenutku Lukić Milan je izašao iz garaže i povišenim tonom pitao: „Ko je pucao?“ On je Lukiću odgvorio da je on pucao i pokazao na lice koje je kukalo. Tom licu je tada prišao Lukić i bajonetom ga preklao, pri čemu je kazao: „Tako se to radi“. Potom je Lukić prošao na suprotnu stranu gdje se, takođe, čuo pucanj, jer je i sa te strane bio pokušaj bjekstva, pa pretpostavlja da je i sa tim licem postupljeno na isti način kao i sa licem u koje je on pucao. Za to vrijeme preostali putnici su stajali ispred garaže, a prema njima su borci iz njegove grupe usmjerili bili oružje. Potom su Lukić i Inđić uveli ta lica u garažu, nakon čega su se čuli prigušeni pucnji. Lukić i Inđić su izašli iz kuće i naredili borcima da uđu u vozilo.

-.--.-Sećanje na žrtve monstruozng zločina: Štrpci 2008.
Sećanje na žrtve monstruozng zločina: Štrpci 2008.

Vratili su se u selo koje su prethodno napustili. Ušli su u istu salu, tačnije u svlačionicu te sale. Tada je Lukić Milan izvadio novac i satove koji su oduzeti od otetih putnika i svim učesnicima podijelio po 100 DM, a ko nije imao sat, dao mu je i sat. Neki borci su iz oduzetih torbi putnika uzeli garderobu. On nije uzeo ništa od te garderobe. Sjeća se da je prethodno, prilikom oduzimanja stvari od otetih lica, Lukić Milan pravio spisak. Taj spisak je on zadržao kod sebe kao i jednu količinu čekova, ali ne zna da li su to bili bančini ili poštanski. Takođe, prilikom pretresa putnika vidio je da je Inđić Boban od jednog putnika oduzeo skupoceni zlatai lanac koji je zadržao za sebe i to sakrio od drugih učesnika. Sjeća se, takođe, da je od jednog putnika na Željezničkoj stanici prilikom pretresa oduzet jedan pištolj CZ kalibra 7,65 mm. On je tražio od Lukić Milana da kupi taj pištolj i davao je 200 maraka, ali mu je Lukić odgovorio da je taj pištolj on prodao.

Pošto je Lukić Milan podijelio oduzete stvari, sjeli su u vozilo i pošli za Višegrad. Lukić ih je obavijestio da će stvari i tijela putnika ukloniti jedan stariji čovjek iz sela i baciti u Drinu koja je bila udaljena od kuće, gdje su zarobljena lica lišena života, 10-15 metara. Kada su došli kod novog mosta na Drini, Lukić ili Inđić skrenuo im je pažnju da o ovome što se desilo nikome ne pričaju. U Višegrad su se vratili oko 23 časa. Te noći sa njima je bio i borac porijeklom iz Slovenije, koji je imao nadimak Pijani Slovenac. On je bio stručnjak za mine, ali sklon alkoholu. Kada su došli u kasarnu, on i Jovičić Mićo nijesu ništa pričali dobrovoljcima iz njihove čete o tome šta se desilo te večeri. Njih dvojica su pošli u svoju spavaonu i spremali se za spavanje, kada je došao jedan dobrovoljac i tražio da oni pođu i smire Slovenca. Pošao je tamo i vidio da je Slovenac pijan. Pričao je kako je dobio 100 DM i sat. Oteo mu je flašu sa rakijom i bacio. Slovenac je pošao u svoju spavaonu gdje je uzeo pušku i uperio je u njega. Borci iz njegove spavaonice spriječili su ga da puca. Nakon nekoliko dana pročitao je u novinama o napadu na voz. Baš tada je u sobu ušao Inđić Boban, pa ga je on pitao: „Šta je ovo, Bobane?“. On mu je odgovorio: „Ne sjekiraj se, sve se desilo na teritoriji Republike Srpske“. O ovom događaju nije nikome pričao, pa ni svojoj supruzi. Sve što je iznio je istina. Moguće da sve u potpunosti nije opisao, zato što je pojedine detalje zaboravio za ove tri godine, a trudio se da što više o ovom događaju zaboravi.

Okrivljeni je ponovo ispitan od strane istražnog sudije 01.11.1996. godine. Tom prilikom predočene su mu fotografije putnika Zeković Fevzije i dat opis garderobe koju je ovo lice imalo na sebi kritičnog dana. Okrivljeni je nakon toga izjavio da ne može da se sjeti da li je to lice bilo u grupi otetih putnika. Istakao je da u njegovom prisustvu niko nije lišen života kod Hidroelektrane „Višegrad“. Na trećem ispitivanju okrivljenog u prethodnom postupku, 08.11.1996. godine, bili su prisutni njegovi branioci advokati Krasić Goran i Jovanović Slaviša, oba iz Beograda. Okrivljenom su pokazane fotografije 13 lica koja su kritičnog dana nasilno odvedena iz voza, i to: Kapetanović Esada, Husović Rifata, Rastoder Jusufa, Softić Šeća, Bakije Fehima, Zeković Fevzije, Memović Fikreta, Hanić Muhedina, Babačić Ismeta, sa skicom nakita koje je ovo lice nosilo, Alomerović Adema, Kajević Nijazima, Ćorić Rasima, Buzov Toma i pročitan opis garderobe i lična obilježja tih lica. Okrivljeni je nakon toga izjavio da ne prepoznaje nijedno od tih lica, niti se može sjetiti da je neko od tih lica bilo u grupi putnika nasilno odvedenih iz voza.

(…)

Odbrana optuženog je neosnovana, jer nije potvrđena izvedenim dokazima, već naprotiv, opovrgnuta, pa kao takvu Sud nije prihvatio, jer je usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti. Optuženi je predložio da se u dopuni dokaznog postupka pozove i sasluša vještak medicinske struke, koji bi se izjasnio u vezi tjelesnih povreda, navodno zadobijenih prilikom boravka u pritvoru, da se sasluša operativni radnik Centra bezbjednosti u Bijelom Polju na okolnosti kako je on lišen slobode i kakav je bio tretman prema njemu dok je bio u pritvoru kod tog organa.

-.--.-Zid smrti: Fotografije otetih putnika
Zid smrti: Fotografije otetih putnika

Sud nije prihvatio predlog optuženog za izvođenje novih dokaza, jer se izvođenjem predloženih dokaza ne bi udopunilo činjenično stanje. Svjedok Tomić dr Miraš je prvi pregledao optuženog u istražnom zatvoru i nije našao da optuženi ima bilo kakve povrede na svom tijelu, niti su te povrede konstatovane u medicinskoj dokumentaciji. Saslušanje operativnog radnika Centra bezbjendosti u Bijelom Polju, nije od značaja za odlučivanje u ovoj krivično-pravnoj stvari, a ovo iz razloga što je dokazano da optuženi u pritvoru nije fizički i psihički maltretiran i što su njegove izjave date organima Centra bezbjednosti u Bijelom Polju izdvojene iz spisa ovog predmeta i nijesu korišćene u toku postupka.

Na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, gdje je svaki izvedeni dokaz posebno cijenjen i svi dokazi u cjelini, uz provjeru navoda odbrane optuženog, Sud je našao da je optuženi Ranisavljević Nebojša izvršio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije, na način bliže opisan u izreci ove presude, i da je za isto djelo kriv i krivično-pravno odgovoran.

Naime, optuženi je, kako je to sam izjavio, dobrovoljno pristao da bude član naoružane grupe i da se stavi pod komandu Milana Lukića iz Višegrada. Dok je išao putem sa tom grupom prema Željezničkoj stanici saznao je da grupa treba da napadne voz. Na platou Željezničke stanice u Štrpcima upoznao se sa planom naoružane grupe.

Tada je dobio konkretne zadatke koje on treba da izvrši. Te zadatke je prihvatio i bezpogovorno izvršavao. Bio je svjestan da su u Bosni i Hercegovini u toku oružani sukobi između Srba, Muslimana i Hrvata i da on kao vojnik Višegradske brigade aktivno učestvuje u tom sukobu. Znao je da voz treba prisilno zaustaviti u stanici, iz voza izvesti civilna lica muslimanske i hrvatske nacionalnosti, radi njihovog ubistva. Kao vojniku i licu koje je ranije služilo redovni vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, poznato mu je bilo da te radnje predstavljaju tešku povredu pravila međunarodnog rataog prava prema civilnom stanovništvu za vrijeme oružanih sukoba, pa prema tome i sukoba koji je bio u toku u Bosni i Hercegovini. Optuženi sa takvom svijesti preduzima one radnje za koje je bio zadužen i aktivno učestvuje u izvršenju ovog krivičnog djela. Prilikom izvođenja putnika iz voza, iste prihvata i sprovodi do teretnog vozila, a u selu Mušići stražari i pazi da ne bi pobjegao neko od nasilno odvedenih lica iz voza. Kada je jedno lice pokušalo da pobjegne odmah je u to lice pucao i tako spriječio njegovo bjekstvo. To lice je pogođeno palo na zemlju, kojem je kasnije prišao Lukić Milan i zaklao bajonetom. Znači, da je on kao pripadnik naoružane grupe pod komandom Lukić Milana iz Višegrada, učestvovao u odvođenju iz voza civilnih lica a zatim i u ubijanju tih nedužnih civilnih lica.

Na osnovu svega izloženog proizilazi da je optuženi bio svjestan svih bitnih elemenata ovog krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje, tako da je ovo krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne optuženom, Sud je uzeo u obzir sve okolnosti iz člana 41. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije a koje utiču na to da li će kazna biti manja ili veća, pa mu je kao otežavajuće okolnosti uzeo u obzir, teške posljedice nastale izvršenjem ovog krivičnog djela – smrt 20 nedužnih lica kao i same okolnosti pod kojima je djelo izvršeno, odvođenje putnika izvršeno na perfidan način, i to većinom građana države koja nije bila obuhvaćena oružanim sukobom, dok mu je kao olakšavajuće okolnosti uzeo to što je optuženi mlad čovjek i otac dvoje djece, smatrajući da će se sa kaznom zatvora u trajanju od 15 godina postići svrha kažnjavanja iz člana 33. Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije.

Optuženi je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati 9.493,42 eura. Troškovi se odnose: na troškove advokata, branioca optuženog po službenoj dužnosti 6.479,72 eura, troškove lica saslušanih u svojstvu svjedoka 2.363,42 eura i troškovi uviđaja rekonstrukcije događaja na licu mjesta i reprodukcije video snimaka na glavnom pretresu 650,00 eura. Optuženi je dužan da na ime paušala plati 300,00 eura koji je odmjeren s obzirom na trajanje krivičnog postupka imovnog stanja optuženog.
Oštećene porodice su upućene na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva.
Sa gore iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

VIŠI SUD U BIJELOM POLJU
Dana, 09.09.2002. godine

Zapisničar
Vesna Knežević

PREDSJEDNIK SUDA-VIJEĆA
dr Vukoman Golubović

Komentariši